Akademikovo pismo vrvi od optužbi na račun zapadnoeuropske politike. Izgleda da je za sve ona kriva, a pogotovo za sudbinu Bošnjaka. Čudno je da gospodin akademik očekuje od visokoga predstavnika, koji dolazi iz toga svijeta, da učini čuda.
Već sam nekoliko puta rekao sam sebi da neću više reagirati na piskaranje gospodina Esada Durakovića, jer čovjek doista razmišlja izvan okvira europskoga poimanja demokracije, etničkih i ljudskih prava uvjeren kako je pravedno samo ono što odgovara njegovim istomišljenicima. U pismu visokom predstavniku Schmidtu, koje je objavilo Oslobođenje, pokušava ponovno odglumiti demokratu, iako je svakom istinskom ljubitelju demokracije jasno da je riječ o prikrivenom bošnjačkom nacionalizmu. Nije problem njegov nedostatak osjećaja za europsko poimanje demokracije, jer takvih u BiH ima jako puno i među drugim narodima, nego u tome da čovjek ne shvaća kako ne može europske političare, senzibilne za etničko i građansko, prevesti žedne preko vode.
Pritisak, a ne savjet
Upravo to pokušava s novim visokim predstavnikom. Utoliko se njegovo otvoreno pismo može shvatiti više kao pritisak na gospodina Schmidta nego savjet. Kad bi akademik doista shvaćao što u europskom poimanju znači demokracija, ne bi iznosio tako bizarne tvrdnje kao što je ona kako nigdje u Europi ne postoji država uređena na istim načelima kao BiH. Ako je mislio na to da umjesto dvije federalne jedinice diskontinuiteta trebaju biti tri, čovjek bi se mogao složiti s njim.
Uostalom, i to je važno reći, Republika Srpska nije cjelovita tvorevina, nego se sastoji od dva nepovezana dijela – jedan se proteže lijevo, a drugi desno od Distrikta Brčko. Ali, nažalost, on misli da je rješenje u jednoumlju u kojem jedan narod propisuje drugima kako se smiju osjećati i zvati.
Etničko i građansko
Kad bi se akademik uspio barem nekoliko centimetara udaljiti od vlastitoga bošnjačkoga, ili kako prikriveni bošnjački nacionalisti kažu, bosanskoga nacionalizma, proširili bi mu se vidici i shvatio bi da su, na primjer, Belgija i Švicarska, uređene na kombinaciji etničkoga i građanskoga prava, da tamo postoje etničke regije ili županije. A stvorene su upravo zbog toga da bi se postigao balans između etničkoga i građanskoga principa, ali što je još važnije, da bi napokon došlo do mira.
Možda je akademik proveo previše vremena u arapskom svijetu, pa ne poznaje onaj europski demokratski. Nažalost, to teoretsko nasilničko ponašanje pojedinih bošnjačkih intelektualaca, kao i oni srpskih, može dovesti ponovno do sukoba u BiH. A njih ne želi nitko pametan. Zato je svako sugeriranje visokom predstavniku da uredi BiH samo po želji Bošnjaka naivno, ali i opasno.
Hrvatsku uporno u isti koš sa Srbijom
Akademik se ponovno obrušio istom mjerom na Hrvatsku kao i na Srbiju. Ne želim reći da sa strane hrvatske politike nije bilo pogrješaka. Pa, ipak, besramno je kontinuirano pripisivati Hrvatskoj zle namjere u odnosu na BiH, te je uspoređivati s agresorskom Srbijom. Gotovo sve bošnjačke izbjeglice, koje su Srbi protjerali na početku rata, našle su utočište u Hrvatskoj i uživale istu potporu kao i bosanskohercegovački Hrvati.
Postoji puno krajeva u BiH u kojima su se Hrvati i Bošnjaci zajednički borili sve do kraja rata protiv srpskoga agresora. To da je došlo do sukoba u nekim dijelovima BiH između Hrvata i Bošnjaka, ne može biti motiv za neprestano sotoniziranje hrvatskoga naroda. Jer bez krivice za te sukobe nisu niti Bošnjaci.
Uostalom, znatan dio hrvatskih intelektualaca u BiH koji su vjerovali u suživot s Bošnjacima, okrenuo je leđa njihovoj politici. Razlog leži u neiskrenosti, u priči o europskoj BiH, a potajnim snovima o onoj građanskoj u kojoj bi dominirali samo Bošnjaci. A što bi uslijedilo nakon te dominacije, to zna samo dragi Bog. S obzirom na previranja u svijetu islama, ne sluti na dobro.
Bez kritike azijskom i afričkom islamu
Zanimljivo je da nikada nisam pročitao jedan redak kritike gospodina Durakovića upućen Erdoganu koji je na putu da pretvori sekularnu Tursku u islamsku državu, ili o stanju u svijetu azijskoga i afričkoga islama koji degradira ono što smatra pod pojmom univerzalnih civilizacijskih vrednota.
