Ne dešava se često ni u životu a ni na filmu da da se autori filma, ironijom sudbine, nađu u istoj ulozi kao junaci njihovog filma. Ali, što ne može na filmu – može u životu
“Pomozi Bože onome koji bježi i prikrati noge onome koji tjera” – Ćamil Sijarić (Drvo kraj Akova)
Priča o filmu može biti podjednako zanimljiva kao i sam film. Film je dugovječan, čovjek ne traje dugo. Ne dešava se često ni u životu a ni na filmu da da se autori filma, ironijom sudbine, nađu u istoj ulozi kao junaci njihovog filma. Ali, što ne može na filmu – može u životu.
Evo jednog takvog iskustva!
RATNI PLIJEN
Jedino što sam, nakon mog posljednjeg izlaska iz Brčkog, u proljeće ’92. iznio bilo je polovni ali dobrostojeći automobil marke Pasat i solidna, poluprofesionalna video kamera Panasonic MS-1 super VHS i ništa više. Ni pasoš ni putovnicu, i nešto para, nešto dojč maraka. Zahvaljujući nekim neočekivanim okolnostima putovnicu ću nekako zbaviti i to hrvatsku, koja mi je valjala života, a potom i novinarsku iskaznicu hrvatskog Saveza novinara i tako sam polako postajao Hrvat i u moj drugi život ušao kao etnički Hrvat. Regularno, bio sam Hrvat! I toga se nikad nisam odrekao, kao što ne poričem moje crnogorsko porijeklo, ni Norveške kao jednog od zavičaja gdje najduže i živim, ni bosanskog, bezbeli, to smatram najzvaničnijim. Mogao bih pridodati još poneko ako bih krenuo od zavičaja, koliko ih sve smatram i prisvajam.
image
Ekipa iz Rima koja je radila na tehničkoj obradi filma/ Uzeir Bukvić
Tako sam sa starim imenom i novom državnosti krenuo u osvajanju Evrope. Vlakom bez voznog reda i pravca, ustvari u – nigdje. Tragom naših izbjeglica po bijelom svijetu. Ja, tragajući za Brčacima, Haid Rifatbegović, novinar Oslobođenja tražeći Bijeljince. Dobar dan tugo!
Toliko za uvod.
ŠEST GODINA KASNIJE
Dešava se u životu, rijetko u literaturi, život zna biti maštovitiji i od same mašte. Događa se dakle, kakve li ironije sudbine, da autori filma zamijene uloge i nađu se u istom položaju kao akteri u filmu; izbjeglice, prognani, ljudi bez stana i mećana, ljudi poste restante.
U norveškom sam gradu Kristiansundu, na Atlantiku, na zapadnoj obali; tri manja otoka, nastanjena i podignut je grad, povezan mostovima u koji se ulazi šest kilometara dugim tunelom ispod mora. I znam šta hoću. Idem da tražim junake iz moje reporterske filmske zbirke, da vidim jesu li se snašli i jesu li sretni u tim bogatim “zemljama blagostanja”. S namjerom da to bude film, prvi dokumentarni film o našim izbjeglicama u Evropi. Nisam svestrane nadarenosti ali solidno umijem rukovati kamerom, nešto iz potrebe, a nešto što nosim kao naučeno na Fakultetu dramskih umjetnosti, tek dovoljno za moje namjere.
Sad putujemo i snimamo komforno, s parama Norveškog UDI-ja, s dva bankovna čeka Norveškog DNB-a i dopuštenjem Kristiansund komune u čijem smo “vlasništvu” i pod čijim smo šinjelom, kod njih smo dospjeli u “najam”, da nismo opasni i da nikome nećemo biti na teretu. I krećemo s Norveškom, idemo na sjever, na krajnji sjever, na najsjeverniji sjever u grad Hamerfest, nasjevernije naselje na Planeti, nema sjevernije, dalje je zvijezda Sjevernjača i hladna i mračna sjeverna mora, kažu da i tamo ima naših, stigli zakavdak. Da vidim jesu li se snašli, znaju li hodati po mraku, kad se ovdje smrači, kad padnu duge polarne noći, tamnije od zifta. Ali, što bi Gačani rekli “nije galonja crn kako izgleda” pa ni taj norveški sjever nije baš tako sjever kako se misli i smatra.
