Eskalacija naše trenutne političke krize, zapravo radikalizacija atmosfere vanrednog stanja koje se održava i postupno zaoštrava najmanje posljednjih 15ak godina, predstavlja, sasvim moguće, početak događaja koji će dovesti do horizonta novih mogućnosti, kako to kaže Alain Badiou, ili kako se politička metaforika rado ilustrira, do raspleta trenutnih čvorova u konstelaciji političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Vodeći političari, prije svih, Milorad Dodik, najzaslužniji je za ovu proizvodnju vanrednog stanja, premda su posljednjih godina u oblikovanju te atmosfere sudjelovali i drugi političari. Najprije da raščistimo: zašto ovdje govorim o vanrednom stanju?
Prema poznatoj definiciji Carla Schmitta, vanredno stanje neposredno je vezano za pitanje suverenosti. „Suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju“. Gotovo sve ključne krize koje su se kod nas manifestirale na političkoj pozornici posljednjih bile su vezane za pitanje suvereniteta, odnosno pitanja nosioca tog suvereniteta. Da li je suveren (konstitutivni) narod ili građanin, entitet ili država, politička stranka ili parlamenti, „lideri u kafanama“ ili institucija, „dogovaranje naroda“ ili vladavina zakona – u krajnjem svi ti sporovi svode se na pitanje o izvoru legitimiteta političke moći.
Neprestano propitivanje izvora suverenosti vremenom se radikaliziralo sve oštrijim prijetnjama secesijom (ali i povremenom ispraznom retorikom ukidanja entiteta), epizodnim, ali zato sve češćim blokiranjem institucija, što je rezultiralo uspostavom permanentnog mentalnog vanrednog stanja.
Ono čemu svjedočimo ovih dana je prelazak Rubikona: atmosfera i retorika vanrednog stanja prerasla je u stvarno vanredno stanje u onom trenutku u kojem je predsjednica Republike Srpske potpisala odluku o stavljanju van snage tzv. „Inzkovog zakona“, zapravo dopunama državnog Krivičnog zakona zabranom negiranja presuđenih ratnih zločina i genocida te glorifikacije ratnih zločinaca, te zakonom o osnivanju entitetske Agencije za lijekove, koje, istina, treba stupiti na snagu sa odgodom od šest mjeseci.
Time je jedan entitet ušao u polje suverenosti države proizvodeći pravnu anarhiju: suspenzija pravnog poretka je samo drugo ime za vanredno stanje. Ono što mnogi u BiH, uključujući i neke sarajevske intelektualne krugove, neće ili ne žele da shvate da su političke akcije Milorada Dodika dovele političku zajednicu BiH u politički okvir „egzistencijalne prijetnje“, kako OHR navodi u svom izvještaju.
Događaj ili farsa
Veliki Reinhart Koselleck je pokazao da je odnos struktura i događaja kompleksniji nego se to uobičajeno misli. Događajem se smatra neko zbivanje u vremenskom toku koje se može izolirati i u naknadnom promatranju može ispričati kao promjena od tačke A. do tačke B. Događaji se pripovijedaju, strukture opisuju, rekao bi Koselleck. Strukture stoga sugeriraju statičnost, dok se događaji mogu shvatiti kao promjene stanja stvari. Koselleck pak donekle razbija tu dihotomiju i ukazuje na njihovu međusobnu povezanost: upravo postojeće strukture generiraju događaje, dok događaji mogu poroditi nove strukture. Preneseno na naš slučaj: u daytonskom sistemu BiH sadržana je mogućnost ovog događaja kojem svjedočimo, ali je isto tako veoma vjerovatno da će on proizvesti novu konstelaciju odnosa, i da će se ravnoteža poremetiti. U jednom ili drugom smjeru. Tačka u kojoj se te stvari lome jeste upravo trenutno vanredno stanje.
Historija nije, iako se tako često razumijeva, neumitni proces, pa je svakako moguće da se nekako, nekom intervencijom, događaj zaustavi i sve vrati na početne postavke, odnosno u agregatno stanje „zamrznutog konflikta“, kako glasi jedna popularna metafora. Ipak, mnogo toga govori u prilog tezi da je „odmrzavanje“ poodmaklo: ključni politički akteri, kao što je Milorad Dodik i grupa koju on predstavlja, vezuju svoje političko postojanje za sprovedbu svog nauma suspendiranja zakonskog poretka i ustava BiH, dakle za to da ostvare secesiju ili makar onaj oblik faktičke secesije bez stvarnog proglašenja, kako se to, moramo priznati, lucidno primjećuje u pomenutom izvještaju OHR-a.
