Prilikom jednog druženja na večeri sa dragim prijateljima spomenuli su mi Idu Fazlić, djevojku iz Brčkog koja radi na istraživanjima velikih svjetskih slikarskih djela, bavi se hemijskim i fizičkim rakcijama koje rezultiraju degradacijom slika. Impresionirana, željela sam je upoznati i više znati o tom njenom zanimanju. Ne znam nikoga ko se bavi hemijskim spojevima umjetničkih slika. Ubrzo nakon toga u svjetskim medijima je odjeknula vijest da su naučnici došli do novih saznanja o Rembrandtovoj slici Noćna straža. Naslikana 1642. godine, Noćna straža je vjerovatno najpoznatija Rembrandtova slika. Izložena je u Rijksmuseumu u Amsterdamu, a podvrgnuta je temeljitom istraživanju u sklopu sklopu projekta Operacije Noćna straža od 2019. Riječ je o najvećem istraživačkom i konzervatorskom projekta ikada poduzetog za neko Rembrandtovo djelo. Međunarodni istraživački tim udružio je snage da prouče kako materijali za slikanje reagiraju hemijski i s vremenom. Dio istraživačkog tima bila je i Ida Fazlić, doktorantica na Univerzitetu u Amsterdamu.
Ida Fazlić rođena je i odrasla u Brčkom. Dodiplomske studije u konzervaciji i restauraciji kulturno-historijskog naslijeđa je započela 2014. godine na Akademiji likovnih umjetnosti i Prirodno-matematičkom fakultetu Sarajevo. U toku dodiplomskog školovanja odrađivala je višegodišnji volonterski staž u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, Umjetničkoj galeriji BiH i Historijskom Muzej BiH. Kroz takvu praksu je prikupila važna saznanja i vještine u polju konzervacije raznih materijala, poput drveta, papira, kamena i štafelajnih slika. Pri tome se najviše dojmio rad na slikanim djelima, to jeste, zanimale su je hemijske i fizičke reakcije koje rezultiraju degradacijom slika.
Godine 2017. upisala je magistarske studije iz Nauke i tehnologije u konzervaciji kulturnog naslijeđa na Università Ca’ Foscari Venezia. U toku te dvije i po godine je istraživala djela savremene umjetnosti, te dobila po prvi puta priliku da sarađuje sa međunarodno priznatim naučnicima i konzervatorima. Specijalizirala se za NMR analizu sušećih ulja koji se koriste kao vezivo u uljanim slikama i igraju važnu ulogu u reakcijama i starenju takvih djela. Uz to je odradila i dvomjesečni staž kroz Erasmus + internship program u Kunsthistorisches Museum Vienna muzeju u Beču gdje je dobila priliku da asistira u analizama Caravaggiove slike David sa glavom Golijata.
U martu 2021. godine započela je doktorske studije pri European Synchrotron Radiation Facility – ESRF u Grenobleu, Rijksmuzeju i AkzoNobelu. Fokus njenog doktorskog istraživanja su interakcije sikativa i ulja, te njihovi produkti i uloga u slikarstvu.
Upoznajte Idu Fazlić.
Prije svega voljela bih da nama, običnim smrtnicima, objasnite kako se tačno zove Vaše zanimanje i koliko uopšte na svijetu ima osoba koje se bave njim? Koje su tačno vještine potrebne da biste ga obavljali? Morate li znati slikati da biste se bavili njim?
