bdf.brcko@gmail.com

TURSKI KONZULAT U BRČKOM JE IZMIŠLJOTINA: Brukamo se, pokazujući koliko malo poznajemo prošlost Distrikta

Dvorana hotela Bosna – Zadužbina Ljubomira Krsmanovića,
u kojoj je tobože bio smješten Carski osmanski konzulat u
Brčkom.Ovaj nacionalni spomenik, od silne naše brige,
gotovo se urušio.
U sličnom stanju su Kučukalića kuća i objekat u kojem je
bila prva pošta (Takođe izmišljotina! Jeste bila pošta, ali ne
prva). Oba objekta izgradio je Alijaga Kučukalić.

Knjige izdate u Brčkom, razne publikacije i tekstovi u štampi i informativnim portalima, u pogledu prošlosti Brčkog imaju sijaset netačnosti, improvizacija, pa i skrivenih ili neskrivenih laži. Praistorijski period iz kojeg je do sada identifikovano 17 arheoloških nalazišta na području Distrikta i posljednjih 25 vijekova, kroz koje se koliko-toliko može pratiti naseljenost brčanskog područja, slabo su ispitani i proučavani, prije svega radi nedostatka novca, ali i nedostatka motivacije lokalnih intelektualaca da se pozabave time. Posljednji ozbiljan napor bilo je angažovanje dva istoričara, Pave Živkovića i Mate Đakovića, da nešto ozbiljnije i smislenije napišu o prošlosti Brčkog u zborniku „Brčko i okolina u radničkom pokretu i NOB-u,“ objavljenom 1985.

Da 2008. i 2015. g. nisu objavljena dva značajna rada, knjiga istoričarke iz Srbije i prilog istoričara iz Hrvatske, još ne bismo znali da prvi pisani trag o Brčkom datira iz 1422. g., stoljeće ranije u odnosu na naša prethodna saznanja..

Pokrenuću inicijativu prema Vladi i Skupštini Distrikta da se iduće godine prigodno obilježi 600 godina Brčkog. To u susjednim državama i svijetu čine čak i sela.

Našom prošlošću srčano i predano bavili su se arheolog amater Jakov Babić i Atah Mahić, na čemu im trebamo biti zahvalni, bez obzira što se nisu služili naučnom aparaturom, radi čega u njihovim tekstovima ima niz netačnosti. Od velikih imena, onih van Brčkog, ističem Adema Handžića, Hamdiju Kreševljakovića, Nikolu F. Pavkovića, Milenka Filipovića, Galiba Šljivu, Ivu Bojanovskog, Jelenu Mrgić i Ristu Jeremića. U posljednjim godinama značajan doprinos izučavanju prošlosti daje Služba za arhiv, koja funkcioniše u okviru odjeljenja Vlade BD.

Nedavno su naš grad posjetili predstavnici ambasade Turske u BiH, pri čemu im je pokazana zgrada u kojoj je navodno bio Turski konzulat u Brčkom (ispravno je: Carski osmanski konzulat). Nažalost, taj konzulat nikada nije bio u Brčkom, ali jeste bila Konzularna agencija Austrije, kasnije Austro-Ugarske, koja je 1865. preseljena iz Tuzle, a 1871. prerasla u vicekonzulat, koji je postojao do 1880., kada su svi austrougarski konzulati u BiH ugašeni, što je razumljivo, jer je BiH 1878. ušla u sastav Austro-Ugarske.

Onima koji mi ne vjeruju, preporučujem naučni rad (dostupan na Guglu) prof. dr. Amile Kasumović „Carski osmanski generalni konzulat u Sarajevu (1910-1918)“, objavljen u Prilozima Instituta za istoriju u Sarajevu, 2015. g, koja se iscrpno i kvalitetno bavi pitanjem zašto je Osmanska carevina odbijala i oklijevala da otvori Carski osmanski generalni konzulat u Sarajevu, a o mreži konzulata po BiH, pogotovo nije moglo biti govora. Carski osmanski generalni konzulat u Sarajevu otvoren je tek septembra 1910. g., pred sam kraj Osmanske carevine.

Bilo bi veoma zanimljivo saznati, kako i kada je izmišljotina o postojanju Osmanskog konzulata nastala. Pretpostavljam da je razlog za to, moglo biti maglovito sjećanje u nečijoj glavi, na Austro-Ugarski vicekonzulat, koji je vjerovatno bio smješten u Krsmanovića kući (u kojoj je navodno poslije toga bio Osmanski konzulat), pa je došlo do greške, koja se poslije prepisivanjima ponavljala.

 

Zanemarili smo i Zaimovića konak u Zoviku

Od kule i dva konaka, preostao je samo ženski konak

Dosadašnji traljav rad odjeljenja i institucija Vlade BD, kada je u pitanju zaštita i očuvanje spomeničkog naslijeđa, ipak je rezultirao da se na državnoj listi nalazi deset nacionalnih spomenika i jedan na listi ugroženih nacionalnih spomenika. Nedostaju još neki, a prije svega Zaimovića konak u Zoviku, koji je u privatnom vlasništvu, o kojem se brine porodica Zaimović.

I ovaj konak koji je najstariji stambeni objekat u Distriktu, pokazan je predstavnicima ambasade Turske. Radi se o ženskom konaku, a muški konak i kula su srušeni. Na nadvratniku kule koja je srušena tridesetih godina XX vijeka postojao je tarih (hronogram). Ističe se da je godina njegove gradnje 1563., što se, nažalost, ničim ne može dokazati, jer nema traga u pisanim izvorima, a tarih je nestao rušenjem kule, niti postoji njegova fotografija. Samo to bi bili pravovaljani dokazi, kakve istoričari priznaju, a bilo čiji iskaz je nesigurna forma, pogotovo ako nije dat od savremenika događaja.

Iskaz je dao Enver Mulahalilović. On je u martu 1963., dobio prepis tariha (ne kaže od koga) i predao ga čuvenom Hamdiji Kreševljakoviću, a E. M. ne zna da li je to H. K. objavio u nekom radu! Uskličnik sam stavio, zato što je Hamdija Kreševljaković umro 1959. Uvidom u bibliografiju radova Hamdije Kreševljakovića, može se zaključiti da nije pisao o ovom tarihu. Šteta!

Ne može se isključiti greška u navođenju godine kada je E. M. predao prepis tariha Hamdiji Kreševljakoviću, koja je mogla nastati u priređivanju teksta za web portal dzematrahic.ba, koji je 17. novembra 2009. objavio tekst Envera Mulahalilovića o kuli i Zoviku. Enver M. tada već dugo nije bio među živima.

Enver Mulahalilović tvrdio je da ovaj
prepis odgovara autentičnom tarihu

Ukoliko bi se mogla dokazati autentičnost godine izgradnje, bio bi to drugi najstariji stambeni objekat u BiH. Najstariji je Kajtazova kuća u Mostaru. U svakom slučaju, ženski konak je objekat od velikog značaja i trebalo bi ga staviti pod nacionalnu zaštitu.

 

Piše: Đuro Tankosić

 

Izdvojeno