Mjesec je oktobar. Kažu da je oktobar za podsjećanje. Ne vjerujem da to i ovdje važi. U oktobru sam ovdje doživio neočekivano – prvi tehnički kvar, jer nisam poznavao oktobar na sjeveru. Moja SWHS Panasonic kamera nije podnijela sjeverne zime, nije znala da me uputi da pogledam da joj u opisu tehničkih karakteristika piše da može snimati u uslovima do minus deset stepeni. Trebalo je da dođem ranije jer u Hemerfestu je oktobar zimski mjesec, “pent vær” kako kažu Norvežani, a zapravo briše mećava k’o sa Sinjavine. I crče moja kamera. Zaledi se. Stade joj srce. Ko u đeteta. Nije je primila hava.
Ali ne brinem, nabavismo uskoro novu, novcatu, istu onakvu samo sa svim dodatnim pomagalima, ne žali naš “gazda” ko plaća državnim ili ko zna čijim parama. I ne reče ništa, samo poruči novu MS-1, tako se zvala ta za one prilike poluprofesionalna Panasonic kamera.
Banjalučka porodica Forić i jedan mladi bračni par s dvoje djece ulaze u duge polarne zimske noći Hammerfesta. Forići su pukli po svijetu, k’o Sijermina djeca, i sad se tješe fotografijama iz zavičaja. Kažu da u Hammerfestu ima samo jedno drvo i da je ono baš ispred Forića kuće. Da ne bi tog drveta, ne znam ni kojoj biljnoj sorti pripada, ali da ne bi njega da se uhvatim odnio bi me sjeverni vjetar.
image
Kadrovi sa snimanja/ Uzeir Bukvić
Njihovi banjalučki susjedi u Hammerfestu nisu ni slutili da im duge polarne noći i zima neće biti najveće razočarenje ovom zemljom. Prvi put čuju i dožive to da im ovdje mogu oduzeti dijete, “odlučiti” ga od majke, ako smatraju da nisu dovoljno dobri i sposobni da brinu o trećem djetetu koje je rođeno u Norveškoj. S tim neznanjem su ostali bez najmlađeg djeteta, odveli ga da ih kobajagi malo “odmore” jer su iscrpljeni, došli su iz rata, puni trauma i stresa i previše im je da brinu o troje djece. Naš čovjek će lakše podnijeti smrt nego da mu oduzmeš dijete.
Postoje srećom sretne okolnosti. Ministrica pravosuđa Norveške Aud Inger Aure, prije toga je bila gradonačelnica Kristiansunda i podržavala je neke moje inicijative. Primila me je u njen ured u Oslu i obećala pomoć. Uspjela je da nevladina organizacija “Barna vern” cijeli slučaj razmotri ponovo i tako su izbezumljeni roditelji dobili dijete uz uslov da se vrate u Banjaluku. I vratili su se. Ne znam šta je s njima bilo dalje.
SLOMIĆI ILI BERBER U TROMSU
Tromsø je kulturni, privredni i administrativni centar sjeverne Norveške. Zovu ga još i Sjeverni Pariz. Tu su sletjele dvije brčanske porodice – Čembići i Slomići. Slomići su brojna porodica sa Šanagom, uglednim brčanskim ugostiteljem kao glava porodice. Ostali su fakultetlije; pravnici, doktori, inžinjeri…
Od mene do njih sam triput mijenjao avion, toliko smo blizu. Po svom ugostiteljskom instinktu Šanaga mi pokazuje najbolji restoran u Sjevernoj Skandinaviji – Brankos, koji drži Slovenac Branko, pa je po njemu i nazvana ova zbilja neobična ugostiteljska rijetkost. Najmanje sam očekivao da ću ovdje, na kranjem sjeveru Planete “sresti” našeg slikara Mersada Berbera. Na trećem katu restorana Branko je uredio super luksuzni salon tzv. Berberova soba. Da, baš Berberova. U salonu za dvadesetak osoba, na zidovima su slike originali slavnog Berbera.