Kako se god okrene tok zbivanja, nešto će biti drugačije: čini se, naime, da je dinamika suzila prostor alternativnih rješenja i poprimila oblik nesvodive dihotomije: ili poraz i odlazak Dodika (u svim varijantama) ili „uspjeh“ njegove akcije (opet u različitim mogućim varijantama) dovest će, po svemu sudeći, do poremećaja postojeće ravnoteže odnosa i možda čak rezultirati novim strukturama.
U igri je pokušaj nasilnog okupiranja polja suvereniteta osnivanjem parainstititucija. Radnja je, dramaturški gledano, odavno prošla fazu peripetije i bliži se svom vrhuncu: eventualno vraćanje na početak djelovalo bi kao farsa ili lakrdija (na što smo se, istina, navikli posljednjih desetljeća). Ali taj posljednji scenarij se čini sve manje mogućim, odnosno mogućim jedino uz cijenu masivnog urušavanja autoriteta glavnog protagoniste, što bi opet bilo jednako njegovom porazu.
Iako su neki dobronamjerni analitičari skloni tome da ovu situaciju interpretiraju kao lakrdiju, u kojoj „Dodik nabacuje loptu Izetbegoviću, a obojica Čoviću“, bojim se, uprkos ranijim empirijskim nalazima koji nesporno govore o takvoj praksi (prešutnog) dogovora o mobilizaciji i homogeniziranju vlastitog biračkog tijela, da je takvo tumačenje opasna zabluda. Jer, pragmatični Dodik, kojemu je cilj očuvanje vlasti, u ovoj krizi se stapa s ekstremnim nacionalistom Dodikom, agentom projekta srpskog sveta, koji je, ukoliko ne dobije ustupke, očito spreman i na to da RS pretvori u balkansko Pridnjestrovlje ili Narodnu Republiku Donjeck. U prilog tome govore, između ostalog, i brojni istraživački tekstovi portala Istraga i Žurnal, koji pokazuju da je Dodik povezan sa strukturama u Rusiji koje su bile uključene i u oružane separatističke akcije u Ukrajini. Drugim riječima: pragmatizam, odnosno koruptivni interesi i zločinačka ideologija krvi i tla međusobno se ne isključuju. Naprotiv: upravo njihova sprega situaciju čini krajnje eksplozivnom.
Šta (ne) činiti?
Upravo u vanrednim stanjima se ogoljava da se politika, prema Schmittu, u zadnjoj konsekvenci može svesti na razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Prepoznati prijatelja a pogotovo neprijatelja najviše doprinosi konstituiranju političke zajednice. Iako je ova oštra Schmittova teza doživjela mnoga osporavanja, najviše zbog njegove aktivne podrške nacionalsocijalističkom režimu, a Derrida joj je suprostavio „politiku prijateljstva“, mnogi smatraju da je u tzv. realpolitici ona mnogo bliža stvarnosti.
Postavlja se pitanje: da li je politička zajednica Bosne i Hercegovine, odnosno integralna bosanskoohercegovačka politika u stanju prepoznati neprijatelja? Ili da li je makar u stanju stvarno prepoznati za koga je Bosna i Hercegovina već odavno neprijatelj? Nedavno je liberalni sarajevski politolog Asim Mujkić u jednom intrigantnom eseju političke sukobe na Balkanu opisao kao gotovo stoljetni okršaj dva koncepta države: „Crna Gora, BiH i Sjeverna Makedonija su posljednje multietničke države na Balkanu, države koje nisu nacionalizirane po principu jedna država, jedna domaćinska etnička nacija uz što je moguće zanemariviji broj manjina.
Usud ovih država je ili da postanu građanske multietničke države, ili da se transformiraju ili čak raspadnu po etnoteritorijalnom principu.“ Sve tri države, kaže dalje Mujkić, „okružene su nacionaliziranim državama, nacijama koje u njima, jer su multietničke, znači, u njihovoj percepciji ‘ničije’, ili kako bi to Milanović rekao ‘bullshit države’, vide prazan prostor kojim oni treba da ureduju, da ih se pita kako da budu uređene, koje političke odluke i deklaracije treba da donesu.“
Iz perspektive homogenističkog nacionalizma Bosna i Hercegovina (kao i Makedonija i Crna Gora) su neodređene, a time i „nemoguće države“ (N. Kecmanović), koje treba uništiti. Sredstva tog uništavanja su različita, ali cilj je isti: nasilno „etničko razgraničenje“ i stvaranje etnorezervata može se, kao što znamo, postići progonom, genocidom, ili političkim iznurivanjem neprestanim blokadama koje bi vodile do mirnog „dogovoranja naroda“ o podjeli teritorije. U daytonskom sistemu BiH su ugrađena oba principa, i sukob između njih je upravo eskalirao.
