Dok se ratni užas, oličen ruskim pokoljem ukrajinskih civila, neizbježno odvija u Ukrajini, prisjećam se opsade Sarajeva, bombardovanja, razaranja, ratnih zločina i genocida počinjenog u Bosni. Ovdje rane i traume još nisu zacijeljene; a tamo, u Ukrajini, opet je najgore u toku.
Dok se Ukrajina odupire, ruska ratna mašinerija lansira hipersonične rakete i opredjeljuje se na strategiju urbane opsade, posebno u Mariupolju, Harkovu, Sumiju i Kijevu. Formula koju je dao Aron 1948. godine “mir je nemoguć, rat nije vjerovatan”, od sada je zastarjela. Od strpljivog čekanja zasnovanog na nadi, požurili smo u čekanje zasnovano na očaju.
Sfere uticaja
Ovo predstavlja nagli, zbunjujući kraj perioda poslije pada Berlinskog zida. Ukrajina je u ratu “neočekivano” bacila Evropu u jedan novi svijet i navela na potpuno novo razumijevanje perioda nakon 1989. godine, iako ono još uvijek nije formulisano. U najmanju ruku, vratili smo se svjetskom poretku zasnovanom na sferama uticaja. Moramo se suočiti sa tim da nikada nismo bili bliže trećem svjetskom ratu; i da će rat u Ukrajini promijeniti lice Evrope.
Od 24. februara, Putin je neočekivano uspio izolirati Rusiju, probuditi ukrajinski identitet, ponovo naoružati Njemačku, ujediniti Evropsku uniju, oživiti odnose između EU i Sjedinjenih Američkih Država, podmladiti NATO, popločati put potpunom zaokretu Finske i Švedske ka NATO-u, pa se čak i Švicarska opredijelila za drugačiju vrstu neutralnosti, i dati vjetar u leđa zelenoj tranziciji. Kao rezultat toga, naše ekonomije će značajno biti promijenjene, kao i naše razumijevanje slobode i demokratije.
Dok se svijet sve više i više udaljava od demokratije i liberalnog poretka, Rusija hladnokrvno prelazi iz “suverene demokratije” (Vladislav Surkov) u autoritarnost, totalitarnog političkog stanja. Nakon strategije vođene podjelom Evropske unije, izoliranjem i podmićivanjem “pohlepnih država” (Charles L. Glaser) – tj. individualnih država ili entiteta poput Republike Srpske, ruski predsjednik Putin izabrao je strategiju sve ili ništa, rat u svojim raznim postmodernim oblicima: ratno stanje u Ukrajini, sajber-rat, ugljikovodični rat i ekonomski rat u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Putin demonstrira da namjerava postići svoje ciljeve, vratiti “Bijelu Rusiju” po svaku cijenu. “Nepredvidivo” smo otišli u tačku iz koje nema povratka. sigurnosna prijetnja je stvarna, a Putinovi potezi kao da nemaju granicu. Koliko daleko će ići?
Naredni korak mogao bi se ticati i zemalja koje nisu u NATO-savezu, ali su mu bliske, posebno Švedska i Finska, gdje su ruske zračne snage i mornarica već testirale reakcije i odbrambene kapacitete. Daljnje mete mogle bi biti Moldavija i Gruzija. Uz to, odjek ruskog napada na Ukrajinu će sasvim sigurno biti jak na području Zapadnog Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje bi Putin mogao biti na iskušenju da nagradi slijepu podršku koju i sada dobiva od srpskih lidera.
Prema riječima ruskog ambasadora u Bosni i Hercegovini Igora Kalabuhova, Kremlj, nakon višegodišnjeg miješanja u BiH, zaoštrio je svoje prijetnje 17. marta, kada je rečeno da bi Bosna i Hercegovina mogla doživjeti istu sudbinu kao i Ukrajina ako bi se odlučila pridružiti NATO-u. Ambasador je nadalje dao na znanje da njegova država može imati “planove za Hrvatsku, Poljsku i Bugarsku”. Iako nediplomatska, ovakva izjava ima tendenciju da ilustruje kako Rusija smatra Bosnu, a i područje šire od Srednje Evrope, dijelom svoje zone uticaja.