“Moj brat je davno radio prvi katalog za Mersada Berbera, i tu sam se prvi put ‘zaljubio’ u njega. Kasnije bih, kad god sam mogao, kupovao njegova platna i evo ona su sada ovdje, krase ovu malu galeriju kojom sam vrlo ponosan i zadovoljan. To mjesto je ipak za posebne goste.”
Slomići su se podijelili; stariji su se vratili u Brčko, a djeca su ostala u Norveškoj. Bosna je dobila veterane, a Norveškoj su ostali juniori. Tako su poravnati računi. Na brčanskoj autobuskoj stanici i danas stoji mali restorančić, u neprepoznatiljivom doduše stanju, s imenom “Šanaga”, kao podsjećanje na ovog uglednog brčanskog ugostitelja, i boema.
Opet smo prave filmadžije. S novom kamerom i iznajmljenim automobilom, neka vrsta dostavnog auta s dva sjedišta, praktično za naše potrebe, crveni Renault, momački, s duplim zimskim gumama, jer kroz Evropu ne možemo s ovim skandinavskim eksericama, valja u Danskoj prezuti opanke i obuti evropske. Takva su pravila.
image
Promocija filma u Kristiansundu/ Uzeir Bukvić
Pismo iz Nederlanda
Sad pravac Nizozemska. Nederland. Zemlja lala i bicikala. Tamo su Bukvići u gradiću Hapertu, blizu Eindhovena.
Iz Nizozemske mi javlja brat, nije veli više u kampu, u onom motelu koji pamtim po azilantima iz Somalije, po jednoj Somalijki, službenici iz nekog njihovog lučkog grada, sitnoj i nježnoj mulatkinji, zanimljive spoljašnosti i pitoma ophođenja, i gazdi motela, i njegovom psu džinovskog stasa i nevjerovatne sličnosti njih dvojice, mora da su dugo zajedno pa čovjek počinje da liči na svog psa.
Od Brata dobijam kratko pismo u kome mi piše:
“Moji preci nisu imali sreće i to je najviše što sam naslijedio od njih. Drugi je mjesec kako sam u ovoj nepoznatoj i dalekoj zemlji, k’o biljka što srasta uz pogrešan korijen, čije sokove samo nesvjesno upija a ne osjeća. Šezdeset godina nosim ime kome ne znam ni smisla ni porijekla. Ne odričem ga se ali mu pridodajem novo – Sejfudin. Ovo ostavljam za podsjećanje na teška vremena i loše prijatelje.” Nizozemska, 1996.,1417. po Hidžri.
“Vratiću se u Brčko”, kaže Zifo, “jer ja dugujem Brčkom i Brčko duguje meni.”
“Šta ćeš ako ti kuća bude srušena, a znam da jeste? Slušao sam u susjednoj Gunji u Hrvatskoj kako srpski tenkovi ruše i razaraju Gluhakovac, prigradsko naselje Brčkog uz Savu, nastanjeno uglavnom doseljenicima iz Sandžaka i Istočne Bosne, iz Podrinja. Slušao sam preko jedinog satelitskog telefona u Gunji, koji mi je ustupila na korištenje moja gunjarska ‘gazdarica’, predusretljiva Fatima Vilić, rodom također iz Podrinja, kao i većina gunjarskih muslimana, slušao sam kako hrabri tenkista podnosi raport svom pretpostavljenom: ‘Uživam u prizoru’, dok ruši proleterski Gluhakovac. Ujede me za srce taj njegov raport i uživanje jer znam u čemu uživa. I znam koliko je radničkog znoja proliveno dok su sagrađene sve te kuće koje on sada s uživanjem ravna sa zemljom.”
“Imam jednu krušku, jerebasmu, ispred kuće”, veli Zifo, “pa ako mi kuća bude i srušena razapeću šator pod tu krušku, dok nešto ne učinim, a kuća se sa mnom nije ni rodila!”
