Ta doskočica Alije Izetbegovića da do podne misli jedno, a od podne šeto sasvim drugo, mogla bi postati glavna odrednica njegovog političkog naslijeđa. Koliko je to nekad u vihoru rata od njega zvučalo simpatično, danas takva asocijacija zvuči zloćudno. Jer ta njegova dosjetka izražava opću raspolućenost nacionalne politike uslijed čega su Bošnjaci toliko razjedinjuju i iscrpljuju u ostrašćenim prepirkama da ih , eto, reisul-ulema u hutbama preklinje da prestanu sa kavgama i svađama.
Apeli, ako se i uvaže, mogu imati smirujuće dejstvo ravno hladnim oblogama na vrelim ranama nacionalne politike. Bez uspostavljanja realne dijagnoze i odstranjivanja uzročnika takvom stanju nema mira među bosanskim muslimanima i neće ga nikad ni biti. Kako za pojedinca vrijedi to famozno filozofsko pitanje ko je, šta je, od kuda je i kuda ide, ista ta pitanja treba postaviti pred naciju. Ona su davno i postavljanja, još prije jednog stoljeća, ali , očito, na njih nije dat valjan, jasan i razumljiv odgovor.
Od Alije Firdusa do Alije Izetbegovića narod se pitao i dobivao najčešće polovične i općeniti odgovore kroz dosjetke. Dugo je na stolu bilo otvoreno pitanje zašto Bošnjaci nemaju svoj nacionalni program. Takvo pitanje je postavljano i Aliji Izetbegoviću na što je on, u svom maniru, lakonski odgovorio dosjetkom, da je naš nacionalni program Bosna. Ovo je, složit će se svi oni koji nisu opterećeni kultom ličnosti nacionalnog vođe, notorna demagogija. Gorko tačan odgovor bi bio da Bošnjaci nemaju nacionalni program jer nemaju nacionalnu inteligenciju koja ga je kadra napisati.
Tako da danas imamo nacionalno ime Bošnjak, koje je usvojeno ad hoc na jednom ratnom kongresu, ali nemamo definicije ko je taj, da prostiš, Bošnjak. Bilo je pokušaja od strane nekih intelektualaca da to iskažu, ali se ni njih dvojica, od nekolicine drznika, još nisu složila i prihvatila jednu od definicija. Eto, čikam im nek me neko demantira i citira definiciju Bošnjaka od strane nekog bošnjačkog intelektualca. Zato se vode tako prizemne polemike između akademika ko je Bošnjak, a ko Bosanac, ili može li se biti i Bošnjak i Bosanac istovremeno, ta šta ćemo sa bosanskim muslimanima itd. Političari, poput lidera SDA Bakira Izetbegovića, se opet poziva na svoga oca Aliju, koji je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma rekao kako trebamo biti malo više Bosanci nego Bošnjaci. U političkom smislu jasno je da bi bilo poželjnije za Izetbegoviće da više budemo Bosanci.
Onda dolazi pitanje maternjeg jezika kojeg zovemo bosanskim, a ne bošnjačkim itd. I nije takvo stanje samo u politici i kulturi već je tako stanje i kad je u pitanju vjera. Evo da preskočimo pitanje selefizma, koji će sigurno biti krucijalni problem bosanskih muslimana i u narednom desetljeću, već da problematiziramo pitanje zekata, vakufa, islamskog bankarstva za šta postoje nekakve ad hoc fetve, ali se u svemu tome vjerska inteligencija/ulema duboko razilazi.
Da ne čeprkamo puno po povijesti koja je puna kontrasta pa čak i drama u kojima su se dva brata potpuno različito izjašnjavala kad je u pitanju nacionalno opredjeljenje. Bošnjaci, zapravo, imaju dvije dijametralno različite historije koju su ispisali Enver Redžić i Mustafa Imamović, tako da im knjiga Noela Malcolma, dakle Engleza, a povrh svega i Jevreja, izgleda najprihvatljivijom itd. Bošnjaci do dan danas nisu razriješili dilemu da li je Mehmed Spaho, na primjer, umro od srčanog udara dok se kupao u kadi ili ga je ubio Drgai Sojanović, šef tadašnje srpske policije. Iako su historičari mogli konsultirati njegovu živu familiju kao i arhive, do dan danas nisu razriješili tu dilemu.
Naravno da o svemu ovome imam svoje mišljenje, ali mi nije cilj nametati ga čitaocu ovom kolumnom. Želim više provocirati pitanjima savremenu bošnjačku nacionalnu i vjersku elitu da konačno počne definirati sebe i svoja nacionalna i politička htijenja. Ima li neki politički lider da je voljan okupiti oko sebe nacionalnu inteligenciju pa da mu bar u formi „non papera“ sačini neki program „šta nam je činiti“. Lideri BH. bloka Nermin Nikšić i Peđa Kojovićsu bili najavili izradu nekakvog „bosanskog manifesta“, što svakako za pozdraviti, ali izgleda da ni od toga nema ništa. Ni vrlo emfatično najavljena promjena evropske politike prema Bosni i Hercegovini sa dolaskom novog visokog predstavnika Cristiana Schmidta nije probudila uspavane intelektualce da se prenu iz sna. Bojim se da je jedna stvar do sad postala jasna: tokom najdužeg sna nacije, bošnjačko stoljeće ispustilo je svoj posljednji dah!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba