,,Većina ljudi zapravo ne želi biti slobodna jer sloboda uključuje odgovornost, a većina ljudi je prestravljena od odgovornosti.“ Sigmund Freud
Jutro. Buđenje. Jutarnja kafa i prelistavanje dnevnih aktuelnosti. Huškanje.
Međunacionalno zatezanje. Zveckanje oružjem. Građani koji sve češće obilaze kontejnere, ali i oni koji svojevoljno pristaju biti dnevni komentatori i podstrekači zapaljive retorike koja upućuje na rat, iako ni oni nisu zadovoljni uslovima života, i jedva sastavljaju kraj s krajem, pristaju da budu dio struktura koje više nemaju šta da izgube, pa u zalog stavljaju i vlastiti mir.
Prateći dnevna medijska dešavanja, komentare na društvenim mrežama, gdje ljudi bez društvenog ustezanja i bez maski, pokazuju svoje ogoljeno lice nadojeno mržnjom prema drugom narodu, iako smo se nebrojeno puta uvjerili da je život nemoguć jednih bez drugih (poplave, pandemija i sl.), spremni da to lice još brže zamijene novom maskom sloge i jedinstva onda kada donekle ostvare svoj sitni interes.
Pojam indoktrinacije predstavlja proces učenja nekoga da prihvati set informacija, odnosno tuđih uverenja, bez preispitivanja. Koliko često preispitujemo izvore medijskih sadržaja kojima smo bombardovani? Ko su kreatori tih sadržaja? Da li smo svjesni izvora odakle nam sijanje straha dolazi?
Kada imamo priliku da komuniciramo sa osobom koja je slijepi sljedbenik neke ideologije, bez uključivanja zdravog razuma i preispitivanja nekih uvjerenja koja im se serviraju kao gotova, šta imamo priliku da uočimo? Ljutnju, koja se pretvara u bijes, a nerijetko i spremnost na fizički obračun. Najčešće se iza ovakvih procesa krije strah koji je duboko usađen, jer se nad zatrašenim bićima najjednostavnije vrši manipulacija.
Razumijući donekle političke razloge zahuktavanja i zagrijavanja političke atmosfere, zastrašivanja putem određenih struktura, pokušaj pronalaska omanjeg grijeha onog ko i pokuša da se suprotstavi s ciljem ucjene, jednoumlja, prigušavanju neslaganja i originalnosti.
Bojimo se onda kada nam nije poznat ishod. Strah od nepoznatog. Kada tom strahu dodamo suplement rata kao sinonima za stradanja nedužnih, gubitak najbližih, glad, bijedu, siromaštvo, protjerivanje, onda smo u stanju da slobodu založimo odnosno zamijenimo regrutovanjem u nacionalne torove, konstantno podrgijavajući strah, ali i nudeći ,,zaštitu i spašavanje“ u zamjenu za podršku.
Da li nas zaista nije opametilo to što se događalo u periodu od 1992-1995? Da li zaista nismo svjedočili gubitku članova porodice, komšija, nedužne djece, silovanju majki i žena sa svih strana? Zar gubitak i naš i tuđi nije ista bol, ili nas više boli nego druge? Kakvi smo to postali licemjeri? Zar nam nije dosta poturanja leđa za tuđe interese, dok drugima služimo samo kao poluga za ostvarivanje interesa, i onda kada nas iskoriste, još brže su nas prodaju?
Medijska scena postala je klasičan način izrugivanja s vlastitim narodom, a tome nam svjedoče brojna javna istupanja političkih autoriteta koji se ponašaju kao onda kada nema roditelja u kući, pa mogu da rade šta hoće, a kada ,,roditelj“ ih pozove na razgovor, mijenja je javni govor, i zaokreće retorika na drugu stranu, dok narod, onaj koji je započeo aplaudiranje vlastitoj bijedi, samoizgugivanju, prekida aplauz i ,,pije“ novu ublehačku predstavu lidera do novog huškanja, da bi bili ponovo iskorešteni u tuđe svrhe.
,,Jedina stvar koju treba da učinimo da bi ljudi bili robovi je da ih uplašimo. Ako možete zamisliti način kako da uplašite ljude, možete ih naterati da rade šta god želite.”
Edina Osmić-Šadić
Psihoterapeut pod supervizijom