Bogićević s jedne strane vraća vjeru, a s druge politiku ostavlja u naručju licemjerima koji u njoj vide samo vlastiti probitak.
– Neopozivo povlačenje znači konačnu odluku o kojoj se dalje ne može razgovarati. Nisam, dakle, pristao da ostanem kandidat pa prema tome nisam ni mogao biti izabran. Jako je nekorektno što ni jednom riječju nitko na današnjoj sjednici nije ni spomenuo moje neopozivo povlačenje kandidature, kazao je Bogić Bogićević zastupnicima sarajevske gradske skupštine koji su ga, unatoč njegovom povlačenju za gradonačelnika dali jednoglasnu podršku.
Bio je to jedinstveni slučaj koji govori o apsurdnosti i bizarnosti te licemjerju politike na brdovitom Balkanu, ali i potvrđuje sve predrasude o bavljenju politikom na ovim našim ubogim prostorima. Nikako da shvate da kada pošteni čovjek kaže “ne”, onda to znači upravo to, a ne ni “da”, ni “možda”, ni “vidjet ćemo”, a pogotovo ne – “dogovorit ćemo se, ljudi smo”.
Odbio važnu funkciju
Bogić Bogićević, čovjek koji je zabljesnuo, na ubogosti tadašnje sunovrate i ratnohuškačke politike 1991. godine, nakon 30 godina izvan politike koja mu je donijela razočarenje, a sve ono što je uslijedilo izbacilo ga je iz “uporabe”, prihvatio je ponudu četiriju stranka pobjednica sarajevskih lokalnih izbora da bude gradonačelnik glavnog grada BiH.
Prihvatio je ponudu i činilo se da je to stvar formalnosti, a nekako je tom svojom kandidaturom, s obzirom na svoj neokaljani politički status, vratio vjeru u politiku. Naime, ma koliko možda on svojim djelovanjem nije ili ne bi mogao puno učiniti i popraviti (funkcija gradonačelnika Sarajeva otprilike je kao i u nekim zemljama predsjednička – počasna, ali važna zbog autoriteta čovjeka koji ju predstavlja) ali, sama činjenica njegovog pojavljivanja davala bi nadu, ako ništa drugo – poticaj.
Ali kao što znamo, nikad ne reci nikad, ili bolje reći “ne lezi vraže”, i zakulisnim igrama, podmetanjima, izigravanjima, preletavanjima i uskraćivanju kvoruma, Bogić Bogićević ostao je na čistini i sve je učinjeno da ga se makne s terena.
I uspjeli su, baš računajući na tu njegovu dosljednost i moral, rijetko viđen na ovom prostoru, s kojim se ne može u labirinte ovdašnje politike. Kasnije se kao učinilo, bože moj, nikom ništa, dešava se, i svi su, kada je već „sudija odsvirao kraj“ i na semaforu se već gasio rezultat, svojski, kao da utakmica i dalje traje, radosno i licemjerno (barem dio njih) podigli ruku i izabrali Bogića Bogićevića za gradonačelnika, mada je on već odavno napustio teren i kazao da ne želi biti dio igra ispod stola.
Političar koji nastoji biti pošten
Bogić Bogićević je političar čiji, rijetki ali značajni potezi govore kako je to kod nas iznimka koja potvrđuje pravilo. Nema ili su u tragovima političari koji nastoje biti pošteni. Ali i što uopće pošteni rade u ovdašnjoj politici. Jurišaju na vjetrenjače? Bogić Bogićević zapisao se u zvijezde još 1991. godine, kada je spriječio “legalizaciju” državnog udara koji su spremali u srbijanskom političkom vrhu Slobodan Milošević i general Veljko Kadijević uz pomoć svojih sljedbenika u tadašnjem Predsjedništvu Jugoslavije gdje je Srbija uz pomoć jogurt pučeva, “događanja naroda” (Crna Gora i Vojvodina) i kršenjem ustava (Kosovo) uzela pod svoje pola Jugoslavije kako bi pokušala osvojiti drugu polovicu. Milošević je računao na njega da će glasovati po “etničkoj savjeti”, ali on je, glasovao po svojoj savjesti te digao ruku protiv i spriječio Miloševića u tadašnjem naumu.
Borisav Jović, tadašnja desna ruka Slobodana Miloševića, čak mu je zgroženo predbacio “Bogiću pa ti si Srbin”, ali on nije, kako je sam kazao, Srbin po profesiji, što pokazuje i zlopamćenje mnogih Vučićevih tabloida koju mu tadašnje glasovanje nikada nisu oprostili, te je za njih bio i ostao novovjeki Vuk Branković, obrazac najvećeg srpskog arhiizdajnika. Bogić možda smeta jer je jedan od rijetkih koji BiH vidi kakva jest – multietnička i mulitikulturološka zajednica koja mnogima ne odgovara kao takva i nije po mjeri Dodika, Izetbegovića i Čovića koji najlakše plivaju u svojim torovima stalno kinječi one druge za sve nedaće koje postoje.
Opet je ostao sam
Bogić Bogićević opet je ostao sam, na čistini, kao neke virtualna iznimka, čiji potez ne možemo shvatiti. Principi iznad svega. Bogić Bogićević s jedne strane vraća vjeru, a s druge politiku ostavlja u naručju licemjerima, kalkulantima i onima koji u njoj vide samo vlastiti materijalni i egzistencijalni probitak, ali da je sada prihvatio ovaj lažni izbor, izdao bi sebe i sve ono što predstavlja te se prepustio toku rijeke.
To je prokletstvo i politike i takvog stava. Dilema koja je filozofska, moralna i ljudska, ali svakako neuobičajena za naše krajeve. Bogić Bogićević će ući u povijesne almanahe zbog dva neordinarna poteza koja ostavljaju trag, mada su škarice kojima je pogađao prečke ipak samo prečke. I za kraj, SDA, koliko god se trudio dokazati da s opstruiranjem i “miniranjem” Bogića Bogićevića nema ništa (a ima) pokazao je da se na malo ili nimalo ne razlikuje od Dodika i Čovića i svega što oni predstavljaju.
I zato sažmimo umjesto Bogića Bogićevića sve ovo u onoj poznatoj rečenicu iz Oca na službenom putu koju izgovara mali Malik – Reci da im je babo poručio nek se j… oni i njihova politika!
Piše: Vlado VURUŠIĆ
(Tekst prenosimo integralno sa portala Jutarnji.hr)