Povodom obljetnice osnivanja Brčko Distrikta, sugovornika smo pronašli u Miji Aniću, političaru u mirovini, koji je u povijesnim trenutcima međunarodne sudske arbitraže za rješenje pitanja Brčkog bio jedan od ključnih ljudi koji je dao najbolji prijedlog…
Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik
Mijo je rođen u Krepšiću kod Brčkog 1949., gdje je završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju i studij povijesti u Zagrebu. Potom je jedno kraće vrijeme radio u prosvjeti u Županji koju je s vremenom napustio i prebacio se u poduzetničke vode.
Kad su potkraj 1980-ih započeli demokratski procesi, uključio se u politiku te postao predratni predsjednik HDZ-a Općine Brčko i višegodišnji član Predsjedništva HDZ-a Bosne i Hercegovine. Početkom posljednjeg rata uključio se u obranu te bio načelnik Uprave obrane Bosanske Posavine, zatim načelnik Općine Ravne-Brčko (formirane u ratu). Potpisivanjem Daytonskog sporazuma ostao je u politici te jedno vrijeme bio i ministar obrane Federacije BiH. Bio je suosnivač stranke Nove hrvatske inicijative i njezin dopredsjednik, a danas je u mirovini.
Kao svjedok povijesti u Bosanskoj Posavini bio nam je izvrstan sugovornik na temu formiranja fenomena poznatog kao Distrikt Brčko.
Poštovani, 5. ožujka je obljetnica formiranja Brčko Distrikta (BD). Nakon protoka godina možemo li odgovoriti što je to BD i je li uspješan projekt?
Kada se danas, nakon 25 godina, osvrnem na obljetnicu, čvrsto sam uvjeren da je to bilo najbolje rješenje za stanovništvo današnjeg Distrikta koji, po meni, uglavnom dobro funkcionira, bez nekih trzavica između triju naroda, ali i ostalih koji u njemu žive.
Budući da ste upućeni u povijest toga kraja, možemo li progovoriti o prošlosti Brčkog, grada i općine, prije demokratskih promjena? Kakav je to bio grad te općina i kako je dočekao posljednji rat 1992.?
Predratna općina Brčko, kao i većina općina u BiH, bila je multietnička. Prema popisu stanovništva 1991., u općini Brčko živjelo je 87 627 stanovnika, raspoređenih u 59 naselja. Nacionalni sastav je izgledao ovako: Bošnjaka 38 617, Hrvata 22 252, Srba 18 128, Jugoslaven 5 731 i ostalih 2 899.
Zbog svog smještaja te gospodarskih i drugih kapaciteta, predstavljao je najjače gospodarsko i kulturno središte Bosanske Posavine. U Brčkom se, osim brojnih gospodarskih subjekata nalazila i najveća riječna luka u BiH.
Sam rat nas Hrvate i Bošnjake je u vojnom smislu dočekao nespremne. Ne da nismo vjerovali da će rata biti, nego jednostavno nismo imali mogućnosti pripremiti se za rat, tj. naoružati se i pripremiti se za pružanje otpora agresoru. Cijena je bila strašna. Došlo je do okupacije samog grada i nekoliko sela i pritom su učinjeni ratni zločini. Kako je vrijeme u ratu odmicalo, stvorila se obrambena crta uz manja pomicanja tijekom ratnih godina.
Ipak, važno je napomenuti da su HVO i Armija BiH sve do kraja rata zajedno branili slobodni teritorij i sve smo uradili da ne dođe do međusobna sukoba.
Nakon što je ratni stroj zaustavljen u listopadu 1995., Brčko je dočekalo mir s trima nacionalnim općinama, i kao takvo je čekalo potpisivanje Daytonskog sporazuma u komu se odgodila odluka hoće li pripasti Federaciji BiH ili Republici Srpskoj. Možete li nam objasniti kako su tekli pregovori o tome u Daytonu?
Rat se u BiH završio 1995. mirovnim sporazumom u Daytonu. Zanimljivo je primijetiti da su pregovori o mirovnom sporazumu za BiH trajali nekoliko dana (doduše uz dugu pripravu) i dogovor je bio postignut, ali rješenje za Brčko u Daytonu, zbog njegove iznimne važnosti za sve strane u BiH, nije se uspjelo pronaći.
