Knjiga Aleide Assmann je izuzetan prilog reaktualizaciji pitanja kolektivne pripadnosti i politike identiteta iz liberalne perspektive.
Pitanje nacije i nacionalnog identiteta polagano se vraća u fokus javne debate, ne samo na ovom našem Balkanu, vječito opterećenom nacionalnim pitanjima, ne samo u takozvanoj novoj Evropi, odnosno bivšoj Srednjoj Evropi, gdje mahom autoritarne i populističke elite forsiraju ideje iliberalne demokratije revitalizirajući etnokratski ili pseudokršćanski koncept društva, nego i u zapadnom svijetu, gdje ova tema, nakon duže pauze, postaje goruća i u sferi ozbiljne teorijske refleksije i to onih autora koji obično ne slove kao desničari. Još 2015. u jednoj je knjizi Alain Badiou ustvrdio da je čak i unutar ljevice “identitetska borba” (LGBT, manjinska prava, raščišćavanje kolonijalnog nasljeđa itd.) potisnula klasnu borbu kao središnju paradigmu političke ideologije.
Današnjica i sutrašnjica
Znameniti politolog Francis Fukuyama je u svojoj nedavnoj velikoj studiji pod jednostavnim naslovom “Identitet” pak zaključio da su ratovi za identitet produžili povijest čiji je kraj on dao objaviti u onom glasovitom eseju odmah nakon pada Berlinskog zida. Još prije njega, u jeku izbjegličke krize u Njemačkoj, koja je dovela i do radikalizacije i istovremenog uspona desničarskog i ksenofobnog AfD-a, njemački politolog i historičar Herfried Münkler i germanistica Marina Münkler objavili su knjigu “Novi Nijemci”, u kojoj su nastojali opisati novi, integrativni i inkluzivni njemački identitet, koji se ne zasniva samo na ustavnom patriotizmu, već uključuje i predstavu o “naciji kao generatoru solidarnosti”, ali koja bi se modernizirala, diversificirala i oslobodila balasta fantazme o etničkoj homogenosti. Pitanje pripadnosti, koje je visoko emocionalizirano, a čiji okvir i dalje, usprkos globalizaciji i formiranju kozmopolitističkih elita, najbolje predstavlja država odnosno nacija, ne smije se prepustiti neuračunljivim populistima koji bi točak historije vratili unatrag. Prije dvije godine je i američka historičarka Jill Lepore, suočena s intelektualnim ponorima Trumpovog mandata, i usponom ispraznog i grotesknog nacionalizma u Sjedinjenim Američkim Državama, objavila i knjigu “This America. The Case for the Nation”, izvanredan ogled o naciji kao potencijalno pozitivnom rezervoaru identifikacije, koji treba preoteti iz ruku desničarskog radikalizma. Napominjući da se u akademskim krugovima istraživanje nacije posljednjih desetljeća pogrešno smatralo prevaziđenim, pa pomalo i sumnjivim, a sama nacija konceptom koji je u odumiranju, ona ističe notornu činjenicu da novi nacionalizam ne samo da nije umro, već se itekako vratio na globalnu političku scenu, najprije izolirano, recimo na Balkanu devedesetih, a onda u posljednjem desetljeću gotovo svugdje, uzdižući se u mnogim važnim zemljama do razine državne ideologije, od Rusije, Mađarske, Poljske, Turske, Filipina, Brazila, Kine, Indije do bregzitovske Velike Britanije ili Trumpove Amerike.
Sve nam to govori da nije dovoljno – kako je bio običaj u liberalnom akademskom i kulturnom miljeu – naciju naprosto proglasiti reliktom koji će nestati u transnacionalnim tvorevinama današnjice i sutrašnjice, već da se tom žilavom konstruktu 18. i 19. stoljeća očito mora pristupiti ozbiljnije. Prepuštanje politike nacionalnog identiteta, koja je očito i dalje u stanju mobilizirati građanstvo, retrogradnim snagama koje naciju definiraju kao predmodernu, sudbinsku zajednicu krvi i tla, pokazalo se fatalnim. Posljedice u budućnosti mogu biti još toksičnije nego što su ionako u ovom trenutku. Stoga se liberalni i lijevi intelektualci – takav zaključak se nameće iz ove knjige – moraju probuditi iz dogmatskog drijemeža i pristupiti redefiniranju i moderniziranju pojma nacije i nacionalnog identiteta, koji bi podrazumijevao, a ne isključivao vjersku, etničku i kulturalnu heterogenost i pluralnost.
Na sličnom polazištu stoji i Aleida Assmann u svojoj najnovijoj knjizi sa izrazito programatskim naslovom, koji bi se mogao prevesti na sljedeći način: “Ponovno izmišljanje nacije. Zbog čega se nacije bojimo i zbog čega nam je potrebna” (München, 2020). Assmannova je kod nas poznata kao znanstvenica koja je (zajedno s Janom Assmannom) u nekoliko važnih knjiga utemeljila novu istraživačku paradigmu kulturnog i kolektivnog pamćenja i kulture sjećanja, od početka devedesetih dominantnu temu u raznim humanističkim znanostima. Već unutar ove paradigme pitanje konstituiranja nacije nikako se nije moglo zaobići. Kolektivno pamćenje uglavnom je u povijesti, pogotovo od kraja 18. stoljeća naovamo, funkcioniralo kao nacionalno oblikovano, stvarajući okvir za identifikaciju s državom, koja svoj izvor legitimiteta više nije crpila iz dinastičkog principa, nego iz “narodne volje”, šta god taj narod u određenom kontekstu predstavljao.