– Termin za zanimanje kojim se bavim uspostavljen je 2006. godine kao heritage science, što bi se na naš jezik prevelo kao nauka naslijeđa. Kako ime predlaže, ova struka se bavi naučnim istraživanjem predmeta kulturno-historijskog naslijeđa kako bi ga očuvali i učinili dostupnim na uživanje trenutnim i budućim generacijama. Svrha ove struke jeste da omogući pojedincu i društvu pravo na kulturno naslijeđe koje doprinosi našem razumijevanju onoga ko smo i gdje pripadamo. Iako je termin nauka naslijeđa nedavno skovan, potreba za uspostavljanjem veze sa naslijeđem je prisutna vijekovima, a rapidan razvoj nauke i tehnologije to omogućuje. Stoga se ovo polje rada naglo razvija i širi iz dana u dan. U posljednjih 20 godina broj godišnjih naučnih radova u polju nauke za istraživanje naslijeđa je dramatično skočio. U ostatku svijeta je već sveprisutno, a polahko se rađa i na našim prostorima. Kako bi se pomenuta veza sa naslijeđem oformila, potrebno je razumjeti i interpretirati ulogu predmeta kulturnog naslijeđa u društvu. Za to nam je potreban niz naučnih tehnika koje nam pomažu da razumijemu njihovu proizvodnju, sastav, stanje i namijenjenu svrhu. Da bi ovi naučni rezultati pronašli svoju primjenu u polju kulturnog naslijeđa, potrebno je da hemičari, fizičari i biolozi surađuju sa umjetnicima, historičarima, kustosima i konzervatorima, što ovo polje čini multidisciplinarnim. Nije potrebno znati slikati kako biste se bavili naukom naslijeđa, ali je dobro poznavati i razumjeti građu slike kako bi bolje interpretirali postignuti naučni rezultat.
Trenutno ste na doktorskom studiju u Amsterdamu. Bavite se hemijskim i fizičkim reakcijama koje rezultiraju degradacijom slika. Fokus Vašeg doktorskog istraživanja su interakcije sikativa i ulja, te njihovi produkti i uloga u slikarstvu. Možete li nam reći svoje iskustvo i kako ste završili u tako neobičnom i nekonvencionalnom poslu?
– Odrastajući u zemlji koja se obnavljala nakon sistematskih ratnih razaranja shvatila sam važnost obnove i očuvanja naslijeđa. Kao što je prethodno pomenuto, smatram da je naslijeđe intrinzično povezano s onim ko smo, te kao takvo igra važnu ulogu u obnovi ratom razorenih društava. Pored toga, moja radoznalost me dovela do nauke u konzervaciji. Kroz samo konzervatorsko tretiranje slike, počeo me zanimati i njen sastav, te šta uzrokuje reakcije degradacije čije produkte tretiram.
U okviru Operacije Noćna straža iz 2019. godine, najvećeg istraživačkog i konzervatorskog projekta ikada poduzetog za neko Rembrandtovo djelo, međunarodni istraživački tim udružio je snage da prouče kako materijali za slikanje reagiraju hemijski i s vremenom. I Vi ste bili dio tima, nedavno ste objavili i svoj prvi autorski rad o Rembrandtovoj Noćnoj straži pri ESRF-u i Rijksmuseumu, u prestižnom naučnom časopisu – Angwandte Chemie. Kako ste postali dio tima i šta je tačno bio Vaš zadatak?
– Tokom ljeta 2020. godine našla sam se u svom rodnom gradu, u Brčkom, nakon završenog istraživačkog rada za magistarsku tezu. Do tada sam istraživala reakcije sušenja ulja kao veziva u slikanim predmetima pri Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji. Nakon odbrane teze, shvatila sam koliko mi zapravo fali i koliko uživam u istraživačkom radu. Stoga sam odlučila da taj rad nastavim i proširim kroz doktorske studije. Pri potrazi za projektima, pronašla sam i ovaj, koji nije specifično govorio o Operaciji Noćna straža, ali je bilo naznačeno da se radi o projektu istraživanja reakcija ulja i sikativa. S obzirom na to da sam prethodno istraživala reakcije sušenja ulja, zanimala me i uloga sikativa, to jeste, sušilica u procesu oksidacije ulja. U projekt sam uključena kroz moje mentorice: Dr. Marine Cotte, šeficu laboratorije za naučna istraživanja, između ostalih, i predmeta kulturnog naslijeđa na ESRF-u, Prof. Dr. Katrien Keune, šeficu odsjeka za nauku i konzervaciju pri Rijksmuseumu i kolegu Victora Gonzaleza sa Univerziteta Paris Saclay. Moj zadatak je bio između ostaloga, napraviti modele uzoraka Noćne straže prema historijskim receptima, pripremiti ih za analize, prikupiti podatke na ESRF-u upotrebom različitih analitičkih tehnika, te ih interpretirati kako bi pronašli poveznicu sa historijskim uzorcima. Izučavanje modela je jako važan dio ovog projekta jer smo na osnovu njih došli do svih mogućih hipoteza o nastanku olovnog formata u Noćnoj straži.