Znam da će se razočarati moj preosjetljivi brat, jer nema ni kuće ni kruške jerebasme. Nema ni Brčkog o kome sanja i s kim bi trebalo da poravna račune. Rat je sve pomjerio i pomeo!
Zifo je sada sa svojima u Nizozemskoj u gradu Hapertu nadomak Eindhovena. Bukvići su napustili Fabrica di Roma, rekli zbogom Italiji: Arrivederci Roma! U Nizozemskoj nije ništa daleko, ravna zemlja a dobre ceste gdje god kreneš stići ćeš za dan. Bili su kratko u Italiji, u tom gradiću blizu Rima, kod najstarije kćerke Enise, predratne Rimljanke, naša nezvanična ambasada u Rimu i moj važan proputnik, nešto kasnije kod nastajanja ovoga filma i prevođenja nekih mojih knjiga na italijanski. Mjesto se rekoh zove Fabrica di Roma. Ne znam što fabrika jer nigdje ne vidjeh fabriku, vidim samo plantaže lješnika i prvi put se uvjerih da lješnik raste k’o šljiva i da se uzgaja plantažno. Ali nisu dugo izdržali u toj Fabrica di Roma, Italija je lijepa zemlja ali nije za izbjeglice. I Italijani bježe iz nje, nema gdje ih nema po svijetu.
Brat uzgaja ljekovite trave, povrće i piše pjesme, u desetercu. Sjetne pjesme, misaono bogate, pune mudrosti i sije trave što štite od očaja. Liječe jeftiku. I odgone Brčko-nostalgiju ili joj pomažu da se ne ugasi. Poznaje on travke od ranije, nije mu ovo prvi muhadžirluk, zna njihov jezik jer i trave govore ko zna da ih razumije, njemu ne treba jezik, usavršio je jezik šutnje. Ili jezik duše.
“A imao bih ja šta pričati s ovim ljudima, ali ne razumiju oni mene, na razumijem ja njih. Ima jedan jezik koji svako razumije – jezik duše. Ja znam svakog čovjeka kad sretnem, ako ima dušu nama duše progovore, a jezik je baška od govora.” Tako kaže Zifo koji sad petkom ide u džamiju, nedjeljom na buvlju pijacu, gdje pronalazi reprodukcije i slike sakralnih objekata, otkriivši taj novi smisao za slikarstvo. Kuća mu je puna džamija, slika i reprodukcija s vjerskim motivima.
BIJELJINA JE BILA – I BIĆE!
Moj kolega i saputnik na ovom delikatnom zadatku traga opet za Bijeljincima. Traži bijeljinskog molera Mehmeda zvanog Krhana, koji sada u švedskom gradu Motala, traži svoju Bijeljinu i kune se kroz težak muški jecaj da je Bijeljina bila, i biće! Nije dočekao da se obistini taj san o povratku. Ostali Bijeljinci tamo su gdje smo ih ranije zatekli u ravnoj i monotonoj Danskoj, i dalje s uvjerenjem da će makar njihovi potomci otići nekad u tu Bijeljinu i uvjeriti se da su u njoj u slozi i prijateljstvu živjeli i jedni i drugi i treći, i da su plašeći se da će te ljubavi nestati došli u Dansku da je sačuvaju.
Nisu baš svi bili sretni što su došli, što su ih deportovali u te sretne zemlje. Nije sreća lako preseljiva, kako se naivno misli.
Mlada Bijeljinka Jasmina, negdje u srednjoj Danskoj, plače k’o sinja kukavica, sanja veli svaku noć svoje ruže u Bijeljini. Nije dobro, nije na hair i na dobro, kad ti na san dođu ruže. Ne sluti na dobro. Tu je nedavno rodila i kćerku Aminu, ali kaže: “Svejedno što je Amina ovdje rođena, Danska nije njena zemlja”. Ne predaje se Jasmina lako!