Dakle, svi politički subjekti koji dijele ideju građanske multietničnosti u okvirima liberalne demokratije i pravne države, ili bar nisu njeni neprijatelji, a iza kojih vjerovatno stoji većina građana, moraju konačno prepoznati da je na djelu trajni sukob. Međutim, ta spoznaja, koja, stiče se dojam, lagano sazrijeva, samo je prvi korak. Iz nje mora uslijediti čvrsta i razrađena strategija, koja mora djelovati ofanzivno, a ne samo reaktivno, kako je dosad bio slučaj.
Pozivanje na moralnu superiornost bosanskohercegovačke ideje, koju, eto svijet, mora spasiti, nije dovoljno, jer međunarodna politika stabilokratije najkasnije od 1918. naovamo gotovo je konzesualno zagovarala raspetljavanje multietničkih čvorova u korist koncepta etnonacionalne homogenosti: etničko razgraničavanje, koje uključuje nasilno preseljavanje stanovništva, ali i genocid, sumorna je logika ovog koncepta. O tome je, među ostalima, izvrsno pisala Anne Applebaum.
Danas, taj koncept se, konkretno u EU, uglavnom manifestno odbacuje, ali latentno je i dalje prisutan, jer je duboko usađen u gramatiku zapadnog pogleda na tzv. rubna područja Evrope kao što je Balkan. Istina, unutar zapadnih društava, koja su u međuvremenu dijelom i sama evoluirala u građanske multietničke države, postoji i jak otpor takvoj percepciji.
Bosanskohercegovački politički subjekt mora se prvenstveno povezati s takvim političkim snagama u zapadnom svijetu koje shvaćaju da su i same liberalne demokratije na udaru neofašističkog populizma koji ima podršku Putinovog režima u formi višedecenijskog hibridnog djelovanja. Te zapadne snage su i dalje načelno premoćne, ali su, slično građanskoj opciji u BiH, prilično uspavane, u njihovom slučaju zbog dugog perioda stabilnosti i prosperiteta. Dio strategije otpora mora biti uspostavljanja savezništva s tim snagama.
„Pregovaranje naroda“
U pomenutoj strategiji mora se na unutrašnjem i vanjskom planu raskrinkati mentalna figura „pregovaranja naroda“, pomirenja „Bošnjaka i Srba“, a odnedavno i „Bošnjaka i Hrvata“, koju često čujemo od moćnika u Srbiji i Hrvatskoj, a koju u Bosni i Hercegovini svakako zastupaju i SNSD i HDZ, i kojoj se povremeno priključuju i SDA, te neke druge bošnjačke stranke (između ostalih SBB i NiP).
Ta fantazma veoma je podlo sredstvo politike uništavanja koncepta građanske multietničke države, jer ima mirotvorni prizvuk, pa kao takva nailazi i na pozitivan prijem u dobrom dijelu međunarodne zajednice, iako se njegova krajnja konzekvenca ne razlikuje mnogo od ratnih ciljeva stvaranja etnonacionalnih, homogenih političkih subjekata. Pregovori o izbornom zakonu, koji nam se faktički nameću kao mirovni pregovori u trenutku dok traje semiteroristički udar na ustavni poredak, uz moguće pregovore o ustupcima Dodiku, ključna su arena u kojoj se ta zamisao treba realizirati.
Nažalost, i jedan dio lijevog ili liberalnog „analitičarskog miljea“ u Sarajevu, iz kojih god razloga, zastupa prihvatljivost tog koncepta predlažući ustupke HDZ-u. Samo jedan primjer jeste nedavni petodijelni feljton u Oslobođenju koji je pisao Žarko Papić, u kojem on daje svakako i neke dobre uvide, između ostalog, u povezanost korupcije i nacionalizma, ili gopolitičke okvire naše krize, ali zapravo odgovornost faktički prebacuje na bosanskohercegovački građanski integralizam, poredeći ga s Miloševićevim hegemonističkim idejama uoči raspada Jugoslavije.
