Američki ambasador u BiH Eric Nelson i specijalni predstavnik EU Johan Sattler razgovarali su ovih dana sa Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem.
“Ambasador Eric Nelson i specijalni predstavnik EU Johan Sattler sastali su se danas sa predsjedavajućim Doma naroda BiH Bakirom Izetbegovićem i zamjenikom predsjedavajućeg Draganom Čovićem, kako bi promovirali dijalog o vladavini zakona, ostvarivim izbornim i ekonomskim reformama neophodnim za povjerenje građana i napredak na putu ka EU”, navode iz Ambasade. Podcrtali su da Sjedinjene Države čvrsto podržavaju teritorijalni integritet i suverenitet BiH te da su zapaljiva retorika i koraci za podrivanje ovih principa nerealni, neprihvatljivi i antidejtonski. Čović je na svom Twitteru komentarisao današnji sastanak ističući da proces mora biti završen u naredna dva mjeseca.
„PERVERZNA AGENDA EU U BOSNI“
Inače, Izetbegović je prije samo nekoliko dana kazao da nema pomaka u dogovorima oko izmjena Izbornog zakona te da se moraju implementirati sve presude Evropskog suda za ljudska prava.
Ovo je trenutak kojeg su se Bošnjaci pribojavali već nekoliko godina.
Izborni zakon u Bosni i Hercegovini (BiH) treba mijenjati tako da se smanji mogućnost manipulacija izbornog procesa koje su vidljive na svim izborima, kaže
Bodo Weber, analitičar, politolog i suradnik Vijeća za demokratizaciju politike iz Berlina, za Radio Slobodna Evropa(RSE).
Sve, ostalo, smatra Weber, i zahtjevi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) kad je riječ o izbornom zakonu, odnosno izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali i “implementacija” presuda, kao što je Sejdić-Finci, tiču se ustavnog poretka.
„Dakle oni bi trebali biti dio sveobuhvatnog procesa promjene ustava. Kriv je bivši komesar za proširenje
Stefan Füle koji je prije decenije prihvatio HDZ-ovu igru da se ispod ‘implementacije presude Sejdić-Finci’ spakuje projekt trećeg entiteta kao platforma za pregovore s Europskom unijom“, mišljenja je Weber.
O odnosu Evropske unije prema BiH i pitanjima promjena izbornog zakona, a u vezi s izborima održanim u Mostaru u decembru 2020. godine, nakon 12 godina bez izbora, Weber je s Tobyjem Vogelom iz Vijeća za demokratizaciju politike pisao za EU Observer.
U tekstu „Perverzna agenda EU u Bosni“, dvojica autora pišu da sama činjenica da je EU spremna pregovarati o takozvanim izbornim reformama s HDZ-om i Strankom demokratske akcije (SDA), dvjema strankama koje su dosljedno demonstrirale istinsko odbijanje provedbe Sejdić-Finci, kao i da izborni proces učine transparentnijim i demokratskijim, pokazuje spremnost Bruxellesa da Čoviću da ako ne izravnu kartu, onda barem kompromis ka projektu trećeg entiteta.
On je stajališta da već pola decenije promatramo otvorenu krizu Zapada, i to na obje strane Atlantika, a koja je bila postigla svoj vrhunac u Trumpovoj administraciji. „Vidjeli smo u slučaju pregovora oko tzv. razmjene teritorije u pregovorima o sporazumu Kosovo-Srbija otvorenosti Trumpovih suradnika, te Briselskih birokrata da udovoljavaju interese autoritarnih liberala na Balkana.
Na strani Washingtona to postupanje je bilo motivirano potpunom ignorancijom prema demokratskim vrijednostima, na strani Briselskih birokrata dilemom kako nastupati na Zapadnom Balkanu, baviti se otvorenim problemima, a da ne postoje preduvjeti za to zbog odsustva strateške politike EU prema zemljama Zapadnog Balkana, zbog nejedinstva država članica EU oko politike proširenja.
Mislim da je nešto slično bilo na djelu u sklapanju prljavog Mostarskog deala, koje je uključio ustupak prema Čoviću/HDZ BiH – tzv. politički sporazum o “reformi” izbornog zakona, a koji je sadržao svojevremeni ustupak Čovićevom dugogodišnjem projektu virtualnog trećeg entiteta kroz promjene izbornog sistema, bez ustavne promjene.
Problem predstavnika EU i SAD-a je sad kako se rukovati sa tim papirom, čiji principi su u potpunosti protivni demokratskim vrijednostima EU-a, te duhu i slovu uvjeta i principa budućih ustavnih reformi, i uvjeta sadržanih u Mišljenju Evropske komisije za BiH“, kaže Weber.
Kome bi promjene izbornog zakona na ovakav način najviše odgovarale i zašto? Vode li one do „trećeg entiteta“?