“Stomak nam je pun, ali duša je prazna”, kaže Zifo, “jer ovdje nema hrane za dušu. Hrana za dušu je tamo okle si niko. Tamo je hrana za dušu.”
image
Tetovirane duše/ Uzeir Bukvić
KRISTIANSUND ILI OD IZBJEGLICE DO FILMMAKERA
U mom prvom kontaktu sa Norveškom i Norvežanima najviše je bilo nepovjerenja, ustvari nevjerovanja. Mogao si reći šta hoćeš, da ti po znanju i zvanju nema ravna, džaba morao si proći taj početni test eliminacije. Nema favorita i nema povlaštenih. Svi ste isti! A biti isti znači ne biti ništa, dio mase. Stoga sam iz hiljadu razloga s nestrpljenjem čekao premijeru našeg filma u Kristiansundu. I desilo se i to čudo. Prethodno je film i govor titlovan na norveški što je bitna činjenica za svaki dokumentarni film gdje je govor važniji od slike, tako da je film bio razumljiv i norveškoj, odnosno skandinavskoj publici. Za Kristiansund, grad za koji se ne može reći da je kulturna provincija, jer ima i profesionalnu operu, premijera našeg filma bio je ipak važan kulturni događaj. Tako je i dostojno organizirana prva projekcija prvog dokumentarnog filma o bosanskim izbjeglicama u Evropi – “Tetovirane duše”. Iz Rima je na promociju doputovao Josip Duiella, suradnik na ovom filmu, zaslužan pa je on tehnički i urađen tako savršeno. Poznavajući dobro filmski svijet Rima omogućio nam je izvanrednog montažera Valtera Kapuccija, i video miksera Arthura Farrugia, u studiju TV Tre Roma, koji je baš te godine proglašen najboljim majstorom filmske montaže u Italiji.
Sutradan je lokalna novina “Tidens krav” objavila da je sinoć prikazan bosanski film “Tetovirane duše” – “jedinstven film, snažan i dirljiv sa jakom porukom”.
Nakon premijere u Kristiansundu, gdje se ljudi mahom poznaju, nisam više bio samo izbjeglica; sad sam i autor filma, filmmaker, reditelj, važna polovina mene. Čak i moji prijatelji u Sunndalsørai, gdje sam boravio godinu i po ranije, Eli i Kristen Ramsej, on je urednik lokalnog lista ona učiteljica, u ovoj zemlji su svi učitelji koji nekoga nečemu uče, od obdaništa do univerziteta. Tek nakon odgledanog filma priznali su mi “diplomu” i da nisu vjerovali u neke moje sposobnosti, osim toga da budem izbjeglica.
PREMIJERA U OSLU
Pod dojmom sjajne premijere u Kristiansundu, naš Preporod koji je tih godina veoma dobro vodio književnik i prevodilac, Ljubušak, Munib Delalić, organizirao je promociju filma u Oslu. Došli su mahom naši da vide film o sebi, da zavire u vlastiti filmski autoportret. O filmu je govorio akademik profesor na Katedri za slavistiku u Oslu Svein Mønesland, jedan od rijetkih evropskih intelektualaca koji je događaje u Bosni i Hercegovini nazvao javno pravim imenom:
“Poznavajući prilike u ovoj zemlji nisam očekivao da ćete snimiti ovakav film”, započeo je svoje oduševljenje filmom profesor Monesland. I nije krio oduševljenje i pohvale autorima filma.
“Ovaj film je dirljiv dokument o tome kako je biti izbjeglica, ‘tuđa zemlja tuga je golema’. Ja nisam vidio nijedan drugi film o izbjegličkoj situaciji koji je napravljen na ovako profesionalan način. Kad ovo kažem ne mislim samo na tehničku profesionalnost – to remek djelo filmske tehnike. Jer film je filmski gledano remek-djelo!”
Tako je ovaj film doživio i procijenio o njemu Norvežanin, Svein Monesland.