Istina, akademik je ponekad zabrinut zbog naglog dolazaka izbjeglica iz islamskoga svijeta u BiH. Pribojava se nemira unutar bošnjačkoga korpusa. S pravom to čini, jer će nemira biti ukoliko ti ljudi sa svojim shvaćanjima demokracije i slobode, kao i vjerske tolerancije ostanu u BiH. Za akademika su glavni krivci Europljani. Doista, Europa zbog svoje pohlepne i profitabilne politike, s lažnom pričom o globalnoj pravednoj ekonomiji, snosi veliku krivicu za migracijska kretanja. Pa, ipak, daleko veću krivicu snosi neprosvijećeni svijet azijskoga i afričkoga islama koji s obzirom na ljudska prava i toleranciju tavori još uvijek tamo gdje je Europa bila prije stotinjak godina.
Čudo da se akademik nije nikada upitao kako to da se među migrantima nalazi tako malo azijskih i afričkih kršćana koji također žive u neimaštini i bijedi. Očito je da nemaju dovoljno novca za put. Saudijska Arabija, Katar, Emirati i Kuvajt ne primaju islamske izbjeglice, iako imaju novca u izobilju. Jasno je da ih radije vide u Europi.
Europa nasuprot bogatim islamskim zemljama
Nažalost, bilo je takvih vremena i u europskom kršćanskom svijetu kad je borba za kršćanskoga vjernika bila važnija od standarda, kulture, prosvjećenja i demokracije. Hvala Bogu, ta su vremena prošla. Europa je – mislim na obične građane i kršćanske vjernike – shvatila da Bog ne gleda na to kojoj vjeri čovjek pripada, nego kako se odnosi prema drugima i drugačijima. Ta Europa, koju muslimani, pa i europski, često optužuju za islamofobiju, daje muslimanima sto puta više prava nego što to svijet islama nudi kršćanima. Zna akademik jako dobro kako bijedno žive kršćanski, hinduistički i budistički radnici u bogatim arapskim državama. Bez ikakvih građanskih i vjerskih prava. Uostalom, već duže vremena tražim odgovor na pitanje zašto bogate arapske zemlje uvoze radnike drugih vjeroispovijesti kad u arapskom i islamskom svijetu ima na stotine milijuna nezaposlenih.
Akademikovo pismo vrvi od optužbi na račun zapadnoeuropske politike. Izgleda da je za sve ona kriva, a pogotovo za sudbinu Bošnjaka. Čudno je da gospodin akademik očekuje od visokoga predstavnika, koji dolazi iz toga svijeta, da učini čuda. Istina, i kvantna fizika, a ne samo religije, kaže da su čuda moguća. Pa, ipak, sumnjam da je visoki predstavnik, iako se radi o časnom čovjeku, sposoban učiniti takvo čudo da se Hrvati i Srbi preko noći prestanu osjećati onim što jesu. Zna akademik dobro da to nije moguće.
Zato njegovo otvoreno pismo i ne treba shvatiti kao savjet, nego kao pritisak da visoki predstavnik učini što je moguće više za Bošnjake.
Zna visoki predstavnik zasigurno i to da je Hrvatska vojska, uz pristanak Bošnjaka, omogućila deblokadu Bihaća i stajala pred Banjom Lukom, a ne „silna“ bošnjačka armija. Koliko je poznato Amerikanci su spriječili Hrvate da uđu u Banja Luku, a ne Bošnjake.
Hrvatska i drugi utjecaji
Pa, ipak, najbesramniji je onaj dio pisma u kojem akademik govori o tome kako Hrvatska još uvijek nije odustala od agresije na BiH, te da je poput Srbije u njoj instalirala svoje političke strukture. U Hrvatskoj ima puno onih koji ne vole Čovića, ali vole svoj narod i ne mogu dopustiti njegovu majorizaciju.
A što je s drugim utjecajima: recimo, onima u bošnjačkoj politici? Onim turskim, arapskim ili iranskim? Akademik mi izgleda pomalo i naivan. Pa, upravo je to ono čega se Europa i zapadni svijet plaše. Možda je zapadna politika svojevremeno mislila da bi Hrvati sa sekularnim Bošnjacima u Federaciji mogli zaustaviti utjecaj toga svijeta? Možda se ponadala da će se Srbi jednoga dana opametiti i prihvatiti etničku kantonizaciju BiH?
Danas kad vidi da od toga nema ništa, zabrinutija je zapadna politika od akademika. Uostalom, njezin interes jest stvoriti od BiH prosperitetnu demokratsku državu. A to je moguće – jasno im je – samo uz dogovor sva tri naroda. Čudno je da to akademik ne shvaća. Ili možda shvaća? Ako shvaća, šteta papira i vremena. Bolje bi bilo da se pozabavi pitanjem što će se dogoditi unutar bošnjačkoga korpusa kad se sva tri naroda dogovore.
*Osvrt je preuzet s s internetskog portala Katoličkog sedmičnika Nedjelja.ba.
Piše: dr. fra Luka Marković