„Naravno, HDZ-u BiH“, tvrdi Weber. „Jer pregovori o promjeni izbornog zakona, nezavisno što se još spakuje u te razgovore (Sejdić-Finci, preporuke ODIHR-a, Ureda za demokratske institucije i ljudska prava), koji se vode na osnovu formulacije “legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda”, ključne riječi iz trećeg mostarskog sporazuma, su pregovori o Čovićevom projektu trećeg entiteta“.
Nema analitičara u Sarajevu koji bi imao kuraži i poštenja da ovako secira pregovore između stranačkih lidera koji se vode pod patronatom stranih diplomata. Čak šta više, većina medija ima kompleks niže vrijednosti u odnosu na strane diplomate zapadnih zemlja, a oni izravno kontroliraju neke veoma skupe mediji čiji je osnovni koncept amnestirati zapadne diplomate od svake odgovornosti.
NITI JE LEGITIMAN, NITI POLITIČKI URAČUNLJIV
Zato nikad nijedan sporazum ili dogovor nije jasan niti eksplicitan tako da ga potpisnici mogu različito tumačiti. Najnoviji primjer je Program reformi, skraćeno ANP, odnosno Godišnji nacionalni program. Dok njegov potpisnik Željko Komšić ovaj sporazum tumači da je Bosna i Hercegovina pretendent za članstvo u NATO-u i nalazi se u MAP-u, odnosno da je aktivirala Akcioni plan za članstvo u Savezu. To, navodno, proizilazi iz dokumenata koje su sredinom aprila ove godine iz sjedišta NATO-a dostavljeni bh. vlastima. Međutim Milorad Dodik pa i ruski zvaničnici imaju sasvim oprečno mišljenje njegovom, pa stoga tvrde nema govora o pristupanju NATO savezu.
Isti je slučaj bio sa tzv. Aprilskim paketom, pa i sa Daytonskim sporazumom. Svi ti sporazumi, manje više, sliče na „non-papers“ koji ovih dana kolaju po labirintima briselske birokratije. Nema tog optimiste da očekuje išta više od aktualnih pregovora, koje vodi američki ambasador u BiH Eric Nelson i specijalni predstavnik EU Johan Sattler sa Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem. Oni će rezultirati nekim sporazumom na papiru koje će Izetbegović i Čović interpretirati na dijametralno različite načine.
Ma, kakve reforme, „kakvi bakrači“! Takav nedorečen sporazum će samo produbljiti međunacionalne odnose i političku krizu u Federaciji BiH. Čak šta više, ovo je nagori trenutak za Bakira Izetbegovića koji niti više ima izborni legitimitet, niti je sposoban, jer čovjek uopće nije politički uračunljiv da vodi bilo kakve pregovore u ime nacije. Da li je ovaj trenutak čekao strpljivi Čović? Vjerovatno! On se sa Izetbegovićem sastajao mnogo puta tet-a-tet i razgovarao na ove teme. Još gore je pitanje da li je ovo strategija zapadnih diplomata da uhvate Izetbegovića u škripcu kako bi mu lakše „zavrnuli ruku“ i ucijenili ga da pristane, kako vole reči, na kompromis, i potpiše nešto što spada u domen nacionalnih prava jednog naroda?!
Izetbegović nije politički uračunjljiv zbog enormnog stresa koji svakodnevno preživljava uslijed kriminalnih afera u kojima se optužuje on i njegova supruga da su involvirani u prljave rabote. On je spreman na svakakve ustupke međunarodnim moćnicima samo ako bi mu ovi garantirali da će mu spasiti „kožu“ i „fotelju“.
Povrh svega Izetbegović se sa slučajem podnošenjem zahtjeva za reviziju Tužbe BiH protiv Srbije izofirao i dokazao da je spreman na najvulgarniji način slagati i prevariti naciju. Sama činjenica da je poslao Denisa Zvizdića i Safeta Softića kao emisare predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću da mu kažu da ne diže tenzije i političku halabuku, jer da je to sve igra i blef, za svagda ga diskreditira kao nacionalnog vođu. Čak bi u svim ozbiljnim demokratijama platio ceh zbog prevare i laži, pa možda bio i procesuiran zbog nacionalne izdaje.
Sve ovo, naravno, znaju i opozicioni lideri, ali se ustručavaju obratiti domaćoj javnosti, kao i stranim diplomatama da obustave pregovore iz navedenih razloga. Čović nema opoziciju i on je samo po toj diktatorskoj referenci jedini legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH. Ali, na svu sreću, Izetbegoviću kao „baršunastom diktatoru“ to nije pošlo za rukom i opozicija u Sarajevu još postoji. Zato lider opozicije, a to je nominalno sada Nermin Nikšić, kao lider Trojke, mora učestvovati u pregovorima pored Bakira Izetbegovića. Glupo bi bilo da opozicioni lideri razmišljaju kako pitanje o kojima pregovaraju Čović i Izetbegović moraju biti ratificirana na parlamentima jer spadaju u set ustavnih pitanja. Šta ako Čović zgrabi papir sa potpisom Izetbegovića i okrene leđa svim državnim institucijama, pa i parlamentu?!
(TBT, Tim za analitiku)