Upravo je ta strana ona koja mora pristati na ustupke agresivnoj politici blokade i podrivanja ustava. U tom kontekstu se u analizi upotrebljava pomenuta figura pregovaranja naroda:
„Potpuno odsustvo bilo kakvog sporazuma između političkih elita sva tri naroda završava u blokadama institucija. Proces odumiranja institucija je proces odumiranja države. To se ne može spriječiti galamom o neprijateljskim namjerama Dodika i Čovića sa pozicije bosanskog patriotizma i ujedinjenja nas protiv njih u odbrani države pa kakva god ona bila.“
Na jednom drugom mjestu analitičar se obrušava na navodnu „jednostranost“ poteza OHR-a (vjerovatno misleći na tzv. Inzkov zakon), i – pazite sad – Ustavnog suda:
„S druge strane, umjesto pozitivnog programa rješavanja odnosa, postoji i jača pristup ‘odbrani’ BiH koji Republiku Srpsku, te njene institucije, u velikom dijelu intelektualne i političke javnosti retorički posmatraju kao ‘neprijateljsku teritoriju. Svemu se pristupa jednostrano, a na tom talasu je niz poteza OHR-a ili veoma kontroverzna tumačenja Ustava BiH od Ustavnog suda BiH. Ako je našim zapadnim prijateljima stalo do jedinstva i napretka BiH, valjda je racionalno ne povlačiti poteze koji je razjedinjavaju.“
Iako ne sumnjam unaprijed u dobronamjernost Papićeve i sličnih analiza, one ipak neodoljivo podsjećaju na stare fraze o „zaraćenim stranama“; čak je i ta tobože neutralna floskula u ovoj verziji evoluirala u pravcu da se kao uzrok krize i glavna opasnost za opstanak BiH označava remećenje „nacionalne ravnopravnosti“ (a ne, recimo, ekspanzija velikonacionalizma):
„U aktuelnoj krizi u BiH, kojom je njen sam opstanak doveden u pitanje, nema nevinih, a njen izvor nije nacionalna ravnopravnost, već njeno dovođenje u pitanje, što je odlična podloga za nacionalizme. Protiv njih se ne može boriti jakom retorikom i čekanjem da nam ‘prijatelji’ iz svijeta spasu zemlju. Najmanje se nacionalizmima drugih treba i može suprotstaviti bosansko-bošnjački nacionalizam u vidljivom porastu posljednjih godina.“
Ono što se nameće kao krajnji naputak iz ove duge analize, koja, ponavljam, ima i dobre elemente, jeste sljedeće: pogotovo sad u vanrednom stanju egzistencijalne ugroženosti, gdje pregovori liče na talačku krizu, treba pristati na kompromis između vladavine prava (odluke Ustavnog suda i OHRa) i rušenja ustavnog poretka. U izbornoj reformi – to je valjda sljedeća implikacija – treba pristati na one ustupke HDZu koji bi vodili daljoj etnoteritorijalnoj razgradnji zemlje.
Ovakve analize suštinski se ne razlikuju od narativa SNSD-a i HDZ-a o genezi krize, a „rješenja“ koja se nude, na pomenutoj matrici pregovaranja naroda, predstavljaju put u legalizaciju podjele zemlje i odustajanja Bosne i Hercegovine od njenog unutrašnjeg suvereniteta u korist zamišljenih etnoteritorijalnih zajednica. Nasuprot tome, prije svega, treba osmisliti, dobro obrazložiti te ofanzivno, prema unutra i prema vani, afirmirati politiku koja se bazira na vladavini prava, principama inkluzivne i multietničke građanske demokratije. A „duh kompromisa“, koji sad zaziva predstavnik EU u BiH J. Sattler, može svakako doći do izražaja u redovnoj političkoj praksi, ali ne izvan okvira zakonskog poretka i bazičnih principa, i svakako ne u uvjetima vanrednog stanja.
No za kraj želim istaknuti jedan fenomen na koji Papić ispravno upozorava: a to je postojanje društvenog mentaliteta, za koji je karakteristično iščekivanje nekakve vanjske intervencije, koja će kao deus ex machina u antičkim komedijama preokrenuti tok radnje prema sretnom kraju. Neće. Taj nažalost ukorijenjeni mentalitet i defetizam jesu ili i ostali najopasniji saveznici neprijatelja Bosne i Hercegovine. Stoga ovo vanredno stanje treba shvatiti i kao mogućnost za buđenje bosanskohercegovačke političke zajednice, koja bi iz svoje nesvodive pluralnosti crpila svoju snagu, i kao priliku da se u okviru jedne racionalne strategije stvari možda pokrenu nabolje. Šanse za takav ishod su sasvim realne. Ali zato je potreban puni, raznovrsni i ujedno koordinirani angažman svih društvenih i intelektualnih potencijala koje ova zemlja nesporno ima.
Tekst je nastao uz podršku Heinrich-Böll-Fondacije.
Piše: Vahidin Preljević