Republika Kipar primljena je u Evropsku uniju, kao cijelo ostrvo, pa je nastala apsurdna situacija da EU formalno pokriva i kiparske Turke, a njihova matica Turska ko zna hoće li ikada nastaviti pregovore o svom članstvu
Kiparski model za Bosnu i Hercegovinu ispliva u javnost kad god njeni razbijači i negatori zaprijete da će je rasturiti, a haman polovinu priključiti Srbiji, matici “srpskog sveta”. Tako to traje preko četvrt vijeka, sve do prijetnje “mirnim razdruživanjem”, kao reakcije na usvajanje Rezolucije o Srebrenici u UN-u. Kiparska se etiketa olako lijepi na Bosnu. A kad jednom krene, teško se zaustavlja tako nedovoljno promišljena jezička figura.
Zato nije čudno što je britka kritičarka svega što ne valja u zemlji Svetlana Cenić prije desetak dana u “Pressingu” N1 slikovito opisala kako bi “kiparski scenarij” mogao izgledati na bosanski način. Kako bi tek vijugave granice bile tog entiteta ako se otcijepi, kome bi pripalo Brčko, kako bi se otuda išlo u Beograd? Malo zatim je Neophytos Loizides, kiparski profesor sa britanskog univerziteta Warwick, rekao: “Kiparski scenarij u BiH nije moguć, nastupila bi katastrofa za ljude u RS-u”. I tako redom, sve do pitanja nekih blogova neće li to i trojka pristati na kiparski model za BiH.
Sve je krenulo s lordom Pedyjem Ashdownom, od svih šefova OHR-a najiskrenijim zagovornikom jedinstva ove zemlje. On je to simbolički pokazao čuvajući onu salvetu na kojoj je Franjo Tuđman dijelio BiH. Onako kako će se i dogoditi. Lord je nazvao entitet Republiku Srpsku sjevernim Kiprom. Pri tome nije bio nimalo nježan prema njenom rukovodstvu, rekavši: “Nije baš zabavno biti turski dio Kipra”. Iz toga su se izvlačili zaključci kako bi drugi entitet, Federacija, mogao ići samostalno prema Evropskoj uniji, a za RS se znalo kome se priklanja.
Još desetak godina prije lorda Ashdowna i u Turskoj se govorilo kako je u Daytonu podijeljena Bosna i Hercegovina na dva entiteta. Negdje u to vrijeme u Ankari sam od savjetnika turskog predsjednika Demirela čuo da se Turska plaši da se na Kipru ne uradi nešto konačno, što podsjeća na Bosnu i Dayton. Takav plan, mislili su Turci, guraju Britanci, da se nametne rješenje koje neće nikoga zadovoljiti, baš kao Dayton, koji je došao samo da bi se zaustavio rat i koji je bošnjačkoj i hrvatskoj strani nametnut kao kompromis. Otišao sam kod bivšeg šefa diplomatije i profesora Mumtaza Soysala da ga pitam upravo o takvim konotacijama Daytona na Kipar. Ponukan izbijanjem takvog poređenja i u BiH, izvukao sam iz zabilješki taj razgovor i 2006. objavio u Oslobođenju, kasnije i u jednoj knjizi. Sad je izbila prilika da podsjetim na neke odgovore sekularnog kemaliste Soysala, koji je učestvovao u izradi kiparskog ustava.
Na pitanje koliko se drame Bosne i Kipra mogu porediti, ali s izmijenjenim ulogama glavnih aktera, kao u ogledalu, odgovorio je: “Slažem se da se Kipar može posmatrati u obrnutom svjetlu od Bosne, kao da su kiparski Turci bosanski Srbi, a Turska kao Srbija. Tačno to ispada, ali kad se gleda izdalje i istorijski, položaj muslimana u Bosni i na Kipru bio je sličan. Grci tamo ne primaju Turke kao ravnopravne, kao da ne postoje, kao i vaše muslimane u Bosni što Evropa ne prihvata, pa i nas, cijelu Tursku”. Još je rekao da se “nekakvo rješenje ipak može naći za Kipar na osnovu vašeg stanja i sporazuma u Daytonu”, ali je takođe istina “da se mi ljutimo što hoće da nam nametnu neki novi Dayton, ali ima tu nešto!”
To je bilo tada, kada je BiH bila podijeljena čak na dvije vojske, pa je razumljivo što je Turke Dayton asocirao na Kipar, na koji se njihova armija iskrcala još 1974. da zaštiti tursku zajednicu koju je vojna hunta iz Atine, s namjerom da ostvari enozis, ujedinjenje Kipra s Grčkom, bila stjerala na tri posto teritorije ostrva. Odlučnost Turske da kiparske sunarodnike više ne prepušta Grčkoj pokazala se kada je na trećini ostrva proglašena Turska Republika Sjeverni Kipar (TRNC), a takva je ostala sve do danas. Sigurnost tamošnjih Turaka i njihovog lidera Raufa Denktaša zbog prisustva turske armije kao garanta svoje nezavisnosti, iako je nije priznao niko osim Turske, osjetio sam kad sam otišao tamo u ljeto 1995.
U međuvremenu nisu uspijevali pregovori, pa ni referendum o ujedinjenju. Republika Kipar primljena je u Evropsku uniju, kao cijelo ostrvo, pa je nastala apsurdna situacija da EU formalno pokriva i kiparske Turke, a njihova matica Turska ko zna hoće li ikada nastaviti pregovore o svom članstvu. A da se ni danas suštinski ne mijenja stav većine Turaka o Kipru, potvrdio mi je bivši parlamentarac, uspješan autor knjiga i komentara, a iznad svega prijatelj Haluk Ozdalga, koji je ovih dana boravio u Sarajevu. Smatra da se “politički model jedne zemlje ne može primijeniti na drugu, jer svaka ima posebne istorijske korijene”, te da je svojevremeno u svojim komentarima podržao Dayton jer je zaustavio dalje krvoproliće. A što se tiče Kipra, bio je vrlo jasan: “Ispravan pristup Kipru jeste – ili nezavisne države ili konfederacija”, kaže. Federalno rješenje za Kipar se tražilo preko pola vijeka. “Ja sam o tome pisao još 1994, u jeku rata u Bosni”, dodaje. “Dakle, kiparski model ne može se primijeniti na Bosnu, kao ni na Kosovo. Ali ima jedno zajedničko svojstvo Kipra i Bosne – u oba slučaja, da se rješenje tražilo u pogrešnom smjeru, osobito putem vanjskih sila.”
Ono što sam osjetio kod Turaka kad bih ih pitao o Kipru, i kod Mumtaza Soysala prije četvrt vijeka, i Haluka Ozdalge danas, jeste njihova naklonost kiparskom rješenju. Iako je ono za ostali svijet jedan od “zamrznutih konflikta”. Tako i Bosnu i Hercegovinu mnogi vide, bojim se ne samo njeni razbijači, u njenom susjedstvu i Rusiji, nego i u Evropskoj uniji. To je nevidljiva, ali ne i teško prepoznatljiva namjera onih koji kiparski scenarij posmatraju u širem geopolitičkom kontekstu, pa ga vežu i za Kosovo. Čak i za Ukrajinu i Moldovu. Beogradske Novosti su 2022. pisale kako je “na licemerje Bruxellesa ukazao i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, objašnjavajući da je Ukrajina stekla status kandidata (za EU) po principu ‘kiparskog modela’, dok u slučaju Srbije to nisu dozvoljavali ni da se pomene”.
“Neka ih tamo, eto im taj kiparski model, nek’ ostave Bosnu na miru”, rekao bi neki stari bosanski patriota. Zato mislim da se treba manuti tog modela, koji nije samo puka floskula. Uz sve poštovanje prema Kipru i njegovim ljepotama u koje sam se i sam uvjerio – jedan nastavnik zemljopisa nam je govorio da uz Krim i Nicu ima najblažu klimu u Evropi – njegova se politička sudbina ne može primjenjivati na Bosnu i Hercegovinu. Kad sam još kao student prvi put stupio na tlo Kipra, u Limasolu, i prohodao njegovim uskim ulicama, vidio sam da su imena jednih bila ispisana grčkim, a druga turskim jezikom. Takve podjele nikad nisu bile u Bosni iako se mnogi njeni političari trude da ih uvedu, oslanjajući se na Dayton.
Izvor: oslobođenje.ba