bdf.brcko@gmail.com

Jeziva ispovjest Brčaka: Kakvo je stanje u brčanskom zdravstvu?

Redakciji portala nula49.com danas se obratio naš sugrađanin sa uznemirujućom pričom o stanju zdravstva u našem gradu.

Uzevši u obzir da se radi o temi koja se tiče svih nas, a da autor obraćanja iza njega stoji svojim imenom i prezimenom, odlučili smo se da isto prenesemo u cjelosti, uz minimalne korekcije.

Napominjemo da je sadržaj fotografija koje se nalaze na kraju teksta izuzetno uznemirujući.

Brčko… Naš grad. Grad svih nas koji smo rođeni ovde, odrasli ovde, živimo ovde, ali i grad svih onih koji su došli tu i koji su isto postali dio našeg grada i zajednice.

Grad kojeg pamtimo po mnogo boljem izdanju i životu, a naročito ljudima koji su činili da grad ne bude ono što danas predstavlja, a to je samo mjesto iz kojeg dolaze uglavnom sve loše priče, dešavanja i sve ono što ne priliči jednom gradu koji je imao dušu.

Gdje smo pogriješili šta smo pogrešno učinili, pitanje koje uvijek postavim prvo sebim pa tek onda pomislim da bi svi u ovom gradu trebalo isto da se zapitamo.

Rijetko kada prođe dan da ne pomislim – kada bi ovaj grad mogao biti kao mobilni telefon koji kada dođe u situaciju da počne da koči, uspori, postoji ta opcija fabričkog resetovanja i vraćanja na fabričke postavke, pa da sve ispočetka radi brže i bolje.

Naš grad koji je posle svega lošeg počeo da se vraća u kakvu-takvu normalu, počeo je da raste, podiže se kao neka skala na dijagramu i da bilježi taj rast i napredak… I onda smo u toj nekoj godini stali, počeli smo da padamo, da se gubimo, da nestajemo, da se iseljavamo, napuštamo ga, da ga jednostavno pustimo da se sam ugasi kao da nikada nije ni postojao.

Politika i stranke su ušle u svem ljudi koje smo poznavali su prestali da nas primjećuju kao osobe ili prijatelje samo zato što nisu imali nikakve koristi od nas.

Počelo je sve da se ruši kao kula od karata i dok smo to svi vidjeli postalo je kasno za većinu stvari. Zar nam u životu ne bi trebalo biti najpreče porodica, sreća, zdravlje. Ali ovo zadnje smo odavno već izgubili dok smo pokusavali postići nešto treće ili četvrto u životu.
Tu bi možda i mogla da pocne prava priča koja mene najviše boli, ali mislim i većinu vas, dragi sugrađani, kada budete čitali i gledali slike jednog užasa koji ćete vidjeti kasnije. Da, riječ je o onome o čemu se godinama priča, ali se nušta ne radi po tom pitanju. Brčansko zdravstvo, pa opet sa početka priče kažem – gdje smo pogriješili.

Priča pocinje tako da mog oca, koji je inače težak srčani bolesnik kojem je život spasen prije dvije godine zahvaljujući toj istoj Tuzli i koji je osim tog problema bio u stanju teškog oštećenja kičme i nemogućnosti kretanja uslijed oštećenja diskusa, pojavio se prije nekih 20 dana problemi sa niskim krvnim pritiskom, povraćanjem, prolivom itd.

Po dolasku prvo u Hitnu a potom posle prebacivanja vozilom Hitne pomoći u Bolnicu u posle kraćeg pregleda odluceno je da mu je potrebno bolnicko liječenje na odjeljenju INTERNO.

S obzirom na svu nastalu  situaciju i nemogućnost posjete i obilaska mog oca, ostala je samo mogućnost dobijanja informacija putem telefona. Vjerujući u najbolje i njegov kakav-takav oporavak ostalo je samo da kao oni ljudi iz tih davnih vremena vjerujemo u doktore sestre i ostalo osoblje da će uraditi sve što je u njihovoj moći da mu pomognu.

Ali vremena su druga – čast, obraz, moral, poštenje, zakletva i sve ostalo je ponovo ono da se zapitamo gdje smo pogriješili.