Glavni pregovarači su bili predstavnici svih triju naroda iz BiH. Uz njih, kao supotpisnici Daytonskog sporazuma sudjelovali su i predsjednik RBiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Važno je spomenuti da Daytonski sporazum nije potpisao predstavnik Hrvata iz BiH Krešimir Zubak jer se nije složio s ponuđenim rješenjem za Bosansku Posavinu kojim je ona većim dijelom pripala Republici Srpskoj.
Tijekom teških pregovora u pitanje je došao i sam sporazum o miru za BiH jer Izetbegović nije pristajao da Brčko pripadne Republici Srpskoj budući da je većinski bio bošnjački, ali i zbog velika stradanja bošnjačkog i hrvatskog naroda.
Predsjednik Tuđman je morao u vrijeme zasjedanja putovati nakratko do Zagreba, i kad se vratio, još uvijek je bila sporna jedino općina Brčko. On je dao prijedlog da se ipak potpiše mirovni sporazum, a da se Brčko riješi naknadno, arbitražom, što je na kraju i prihvaćeno.
Kada je u arbitraži odlučeno da Brčko neće pripasti nijednom entitetu, koja je Vaša uloga u svemu tome bila?
Vrijeme do arbitraže u Rimu iskoristio sam oko formiranja našeg (hrvatskog) stava. Kako sam nekoliko mjeseci ranije bio gost Konferencije Hrvata Sjeverne Amerike u Washington Distriktu, malo sam se upoznao s načinom njegova funkcioniranja i ustroja.
Došao sam na ideju da tako nešto mi Hrvati predložimo i za općinu Brčko. U tu svrhu meni bliski suradnici i ja napravili smo sažeti elaborat i etničku kartu predratne općine Brčko.
Kako su tekli pregovori nakon Daytona komu pripada Brčko? Je li postojala opcija da tijekom arbitraže pripadne Federaciji BiH, ili pak RS-u?
Nakon napeta iščekivanja nadnevka arbitraže došao je konačno i dan odlaska u Rim na prvi arbitražni sastanak. Za arbitra je određen američki pravnik Robert Owen koji je sazvao prvi arbitražni proces u Rimu u siječnju 1997.
Dana 8. siječnja 1997. zajedno s bošnjačkom stranom, koju je predvodio Ejup Ganić, otputovali smo u Italiju. Navečer u hotelu imali smo (Bošnjaci i ja u ime Hrvata) pripremni sastanak kojim je ravnao gospodin Ganić. Iznio je plan prema kome bi sam grad trebao pripadati Federaciji, a da dijelovi koje je srpska strana okupirala mogu ostati u Republici Srpskoj. Na tom sastanku nisam im uopće rekao da ja imam bitno drugačiji prijedlog.
Drugog dana počela je arbitraža u kojoj je sudjelovala i srpska strana koja je imala devet sudionika, a bošnjačka osam zajedno sa mnom.
Rasprava je trajala devet dana za vrijeme kojih su strane iznosile svoje argumente i svjedočenja. Prijedlog Bošnjaka sam već spomenuo, a srpski prijedlog je bio da ostane sve kako je bilo u trenutku prekida sukoba i ratne crte razgraničenja. Konkretno bi to značilo da srpskoj strani pripada sam grad Brčko i sva sela koja su oni držali pod okupacijom.
Na kraju sam riječ dobio i ja koji sam jedini predstavljao hrvatsku stranu. Iznio sam prijedlog da se cijela općina Brčko u svojim predratnim granicama proglasi Distriktom. Dao sam nekoliko argumenata tomu u prilog pri čemu sam im pokazao i predratnu etničku kartu općine Brčko koja je kao tigrova koža. Bio sam protiv podjele općine jer bi svaka podjela ostavila duboke traume i nanijela veliku nepravdu stanovništvu općine Brčko.
Arbitar je odmah pokazao veliko zanimanje za moj prijedlog i u nastavku razgovora postavio nekoliko pitanja. Najviše ga je zanimalo kako predviđam organizirati vojsku, policiju i sudstvo u takvom distriktu. Odgovorio sam da nemam razrađen plan, ali sam odmah dodao da prema našem planu, u Distriktu ne bi bilo vojske.