Šta je potrebno učiniti?
2014. i 2015. godine međunarodna zajednica se postavila u “standby” sa minimalnim mjerama koje teško da su uopšte izazvale reakciju Putina. Za razliku od jugoslovenskih ratova 1990-ih godina, povratak rata u današnje vrijeme primorava SAD i Evropu da ozbiljno shvate prijetnje, da pokažu jedinstvenost, uvedu sankcije bez presedana i pruže značajnu vojnu podršku Ukrajini. Konačno, čini se da Evropa upravlja registrom hitnih slučajeva. Snažan odgovor Zapada iznenadio je sve, uključujući i Putina.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje da li novoizrađeni konsenzus može trajati, posebno da li će Evropska unija biti sposobna savladati brojne posljedice ovog zaokreta kada je riječ o njenim politikama kohezije, odbrane i energetske autonomije. Nadalje, možemo pitati kako će odgovoriti na cikličnu emocionalnu ekonomiju? Današnja euforija (podrška sankcijama i primanje izbjeglica) može postati sutrašnja ogorčenost. Osim toga, interesi pojedinačnih zemalja i nepotpune ili nekoherentne fiskalne strategije bi mogli podriti trenutnu širu zajednicu kao i politike prema Rusiji.
Kako je diplomatija ustupila mjesto ravnoteži snaga, moramo razmisliti o odlasku korak dalje od sankcija koje, same po sebi, neće dovesti do kraja rata.
Hitno je potrebno učinkovito preispitivanje vojnih i političkih stavova i Evropske unije i NATO-a. Da istaknem što je očito, krajnje je vrijeme da se razgovara o različitim načinima jačanja odbrane cijele baltičke i nordijske regije kao i Zapadnog Balkana.
Kada je u pitanju Evropska unija, krajnje je vrijeme da se osmisli nova sigurnosna politika. Njemačka je napravila prve ubjedljive korake koji moraju biti popraćeni primjenom. Druga stvar, važno je zatvoriti jaz između Istoka i Zapada i u praksi postići usklađivanje oko kojeg inače ima toliko vrućeg zraka. U suprotnom, neočekivano jedinstvo će brzo nestati. Treće, novi regionalni centar evropskog okvira mora biti vođen demokratskim vrijednostima umjesto retrogradnog populizma. Novi geopolitički kontekst daje spektar mogućnosti za odlučno suprotstavljanje neliberalnoj politici i za istinsku preorijentaciju politike proširenja i susjedske politike EU.
Bosna i Hercegovina ponovo na radaru
Postoji određena “nepristojnost” u ovoj iznenadnoj mobilizaciji u korist teritorijalnog integriteta Ukrajine, koja je, naravno, dobrodošla, jer odavno kasni. Štaviše, zar nije Bosna i Hercegovina prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti, uključujući i vojnu podršku kako bi se odbranila? Zar Bosna i Hercegovina nije dio Evrope? Putin se ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom. To, pak, nije bio slučaj sa Miloševićem.
Bosanskohercegovačka kriza iz 2021. godine, koju je kreirao srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, prijeti da poništi Dejtonski sporazum kojim je završen rat, te da prekroji državne granice uzduž etničkih linija. Kada je riječ o prošlosti, Bosna i Hercegovina je bila podržana samo retorički, sa inicijativama koje su bile uglavnom kozmetičke. Što je još gore, slijedeći istu politiku pregovora s trojicom nacionalističkih i korumpiranih vrhovnih vođa, pregovaranje posebice o izmjenama Izbornog zakona koje bi osigurale dezintegracijske programe i najviše koristile lokalnim klijentima Kremlja, samo bi mogle biti osuđene na propast od samog početka.