Festival u Nyborgu
Ne znam kojim povodom i ko me je pozvao na Internacionalni festival dokumentarnog filma u danskom gradu Nyborgu. Čujem naknadno da je u tome gradu i moj zemljak, Brčak, doktor Zijad Trumić. Družili smo se u Brčkom, a potom i u ratnom Brčkom u Gornjem Rahiću, kad god sam odlazio tamo da “ratujem”. Ostao je u tome gradu bez supruge Vesne, Beograđanke, pa sad se savio oko djece. Ne marim previše za festival, da mi je da vidim Trumića. Tri godine je krpio naše jadne momke, ranjenike s posavskih rovova, borce s linije, sad je tu u tom dosadnom gradu u monotonoj zemlji Danskoj, s dva maloljetna sina i teškom tugom za svojom Vesnom, o kojoj sam malo znao, a družili smo se godinama, ali ću saznati te večeri sve što sam dotad propustio i mnogo više.
Meni velim nije do filma, da mi je da vidim Ziju, film sam ionako prikazao van uobičajene procedure i redoslijeda, u holu hotela umjesto u sali za prikazivanje filmova. I to bez ikakve najave i uobičajene ceremonije. Ali kako je film krenuo, a titlovan je bio na norveškom, tako se hotelski hol počeo puniti ljudima. Pratim reakcije. Jedna mlada novinarka iz Irana, upoznaćemo se kasnije nakon promocije filma, sve vrijeme je plakala. Sutradan čitam u zvaničnom biltenu festivala da je prikazan i bosanski film autora tog i tog s vrlo snažnim porukama.
Ne dajem pet para za mišljenje festivalskog žirija, ocjenu filma je nabolje dala i oplakala ona mlada novinarka iz Irana. Meni je da sretnem Ziju.
Dočekao me je s bocom škotskog viskija i tepsijom pite, i pričom o Vesni. Nužda je natjerala ovog iskusnog brčanskog doktora i jednog od najuspješnijih direktora brčanskog zdravstva, da suče pite u Danskoj. Inače sam ga upamtio kao osobu koja ne govori previše. Ali. Tu sam razumio smisao i potrebu govora i priče. Uvjerio sam se da je “na ovom svijetu je najvažnije da imamo jedan drugome nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali” (Sijarić). Osvanuli smo! Ustvari našu priču omeđila je ona boca škotskog viskija, koju ja nisam ni dirnuo, i ona tepsija nedirnute pite koje se nijedan nismo dotakli.
Ima raznih ljubavi. Ustvari i nema sličnih ljubavi, kao što ništa nije isto što nije ljubav što je izgubljenost. Razumiješ joj smisao tek kad se preseli u sjećanje. Ili priču. Sjećanje je pravednije od realnog života. Iskrenije. Uskoro, nakon ovog mog susreta sa doktorom Trumićem, pronijeće se vijest da je u Danskoj preminuo doktor Zijad Trumić. Otišao je za svojim sjećanjem, ili mu je ponestalo uspomena, pa je požurio svojoj Vesni.
image
Film o izbjeglicama iz BiH/ Uzeir Bukvić
Bijeljinski moler Mehmed – Krhana nije dočekao svoju želju: Bijeljina je bila i – biće! Ostala je Bijeljina ali bez Mehmeda. Jedno čekanje ugasilo se u švedskom gradu Motala.
Brčkonostalgičar Zifo vratio se da izmiri račune u Brčko, da poravna dugove, da vidi ko je kome ostao dužan. Ko je na dobitku, a ko je gubitnik. Je li bolje biti prognanik nego progonitelj. Nije zatekao ni kuću ni krušku jerebasmu ali ni Gluhakovac, onaj i onakav kakav je ostavio iz koga je prognan u tu Nizozemsku i gradić Hapert, kraj jezera na kome je lovio ribu i vraćao je ponovo u jezero. Gdje je živio s ljudima s kojima nije progovorio ni jednu jedinu riječ nego se uzdao u jezik duše. Sagradio je novu kuću, treću na istom temelju u kojoj nije bio sretan. Njegovu su minirali, nije joj ništa mogao onaj mladi tenkista koji “uživa u prizoru” dok ruši kuće po Gluhakovcu. Lako je za kuću ali kako da vrati Brčko koje je ostavio. Tako je to sa gradovima koje ostavljaju – nisu krivi gradovi.
