Prosle sedmice u 87- godini preminuo je književnik , kulturni radnik i dugogodišnji profesor književnosti Aleksandar Nikolić. Aleksandar Nikolić rodjen 1937 u Vrbanji. Diplomirao je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 1965. do 1992 bio je profesor u brčanskoj gimnaziji Vaso Pelagić. Pisao je poeziju, književnu kritiku, prevodio je s ruskog jezika . Objavljivao je u „Borbi“, „Odjeku“, „Delu“, „Književnoj reči“, „Provinciji“, „Brazdama“, „Glasu srpskom“, „Oslobođenju“, „Značenjima“, „Riječi“, „Susretima“. Pokrenuo je lokalne knjizevni list „Staze“ i časopis „Riječi“.
Objavio je zbirku pjesama Zapis (Brčko, 2005) i roman Godine učenja ( 2011.) U pjesničkom opusu Aleksandra Nikolića dominira osječaj samoće, straha i egzistencijalne tjeskobe . U njegovim “pjesničkim nesuvislostima” (Celan) nema ni nade ni utjehe .
Uz to, prisutna je jaka sklonost ka grotesknom ( riječ koju je u predavanjim često upotrebljvao), apsurdnom, farsičnom, burlesknom.
Isto je prisutno, ali sad explictno kao vid družtvene kritike u njegovom kritičkim ogledima npr. o B. Kovačevićevoj “Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj”, Beckettovom “Kraju igre”) i romanu “Godine učenja”. Osim nevelikog ali respektabilnog književnog opusa, Aleksandar Nikolić će ostati zapamćen kao dugogodišnji profesor Gimnazijie “Vaso Pelagić” gdje je skoro pune tri deceije ( 1965-1992) generacijama brčanskih gimazijalaca predavao književnost.
Nekoliko uspješnih književnika iz ove sredine bili su njegovi učenici ( S. Hasović, S. Teodorović, J.Kadrić etc.) Imao sam sreću da je bio i moj profesor.
Prof. Nikolić je bio profesor starog kova, kad su profesori bili zaista profesori, a ne njihova loša imitacija, kad je biti profesor još značilo biti i intitucija i uzor. Svoju pedagošku djelatnost uzimao je ne kao službu od koje se živi, već kao nešto egzistencijalno i životno važno i za njega ali i za mlade ljude kojima je predavao.
Zvanični službeni programi nastave ga nisu interesovali. Bio je potpuno izvan sistema. Vrlo često držao nam je predavanja o temama koje nisu imale nikakve veze sa planom i programom, ali su u tom trenutku bile teme dana od prvorazrednog kulturnopoltičkog značaja.
Nije nas učio mrtvo gradivo već je reagovao i otvarao diskusiju u onom što se upavo dogadja . Njegovo stil predavanja bio je vrlo emocionalan, vrlo ličan, u njih se unosio cijelim svojim bićem, na način potuno stran ostalim profesorima službenicima.
Emocionalni napon, strast s kojom je govorio o Beckettovim garibima u kantama iz “Kraja Igre” o Solženjicinu bili su neponovljiv doživljaj. To nije bilo školsko predavanje ; govorio je u grču, crven u licu, isprekidano i uzbudjeno. Vidilo se, radilo se o njemu, to je za njega bilo nešto egzistencijalno, ne lijepa lektira i posao za platu. Vodio se onom Senekinom ” učimo za život, ne za škole(ocjene)” ali i sa željom da i sa nama podijeli radost ili uzbudjenje zbog ljepote istine koju bi kod nekog pisca ili teksta bio našao.
Nakon završteka našeg nesretnog, rata posjećivao sam mog profesora, ako ga ne bih na sreo na ulici ili u gradskoj biblioteci, u njegovom stanu. Tamo smo vodili duge razgovore o Beckettu, Krleži, M. Selimoviću , Danilu Kišu ( s kojim se kao student bio poznavao) ali i o aktuelnostim u kulturi i politici. Do kraja je” bio u toku”, kako je imao običaj da kaže.
Smrću prof. Nikolića iz ove sredine je otiša jedan nekonformist, jedan “autentični i neprilagodjeni” jedan od onih koji se se do kraja držali strogih principa i nivoa, plaćajući za to cijenu koju svako ko u provncijlanom miljeu iskače ili se ne uklapa, mora platiti.
Aleksandar NIKOLIĆ:
ZAPIS
O noći moja brezova
Pustinjo svetlosti
U kojoj vidim sve
Kako vreme gradi i razgrađuje
Kako godine teku
Kako puca led na Savi
Vidim cveće u prozoru
Nisvetinom Jednoga maja
Vidim tebe za Bijeljinu
Često O drvo uz cestu
Moj Šekspire moj koferu
S hranom
Moj uzletu u pomrčini
Grka pobedo!
Kašmir Ribić