Gledajući izdaleka ovu našu civilizaciju može se uočiti široka šarena slika koju možemo nazvati Drugi hladni rat. Da bi se prepoznale njezine konture treba se prisjetiti istine prema kojoj se povijest ponavlja i to na temelju geopolitičkih odrednica – koje su nepromjenljive, a definirane su geografskim i nacionalnim interesima.
Tako znamo da američka i britanska politika nastoje raskomadati najveću zemlju svijeta – Rusiju, i to, ako je moguće, po crtama vjerskih i etničkih podjela kako bi se ti novi (hipotetički) državni entiteti međusobno sukobljavali, a sve u konačnici – zbog jeftinih sirovina i tržišta!
S obzirom da su navedene rečenice točne, a aktivnosti u tom smjeru neminovne – mudro bi ih bilo odvratiti, premjestiti ili zaustaviti s gledišta najprostranije države svijeta. Mi ćemo se ovdje, uglavnom, pozabaviti samo premještanjem spomenute namjere/tendencije i to kroz pogled na regiju Jugoistočne Europe ili, konkretnije – zapadnog Balkana:
Dakle, jedna zemlja na brdovitom Balkanu, u ovom se novom hladnom ratu svrstala na stranu najveće zemlje svijeta – tako da i za njen interes održava stanje zamrznutog sukoba na Kosovu te pokušava anektirati Crnu Goru i srpsku polovicu BiH – uz nostalgični/halapljiv pogled na Sjevernu Makedoniju.
A da bi sve to Vučićeva Srbija mogla odigravati, (ona) koristi okolnost što se „Rusija uvukla u sve pore EU, (prema nedavnom svjedočenju Mihaila Hodorkovskog u Europskom Parlamentu – nekada najbogatijeg ruskog oligarha koji je 10 godina proveo u ruskom zatvoru) u njene zajedničke institucije, u vlade država članica, u obavještajne službe te u najuži krug oko kancelarke A. Merkel“. Sada postaje jasnije zašto se Angela Merkel svojedobno protivila sankcijama protiv Putinove vlasti i zašto podržava njemu bliske Viktora Orbana i Aleksandra Vučića.
Osim toga austrijski kancelar Sebastian Kurtz je pod sumnjom da je lažno svjedočio o vezama ekstremne desnice, s kojom je bio u koaliciji – s ruskom agenturom.
Nadalje, zbog sumnji da je naklonjena Putinu, još 2014. su se protiv nominacije Federice Mogherini na dužnost visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku usprotivile baltičke države i Poljska, dok su Švedska, Irska, Nizozemska i Velika Britanija izrazile zabrinutost, no njeni kadrovi još uvijek nisu smijenjeni… Štoviše, na važan položaj povjerenika za susjedsku politiku i proširenje EU došao Mađar O. Varhelyi glede kojeg u briselskim hodnicima kruži anegdota kako je „Srbija jedna država izvan EU koja ima svog povjerenika“.
U svezi zadnje rusko-srpske akvizicije, dakle Crne Gore, treba istaknuti kako je nedavno usvajanje tužiteljskih zakona njihova najveća pobjeda, nakon one na parlamentarnim izborima krajem kolovoza 2020. godine.
Naime, usvajanje izmjena tužiteljskih zakona (usprkos zamjerkama Venecijanske komisije) je izravna osveta korupcionaškim aferama opterećenom predsjedniku Mili Đukanoviću – koji je uveo Crnu Goru u NATO, te Milivoju Katniću, specijalnom državnom tužitelju, zbog procesuiranja Šišmakova i Popova – ruskih agenta i ostale njima pridružene srbijanske družine/logistike uz poruku – ne samo građanima Crne Gore, nego i EU i SAD-u a koja glasi: Mi smo glavni u Crnoj Gori!
Na sve to Janusz Bugajski, osoba bliska američkim sigurnosnim strukturama, kaže kako je paradoksalno i brutalno istinito da „kada bude više izgledalo da je Crna Gora ugrožena po pitanju (krađe) povijesti, identiteta i državnosti to će se u Washingtonu na nju obratiti veća pozornost“!
S druge – bliže europske strane, čini se da je EU nemoćna glede Putinove igre odvraćanja, odnosno podrivanja zapadnog jedinstva i premještanja konflikta putom Vučićevog cilja da stvori “Malu-veliku Srbjiu” (nedavno nazvanu Srpski svet). U tom se kontekstu EU prema Vučiću odnosi slično kao čembrlenovska Zapadna Europa prema Hitleru tridesetih godina – kojemu je tolerirala ispade i popuštala, u nadi da će tako održati svoj utjecaj i nadzor…ili možda u nadi da će Vučić ipak „iskočiti iz ruskog vlaka“ – kad se zasiti, pa makar to bilo euro-destruktivno tj. protivno svim načelima EU…,
ali onda tu je opet veliki medvjed Rusija sa svojim političko-gospodarskim osiguračima, pa što i koga to „koštalo da koštalo“.
Naime, nedavno je Putin izjavio (adresirano prema Vučiću) kako se pribojava da bi se u Donjecku mogao dogoditi „srebrenički scenarij“ (misleći na genocid kojega su srpske snage počinile nad Bošnjacima), ako bi Ukrajinci oružanim putem išli oslobađati Donjeck!!
Izvor: geopolitika