S mojim prijedlogom arbitar je zaključio raspravu i mi smo se vratili u hotel. Po dolasku u hotel dobio sam telefonski poziv od arbitra kojim me poziva na nastavak razgovora jer je htio sa mnom nasamo još čuti moj prijedlog. Poslao je vozača po mene i razgovor smo nastavili uz ručak.
Odmah mi je rekao kako prihvaća moj prijedlog, da će sljedeća sjednica arbitraže biti za godinu dana u Beču, i da mu do tada pripremim prijedlog kako bi u distriktu funkcionirala policija, sudstvo i još neke institucije. Upozorio me je da za ovo ne smije nitko ništa saznati. Obećao sam mu da ću čuvati tu tajnu, što sam i održao.
Nakon povratka u BiH o zaključcima mog razgovora s arbitrom upoznao sam Krešimira Zubaka i Matu Tadića kao pravnike i meni bliske osobe kako bi pripremili zakonski prijedlog na temelju kojih će funkcionirati spomenute službe u Brčko Distriktu. Zubak i Tadić su spremno odradili svoj dio posla i ja sam taj naš prijedlog predao arbitru u Beču kao što sam i obećao. Nakon toga sve je bilo u njegovim rukama. Očekivao sam njegovu odluku s nestrpljenjem, što se konačno i dogodilo 5. ožujka 1999. Arbitar je, dakle, usvojio prijedlog hrvatske strane.
Mogli bismo zapravo zaključiti kako hrvatska politika nije bila odviše zainteresirana za taj proces te ste Vi nastupali zajedno s bošnjačkom stranom?
Na arbitražni proces su pozvane sve tri strane (bošnjačka, hrvatska i srpska). Budući da je u to vrijeme već postojala formirana hrvatska Općina Ravne-Brčko, kojoj sam bio načelnik, nadao sam se pozivu na arbitražu. U to sam vrijeme bio i član Predsjedništva HDZ-a BiH i imali smo redovito svakog utorka sjednice Predsjedništva stranke u Mostaru. Očekivao sam dakle da ćemo dobiti poziv za arbitražu i zauzeti stav prema istoj.
No dogodilo se da sam ja prvu informaciju o arbitraži dobio od načelnika bošnjačkog dijela Općine Brčko Muniba Jusufovića. On mi je rekao da su pozivi stigli i da su oni već imali sastanke s gospodinom Izetbegovićem. Bio sam iznenađen da naša (hrvatska) strana o ovom sporu ništa ne govori. Jedva sam čekao da dođe utorak i sjednica Predsjedništva stranke te da i mi raspravljamo o našem prijedlogu.
Došla je i ta dugo očekivana sjednica i dnevni red u kome o arbitraži nema ni slova. Nadao sam se da će predsjednik možda govoriti o pozivu na arbitražu u točki Pod ostalo, ali ni tada ni riječi o arbitraži.
Na kraju sastanka sam pitao predsjednika je li došao poziv za arbitražu vezanu za Brčko, na što je potvrdno odgovorio, ali je dodao da mi nećemo slati izaslanstvo, neka se oko toga dogovaraju Bošnjaci i Srbi. Skrenuo sam mu pozornost da prema popisu stanovništva, u Brčkom živi oko 23 000 Hrvata i da to ne bismo trebali pustiti tek tako. On je ostao pri svom stavu.
Ja sam tada rekao da me više ne zovu na sjednice i da više nisam član stranke, a status hrvatskog pitanja ću tražiti sam u Općini Ravne-Brčko.
Nakon toga sam dogovorio s Jusufovićem da nas Hrvate prijave za arbitražu preko Izetbegovića, odnosno uz bošnjačku stranu. Tako je i bilo.
Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost Distrikta Brčko?
Poslije rata broj stanovnika se neznatno smanjio tako da prema popisu iz 2013., u Brčkom živi 83 516 stanovnika. Držim da je Distrikt Brčko najbolji primjer ostatku države da se može živjeti dobro i bolje bez zatvaranja u nacionalne torove.
Već dugo ne sudjelujem u političkom životu Brčko Distrikta, ali gledajući i prateći sa strane, mislim da ovako ustrojen Distrikt solidno funkcionira, a on je u svojoj biti BiH u malom.
Izvor; nedjelja.ba