Kako je u Brčkom napisana jedna od najljepših sevdalinki Osmana Đikića-“Đaurko mila”.
U jesen 1904. na vratima hotela u Brčkom pojavi se naočit momak. Odjeven je po bečki, a fes na glavi.
Za njim hamal, boči se s dva pogolema, kožna kofera. Prijavljuje se kao Osman Avdage Đikić, rođen 6. januara 1879. u Mostaru. Moli da mu se dade jednokrevetna soba, da nije do ulice. “Lak sam na snu” – veli.
Sutradan se pojavio u banci.
Razmijenili su već pisma, očekuju ga. Činovnici su po 7-8 godina stariji od njega. Dosta je stranaca, međusobno razgovaraju njemački. Obraćaju mu se službeno.
Nekoliko domaćih, iznaokola, priupitaju ponešto privatno… I čaršija došljaka odmah primijeti i gleda utoliti znatiželju.
Otvoren je i razgovoran, a na poslu vrijedan i uredan. Ubrzo se pročulo da je štampao dvije knjige pjesama. “Jednu o ašiku” – smijulje se.
Pjesme mu nisu čitali, ali ga Brčaci zovu: “Pjesnik iz Mostara”. S Brčacima malo ahbabi.
S posla u hotel, spaja ručak i večeru, a prozor mu se ne gasi do 2-3 iza ponoća. Nekad, subotom, siđe u restoran, na muziku. Popriča s Emilom Glaterom. Emil je došao prije 4 godine, otvorio prvu štampariju. Kad nema Emila osami se, uz čaj. Nedjeljom prošeta do Save…
Potkraj jeseni fasade na glavnoj ulici osvanuše pod plakatima: gostuje pozorišna trupa Petra Ćirića iz Beograda.
Stigli su sa mećavom.
Na premijeri je i “Pjesnik iz Mostara”.
Scenom blista zanosno djevojče. Glumi i pjeva. “Nema vise od šesnaest” – pomisli Osman, pa u pauzi, nakon prvog čina, trči pred zgradu da joj s plakata pročita ime: Zorka Topalović.
Čeka je nakon predstave. Prvo izlaze muški. Bučni su. Potom ženske. Zastanu, osvrću se.
– Zorule opet kasni, hoćemo li je čekati?
– Što bi je, bre, čekale, ‘ladno je. Čika Pera je ostao, neće je pustiti samu.
I njemu je hladno, cupka desetak minuta, dok se na vratima ne pojavi Ona i visok, plećat čovjek, u kaputu s krznenim okovratnikom. Dok podiže okovratnik preko ušiju govori joj:
– Dete, stavi šal preko usta, promuknućeš, a i sutra nam valja lebac zaraditi.
Prilazi im, skida fes.
-Izvinte što ja ovako naslobodno, gospodine Ćiriću, ali moram čestitati i zahvaliti. Predstava je bila izvrsna… Osvježenje u ovoj čaršiji, gdje se rijetko šta od umjetnosti dogodi. …
Vrti fes u ruci, pa se obraća njoj:
– Vi ste me zadivili, gospođice Topalović!
Ona se začudi: “Otkud mi zna prezime!?”
– Hvala, momče! – pruža ruku Ćirić. – Ne skidajte rukavice i stavljajte taj fes na glavu, ako boga znate, ovo je Sibir. Kako ono rekoste da se zovete?…
– Osman Đikić!… Komšija iz hotela – doda, i učini mu se glupo.
– Čast mi je! – veli Ćirić, snažno mu prodrma ruku, a ispod šala prigušeno doprije:
– Milo mi je, ja sam Zorka!
Mećava je stala, noć je tiha, pod nogama škripi suv, prhak snijeg.
– Proveo sam jedno vrijeme, u Beogradu, u školi, nosim lijepe uspomene. A pišem ponešto. Lani mi je objavljena zbirka pjesama… Druga… Pokušavam se okušati i na drami.
Obradova ga njen iznenađen pogled, a i Ćirić se prenu.
– A, zato sam vas u toku predstave primetio. Junački ste nas bodrili, odmah mi je bilo jasno da niste običan posetilac.
U restoranu hotela Ćirićevo društvo se otkravljivalo. Ženske čajem, muški kuvanom rakijom. Osman se ponudi da joj prihvati kaput.
– Hvala, neću ostajati! – govori dok razmotava šal. Tamnoputo lice, rumeno od studeni, okrugla, napućena usta, a krupne, tamne oči pod vitkim povijama. “Na pozornici izgleda viša, ali je ćustija izbliza” – pomisli.
– Možemo li porazgovarati, gospođice Topalović… Načeo sam dramu, pa ako biste odvojili malo vremena…
– Umorna sam veoma, ali sutra smo još ovde, pa posle predstave… možda… – i pođe na sprat. Posmatra je dok se penje. Sitno, al’ skladno tijelo joj pleše pod kaputom, ograda stepeništa se ugiba, razmiče, čini mu se. Na vrh zasta, okrenu se:
– Laku noć, gospodine Đikiću!
Tek kad zamače u hodnik, on odgovori:
– Laku noć, gospođice Topalović!
Cijeli tekst pogledajte:
http://prica-i-pjesma.blogspot.com/2016/12/osman-i-zora.html