Posle par dana provedenih na odjeljenju INTERNO dobijamo informacije putem telefona da je njegovo stanje loše, da su mu uključeni antibiotici i da nije životno ugrožen.

Uz naša pitanja da li treba da idemo negdje dalje i može li se njegovo stanje popraviti nismo dobili nikakav odgovor. Posle 9 dana konačno dolazimo do doktora koji ga je primio i pored saznanja prave istine da mu je lijeva ruka totalno otečena i da posle 7-8 dana ponovo ima proliv zbog kojeg je dovezen, a najgore od svega je to što su mu se ogromne rane (dekubitus) pojavile po cijelom tijelu, a naročito u donjem dijelu leđa jer nije mogao sam da se okrece na stranu bez nečije pomoći, on nas iznenađen obavjestava da njemu niko nije rekao za to.

Doktor koji ne obilazi svog pacijenta ne čuje njegovo jaukanje, bolove ili osoblje i sestre koje ne ispuštaju telefone iz ruke iz susjedne sobe i neće da obiđu takve bolesnike.
Jesmo li ušli u tu poslednju fazu nečovječnosti, nehumanosti, neljudskosti, pa da posle samo nazovu nekog telefonom i kažu rodbini – eto preminuo je od starosti.

Od većine doktora koji smiju da progovore možete čuti da je na ovom odjeljenju odavno sve u haosu, dok se otima ko će da zaposjedne neku bolju stolicu, a da su kolateralna šteta svi oni koji leže po sobama.

Svi to znaju ali ne smiju da progovore o tome. Lakše im je da neko podlegne zbog njihovog nemara i da se sve gurne pod tepih kojem se kraj ne nazire, nego da se nađu glavni krivci i da jednom neke stvari dovedu u red.

Posle našeg insistiranja da ga povučemo iz bolnice, dobijamo čudan pogled i riječi – dobro kako hoćemo. Već sledeći dan se radi ubrzano na davanju dodatnih infuzija, da se podignu albumini i da pokuša da se smanji CRP. Šta je do tada rađeno, to ni sam doktor vjerovatno ne zna.

9. novembra konačno izlazi iz bolnice uz svu moguću neurednost koju sam vidio na njemu ostajem zaprepašten.

Kada smo dosli kući i nakon prebacivanja na krevet počeli su mu nesnosni bolovi. Posle presvlačenja stare pidžame i skidanja pelene zatičemo prizor koji dok živim neću moći da zaboravim.

Slike koje će biti u prilogu su jako uznemirujućeg sadržaja. Posle svog doživljenog šoka koji smo vidjeli, izgubio sam svaku vjeru i nadu u sve ono što nas čini ljudima.

Jedan odjel o kojem svi eto nešto znaju šta se desava tamo, ali niko neće da priča o tome. Zar je na tom odjelu prestala sva ona ljudskost koju bi kao doktori, sestre i svi ostali zaposleni trebalo da imaju prema pacijentima?

Jer ni ja ovo nisam smio da objavim samo zato što sutra ja ili neko moj treba da bude na tom odjeljenju pa će neko da im se osveti zbog mojih izjava.

Toliki broj ljudi se plaši da piše o njima. Ko su ti ljudi, koje su njihove stvarne namjere ako ne rade posao koji treba da rade? Da li je vrijeme da mi obični ljudi padnemo na koljena totalno, da im se predamo ili više da jednom ustanemo protiv ove tiranije zapuštanja i uništavanja ljudskih života?

Da se ne bi sve završilo samo pričom na portalima, angažovaćemo i sve nadležne inspekcije koje će do sledećeg pisanja o ovom slučaju imati već neke preduzete postupke i sankcionisanje odgovornih.

O kolikom propustu i nemarnosti se radi, govori još i otpusnica na kojoj uopšte nije navedeno da je dobio dekubitus, koji su zahvaljujući njihovoj brizi doveli do faze dobijanja dodatnih bolesti trovanja.

I  na kraju, ne želim da budem neko ko se krije iza nekih inicijala…

Zovem se Goran Đokić.

Napominjemo da je sadržaj fotografija uznemiravajući:

 

 

 

Izvor: nula49

Izdvojeno