Tokom posjete Sarajevu 10. marta, njemačka šefica diplomatije Annalena Baerbock je prepoznala ono što je već odavno očigledno – da već neko vrijeme Evropska unija i Njemačka nisu baš aktivni igrači u regionu. Osim ovog priznanja, primjedbe su bile previše općenite da bi se zaključila bilo kakva promjena smjera.
Što najviše zabrinjava, Vijeće Evropske unije dopunilo je odluku koja se tiče mogućih restriktivnih mjera u pogledu situacije u Bosni i Hercegovini, odnosno uvođenje sankcija čija je meta Dodik – uvođenje jedinstvenosti umjesto postupka glasanja kvalifikovane većine, manevar koji omogućava zadržavanje mađarskog autokrate Viktora Orbana u vezi sa sankcijama Rusiji. Bosna i Hercegovina zaslužuje više od “ja tebi – ti meni”.
Novo geopolitičko okruženje podstaknuto ratom u Ukrajini moglo bi Bosni i Hercegovini, naime, možda i ponuditi izlaz iz njene “močvare”.
Greške iz prošlosti bi mogle napokon biti priznate i, prije svega, trebalo bi se odstupiti od tekuće strategije de fakto zalaganja za etničku podjelu Bosne i Hercegovine.
Vrijeme je za ponovni angažman u BiH, ali ovaj put potpuno drugačiji u odnosu na prošlost. Promjena paradigme i snažne strategije, koje se sada donose u vezi Ukrajine, također bi se trebale primijeniti i za Bosnu i Hercegovinu.
Pojačavanje evropske vojne sile EUFOR Althea u BiH je dobrodošlo i trebalo bi biti ojačano i posebno vidljivo u Republici Srpskoj.
Važno je napomenuti da je operacija Althea podržana od NATO-a u skladu sa sporazumom Berlin Plus iz 1999. godine – stoga EU može u svakom trenutku koristiti NATO-ove sposobnosti. Ovo mora biti dopunjeno procesom temeljitih političkih reformi koje uključuju nenacionalističke aktere, kao i civilno društvo sa zadatkom jačanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Nadalje, krajnje vrijeme je da se razmotri, prilagodi i ubrza proces integracije u Evropsku uniju. Konačno, djeluje već očigledno da je došlo vrijeme za zatvaranje Ureda visokog predstavnika, a samim time i riješiti se Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira koje Rusija sistematski koristi za podršku Putinovom savezniku i secesionisti Miloradu Dodiku.
Lekcije koje treba naučiti
U svom obraćanju Međunarodnoj akademiji filozofije u Lihtenštajnu 1993. godine, Alexandr Solzhenitsyn je ideologiju iz 1989. godine o “kraju historije”, “miru”, “vječnosti demokratije” apostrofirao naivnom.
Po njegovom mišljenju, ako postoji lekcija koja bi se trebala naučiti iz tog užasavajućeg 20. vijeka, to je da je na svakom individualcu da sam sebe ograniči, da ograniči ubilački instinkt koji 20. vijek ilustruje. 21. vijek, nažalost, nije u stanju izvući čovječanstvo iz autodestruktivnog i automatskog kolapsa.
Hitnije nego ikada, ono što je Václav Havel nazvao “postdemokratijom”. Na tragu “nepolitičkih politika”, postdemokratija nije značila ništa više, i ništa drugo, nego demokratija koja je ponovo dobila ljudski sadržaj – revoluciju “glave i srca” (Tomáš Masaryk), opće buđenje.
Ovo je upravo ono što možemo naučiti od Ukrajinaca. Odupiru se, bore se stoički. Prirodno. Ali također nam kažu da nacija nije nešto vezano za priču o prošlosti.
Imati naciju znači isticati vlastito postojanje dan za danom i direktno djelovanje prema budućnosti. Demokratija nije država, to je praksa koja cilja ka budućnosti.
Od sada, pa nadalje, umjesto “Čekajući Godota”, možemo se nanovo povezati sa nekom vrstom čekanja vezanim uz nadu pronalaženja izlaza, s osjećajem da možemo djelovati i voljom za djelovanjem.
(Autor je profesor filozofije na Collège de Genève)