Familija Forić rasporedila se po Norveškoj. Njihovi susjedi na sjeveru Norveške, u Hammerfestu, mladi bračni par iz Banjaluke, nije izdržao duge i hladne zime skandinavske i bijele noći Hammerfesta; vratili su se u Banjaluku, jer je to bio jedini uslov da im se vrati najmlađe dijete, koje je dato bilo nekoj porodici na čuvanje. Ali to je već priča za neki drugi film ili će ostati samo kao ružno sjećanje i oporo iskustvo.
I filmovi kao i ljudi imaju svoju sudbinu – sretnu ili neizvjesnu.Tako sam i ja, ovim filmom, na moju filmsku karijeru i ambiciju stavio tačku. Zašto, e to je već scenarij za nikada snimljini film “Tetovirane duše 2”. The end!
KROVOVI SE NE RUMENE
Dokumentarnost ovog filma vezana je i za muziku kojom počinje i završava ova nesvakidašnja filmska priča. Naime u Njemačkoj sam sreo Zajćira Hasića, pjesnika, mog inače gimnazijskog druga iz brčanske gimnazije, koji se s porodicom skrasio u Njemačkoj, gdje je samo koju godinu prije učiteljevao, učio djecu naše ekonomske emigracije u ovoj zemlji. Njegovu pjesmu, ratni inače motiv “Krovovi se ne rumene” muzički je obradio njegov sin Peđa, muzičar inače, i čim sam je čuo kažem to je to. Kao da je maksuz i pisana i muzički odjenuta za naš film. Usvojena je kao muzička špica, s njom počinju i završavaju “Tetovirane duše” i s te strane je neosporna slojevitost ove dokumentarno filmske epopeje.
I kako je nastao, kako je sniman tako je i nastavio da živi ovaj film; nenametljivo, neorganizovano, spontano, neplanski, slično usmenom kazivanju, po potrebi od slučaja do slučaja, viđan u nekim bosanskim televizijama, najčešće među našim ljudima u Skandinaviji ili jednostavno uz neki događaj poput “pratećih vokala”, nek se nađe. Norveška državna televizija nije bila zainteresirana za njegovo emitovanje. Ne znam zašto?! Ne podstiče mržnju, ne podržava sukobe ni osvete, ne spominje poimence nikoga ali jednostavno nije im bio po volji.
“Uradićemo”, rekli su, “mi sličnu temu o Bosni. I uradili su i pokrenuli lavinu nezadovoljstva među našim ljudima u Skandinaviji, toliko ozbiljno i dramatično da se spominjao i sudski proces. Uglavnom, tako je bilo!”
Ako ništa, a nije ništa, ostaće filmska priča da svjedoči da je ipak “svaka tuđa zemlja, tuga golema”! I tačka! U tome mi san iskoči!
EVROPSKA ŠTAMPA I KRITIKA O FILMU
“Tetovirane duše” – jedinstven film, snažan i dirljiv sa jakom i efektnom porukom. “Tidens krav” Kristiansund, Norveška
Potresan dokument o bosanskim prognanicima u Evropi. “Journalisten” Oslo, Norveška
Unikatan filmski projekat iz Bosne. “Adresseavisen” Trondheim, Norveška
Autentična priča o progonstvu. “Oslobođenje” Sarajevo
Sjajan dokumentarni film. Kritika filmskog festivala u Nyborgu, Danska
Film koji je potrebno vidjeti i teško zaboraviti. IL ponte Rim, Italija
U sveobuhvatnom sagledavanju bosanskog izbjeglištva i progonstva film “Tetovirane duše” su neprocjenjiva vrijednost. “Behar” Tampare, Finland
Ovim filmom iskazana je sva tragedija progonstva i izbjeglištva, nesreća koja prati generacije i generacije Bošnjaka. “BiH GLAS” Stockholm, Švedska
Tužan, jednostavan, potresan i istinit film. “Bosanska pošta” Mysen, Norveška
Izvor: tboy-news