Nakon analiza su došli do nekih novih otkrića, o čemu se tačno radi?
– Prvi put u historiji uljanih slika smo otkrili prisustvo olovnog formata – produkta reakcije olova, koji može doći iz pigmenta ili sikativa i mravlje kiseline koja može poticati iz reakcije sušenja ulja. Informacije koje smo dobili o prisustvu olovnog formata u sastavu Noćne straže su nam iznimno važne za bolje razumijevanje Rembrandtove recepture i tehnologije slikanja, kao i razumijevanja trenutnog sastava i stanja slike nakon 400 godina postojanja. Ako se zagledamo u kompoziciju slike, vidimo da je Rembrandt vrlo pažljivo gradio pozadinske slojeve slike koji se sastoje od tamnih valera kako bi ilustrirao noć. Možemo pretpostaviti da je u tim dijelovima boju nanosio lazurno i da su se ti slojevi brzo sušili. Međutim, kako bi naglasio likove u prvom planu slike i izvukao ih iz tame noći, te stvorio efekt treće dimenzije, Rembrandt je ove likove naslikao svijetlim slojevima debelog impasta. Kako bi taj impasto ostao dubok, u obliku u kojem je prvobitno nanešen na platno, Rembrandtu je bilo potrebno da se on što brže sasuši. Stoga je koristio kombinaciju olovnog oksida i ulja kako bi ubrzao sušenje tih slojeva, što je rezultiralo pojavom olovnog formata u ovim dijelovima. Recimo, jedan od naglašenih likova u prvom planu je ženski lik za koju se pretpostavlja da je Saskia, Rembrandtova žena, na čijoj svijetloj haljini smo pronašli olovni format. Ako se pažljivo zagledamo u ovaj lik, vidimo da se ona ističe među četom vojnika po svojim svijetlim, reljefnim strukturama. Slovenski historičar umjetnosti Luc Menaše ovu scenu naziva VILINSKI PRIVID:…tajanstveni privid male djevojke koja klizi sa svojom pratiljom među uzbuđenom masom ratnika, neshvatljiva svjetlosna zraka koja će se svaki čas ugasiti (Saskia je bila na umoru). Dakle, svojom prepoznatljivom impasto tehnikom Rembrandt izvlači svoje likove iz tamne noći na jutarnje svjetlo sunca. Informacije o prisustvu olovnog formata doprinose ne samo našem općem poznavanju slikarske tehnologije jednog od najvažnijih umjetnika ikada, već i navode konzervatore da unaprijede svoj tretman slike prema njenom sastavu.
Ovaj projekt je rađen pred očima javnosti i bilo je moguće pratiti sve šta se dešava putem linka uživo. Sigurno je veliki teret raditi na tako važnom istraživanju i analizama rada koji je dio svjetske baštine? Ipak na neki način učestvujete u dužini života jednog umjetničkog djela.
– Da, nosimo veliku odgovornost i brigu o takvim djelima. Zato sve pažljivo planiramo u sklopu sa pravilima. Iako je ponekad izazovno, lijepo je znati da ono što radimo ima višu svrhu u nauci i umjetnosti.
Ipak sudbina nekih umjetničkih dijela nije da budu ‘vječna’, postoji ipak nešto poetično u tome što neka od njih blijede tokom vremena, slažete li se?
– Slažem se. Svrha konzervacije nije da djelo učini vječnim, nego da mu produži život kako bi buduće generacije uživale u njemu. Stoga je vrlo važno da ti tretmani ne utiču na njegov prirodan tok starenja. To je svakako nešto što ne možemo spriječiti, već samo malo usporiti kroz konzervatorske tretmane i odgovarajuće uslove čuvanja. Iz tog razloga postoji cijeli niz etičkih pravila i standarda kojih se konzervatori drže kako ne bi narušili integritet, to jeste kumulativne vremenske vrijednosti predmeta.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
– Moji radni dani su poprilično sadržajni. Razlikuju se u zavisnosti od toga da li sam u ESRF-u ili Rijksmuseumu. Ukoliko sam na ESRF-u, uglavnom dio dana provedem spremajući sićušne uzorke za analize, potome imamo dodijeljeno vrijeme kada samo analiziramo te uzorke i prikupljamo podatke koristeći rentgenske zrake. To vrijeme nam je jako dragocjeno jer dobijemo instrument na korištenje nekoliko dana i želimo to u potpunosti iskoristiti. Tada na poslu ostajemo povremeno u noćnim smjenama prateći tok analiza, što zna biti vrlo uzbudljivo. Nakon toga dane provodim interpretirajući rezultate i pišući radove u saradnji sa kolegama. Ukoliko sam u laboratoriji Rijksmuseuma, dan začinim povremenim odlaskom u muzejske prostorije s kolegicama u toku pauze gdje razgovaramo i uživamo u postavkama muzeja.
