Sve generalizacije su netačne, a često i opasne. Stoga ovaj tekst nema tu notu i poruku; isključivo se odnosi na konkretne osobe, jer mnogo je novinara koji su profesionalni, časni i vrlo obrazovani.
U sinošnjem Centralnom dnevniku Federalne televizije (koja bi valjda trebala imati obrazovane i profesionalne novinare), novinarka kliče: “Može li vjera biti privatizovana…” Slijedeći valjda tu njenu genijalnu jezičko-misaonu frazu, nekoliko ovdašnjih opskurnih portala ju je uglas kopiralo: “Može li se vjera privatizirati…”
Da sve ovo nije tužno (tužno ko se predstavlja za novinara), bilo bi jako zabavno.
Kako je moguće vjeru privatizirati? Vjera je ono najdublje u nama, naša veza sa onostranim, sa eshatologijom, sa Uzvišenim Bićem.
Njeno mjesto je srce, ali ona prožima cijelo ljudsko biće. U jednom suptilnijem pristupu pojmu vjera, ona čak nema potpunu podudarnost, ni sa njoj veoma bliskim pojmom – religija.
Religija je na neki način institucionalizirana vjera, uobličena u obrede, hijerarhiju; dok je vjera potpuno nezavisni, vlastiti osjećaj povezanosti sa onostranim, sa eshatologijom, sa Bogom.
E sada slijedi to ključno pitanje: “Može li se vjera privatizirati…” Pa eto, ako je to neko uspio neka nas obavijesti. To vam dođe kao da pitate: “Možete li vi neke osobe (ili grupe) privatizirati srce, dušu ili um. Možete li privatizirati tu osobu.
Naravno, možete neku osobu lišiti slobode, natjerati da govori što vi želite, ali nikada – da osjeća i misli što vi želite.
Naši vajni novinari su nas pokušali poučiti da je i to moguće.
Ipak, da sve nije tako crno (jer može biti i crnje), možda su ovi naši, nazovi novinari, mislili na religijske institucije. Ako su na to mislili, pola im se prašta. Njihov nijet je ipak bio dobar, samo se nisu znali pravilno izraziti.
Ili je nijet, ipak, ono što je najviše problematično, a ova (ne)pismenost je kolateral po vrhu.
Mustafa Gobeljić
Izvor: https://www.facebook.com/mustafa.gobeljic/