Stoga su i politike pamćenja i danas ostale dominantno nacionalne politike, usprkos brojnim nastojanjima da se stvori neki transnacionalni, prije svega, evropski narativ. Upravo je Aleida Assmann u prethodnoj knjizi “Evropski san. Četiri pouke iz povijesti “(München, 2018), ustvrdila kako Evropi možda nije potrebna sveobuhvatna, zajednička pripovijest, već minimalni zajednički okvir principa koji bi se izvukli iz povijesnog iskustva 20. stoljeća. To su, uprošćeno govoreći, mir, odnosno uvid da je (ekonomska) saradnja između država ključna za njen prosperitet, dok rat donosi samo sveopću destrukciju, zatim uspješna tranzicija iz diktature u demokratiju, koja je sprovedena i na zapadu (nakon Drugog svjetskog rata) i na istoku (nakon pada Berlinskog zida), onda samokritička kultura sjećanja, koja se ne bi bazirala samo na izgradnji vlastite nacionalne časti i ponosa, već bi uključivala i žrtve vlastite historije nasilja, te, konačno, neprestana aktualizacija općih ljudskih prava, na čijoj provedbi se često samo deklarativno insistira.
Ovaj okvir historijskih poučaka za Assmannovu bi i u novoj knjizi stvorio zajednički imenitelj za korektivno razvijanje pojedinih nacionalnih naracija, koje – valja biti realističan – zadugo neće nestati sa historijske pozornice. Nije dakle stvar u pobijanju nacionalnih identiteta u ime evropske ili neke druge transnacionalne pripadnosti, što se često zastupa u liberalno-ljevičarskom političkom spektru, nego u tome da se tom nacionalnom identitetu da ne samo savremen sadržaj nego i moderna, dinamična struktura. Stoga Assmannova umjesto etnocentrički zasnovane agresivne nacije predlaže koncept “civilne nacije”, kako ga naziva, koji bi podrazumijevao otvorenost, inkluzivnost i jednakost svih građana nezavisno od porijekla, religijske ili kulturne pripadnosti. Ta građanska nacija, čiji je uzor definitivno američki koncept demokratije, upravo bi podrazumijevala heterogenost identiteta, a ne njegovu zatvorenost u nepropusne blokove ili, da iskoristimo jednu i kod nas uvriježenu i pežorativnu metaforu, u torove. Šta je razlika u odnosu na, recimo, Habermasov ustavni patriotizam? U tome što se ne odustaje od nacije i njenog simboličkog i emocionalnog potencijala identifikacije, koja je ključ unutrašnje stabilnosti. Jer, zemlja koja ne posjeduje minimum pozitivne samosvijesti nije se u stanju ni nositi sa izazovima migracije, pošto novim građanima ne bi bila u stanju ponuditi vrijednosti uz koje bi oni pristali, zaključuje Assmann.
Utopijska vodilja
Mogli bismo u kontekstu aktualne krize i hibridnih ratova, koji se vode protiv evropskih i zapadnih demokratija, dodati i to da se bez takve identifikacije nije moguće suprotstaviti agresivnim napadima na liberalni društveni poredak koje sustavno provodi ekskluzivni, militantni nacionalizam, iznutra i izvana. Tom militantnom nacionalizmu ne može se oduprijeti naivni a ujedno i arogantni kozmopolitizam, koji forsira koncept Evrope regije, u kojem bi se izbrisale razlike između nacija: istina, kozmopolitizam vrijedi sačuvati kao regulativnu ideju i utopijsku vodilju koja bi kao univerzalna vrijednost držala naciju pod kontrolom.
Knjiga Aleide Assmann je izuzetan prilog reaktualizaciji pitanja kolektivne pripadnosti i politike identiteta iz liberalne perspektive i predstavlja i jednu vrstu pledoajea za dobru naciju, koja bi za razliku od agresivne etnopolitike i, u osnovi, zločinačkog koncepta etničkog razgraničenja, bila postavljena na nove osnove i uklopljena u moderna civilizacijska dostignuća. Knjiga bi, da primijetimo na kraju, vjerovatno dobro došla i svima onima koji se ovih mjeseci bave raspetljavanjem bosanskog i balkanskog političkog čvora. Umjesto jačanja etnofeudalnog sistema, na koji dijelom pristaju i “pragmatični” međunarodni posrednici, ili utopijske ideje ukidanja nacije, kojoj kod nas često naginje lijevo-liberalna inteligencija, valjalo bi možda poraditi na unutrašnjem rekonfiguriranju politike identiteta na temeljima “evropskog sna”, dakle u pravcu koji preporučuje ova vrijedna studija Aleide Assmann.
Izvor: oslobođenje