Da li se nakon završetka jednog ovakvog posla vežete za umjetničko djelo?
– Naravno. U prethodnom odgovoru sam pominjala vezu koju formiramo sa naslijeđem. Sem umjetničke, vrijednost koju pripisujemo djelu može biti i simbolička. Noćna straža je djelo čiji sastav i svrhu sada bolje poznajem i smatram da sam se na neki način, zamišljajući koje su Rembrandtove namjere pri slikanju bile na osnovu dobijenih rezultata, dugotrajno povezala s djelom i sa njim samim.
Ko je Vaš/Vaša omiljeni/a svjetski/a slikar/ka?
– Ne bih mogla izdvojiti samo jednog slikara ili slikarku. Pristrasno ću reći da su to Rembrandt Van Rijn i Leonardo Da Vinci. Istražujući historijske rukopise shvatila sam da su sem u slikari, bili izuzetni naučnici, koji su vrlo svjesno birali svoje materijale i metode, znajući kakvu će fizičku i hemijsku reakciju izazvati da bi dobili željeni efekt.
A iz BiH? I zašto?
– Odgovor je jednostavan. Safet Zec, jer kao i Rembrandt nosi nevjerovatno dragocjeno znanje o tome šta će svaki potez kista koji nanese izazvati. Također, sa Safetovim djelima se lako povezujem i bolje ih razumijem obzirom da često predstavlja historijske događaje vezane za Bosnu i Hercegovinu koji jačaju osjećaj identiteta i pripadnosti.
Brčko, Sarajevo, Venezia, Beč, Amsterdam, Grenoble – koje važne lekcije ste naučili u tim gradovima?
– Brčko me naučilo da moram izaći iz svoje zone komfora ukoliko želim napredovati. Sarajevo mi me zagrlilo i pokazalo mi da u većim gradovima imam veće mogućnosti, iako je bilo teško integrisati se i navići se na veću sredinu. Venecija je bila moje prvo iskustvo u zemlji u kojoj ne poznajem jezik, ljude, navike i kulturu. Sem svih svojih čari kao dragulj svjetske baštine, darovala mi je i doživotne prijatelje koji su mi pružili ruku u stranoj sredinu te pomogli da nađem smještaj, naučim jezik i integrišem se. Beč me, kao i Amsterdam, potpuno osvojio. Smatram da su sada to dva grada u kojima bih vjerovatno mogla zauvijek ostati. To su gradovi koji odišu umjetnošću na ulici, u muzeju, u kafeu, u domu prijatelja kojeg si tek stekao. Grenoble je grad u kojem trenutno živim i koji me svaki dan iskušava na novi način, što smatram pozitivnim jer mi pomaže da radim na sebi i unaprijeđujem se iz dana u dan. Na tome sam mu zahvalna.
Šta Vam najviše nedostaje iz Brčkog? Šta Vam se najviše dopada u Amsterdamu?
– Iz Brčkog mi najviše nedostaje moja porodica i dobri, dugogodišnji prijatelji, Ficibajr i kafa kraj Save. Fali mi jako često sunčana avlija moje nane, bosanska kafa i razgovor s njom, pogotovo nedjeljom. U Amsterdamu mi se najviše dopada arhitektura, otvorenost i potpuna sloboda bića. To je grad koji mi je posebno prirastao srcu za kratko vrijeme.
Planovi?
– Čekaju me naredna dva mjeseca rada u Amsterdamu, a potome ljeto ispunjeno konferencijama i izlaganjima našeg rada o Noćnoj Straži. Naredne godine se selim u Amsterdam, gdje ću dovršavati svoju doktorsku tezu, a potome tražiti prilike za nove izazove i pustolovine.
Izvor: flb.ba