bdf.brcko@gmail.com

Uz izložbu zbirke portreta Seada Hasanefendića u Brčkom: Tamna i svijetla prošlost. Refleksije o funkciji partizanskog mita u kulturnom pamćenju

(Ovaj tekst je trebao biti objavljen u katalogu uz izložbu „partizanskih portreta“ akademskog slikara Seada Hasanefendića, koja je otvorena 09. februara u brčanskoj Umjetničkog galeriji. Međutim, dogodio se jedan kulturno-revizionistički skandal, pa je, i to neposredno pred otvaranje izložbe, zajedno sa biografijama portretiranih ličnosti NOB-a, i napomenama uz portrete, koje su priredili historičarka Tamara Vijoglavin Mančić i Ćazim Suljević, šef Službe za arhiv Brčko distrikta, uklonjen i ovaj tekst, i to, kako se moglo saznati,  izravnom intervencijom šefa pododjela za kulturu (mjesto je pripalo strankama oko HDZ-a), jer mu je, kako se čuje, zasmetalo faktografsko pominjanje Jasenovca i žrtava fašističkog terora, a očito mu ni ton ovog eseja nije bio prihvatljiv. Ostali brčanski političari  tj. „koalicioni partneri“ nisu reagirali na ovaj slučaj kabadahijske cenzure i povijesnog revizionizma, a ni bosanskohercegovačka javnost, koja se danima bavila estetski besprizornim filmom „Dara iz Jasenovca“, dosad se nije zainteresirala za ovaj realni pokušaj potiskivanja činjenica o ustaško-fašističkom režimu i partizanskom otporu toj tvorevini. Priča o ovom skandalu je smještena u lokalni okvir, ali je njena poruka signifikantna za cijelu zemlju i njen nesređen odnos prema prošlosti.)  

Briga o prošlosti, odnosno održavanje sjećanja na preminule pretke, ima svoje antropološko jezgro, ali je nedvojbeno i središnji aspekt konstituiranja svake zajednice. Dijalog s mrtvima,  prošlost oživljena umjetnošću, kako opisuje austrijski pisac Hugo von Hofmannsthal u svom eseju Pjesnik i ovo vrijeme, oblikuje kulturu, inače bi se izgubila ne samo ta prošlost, nego bi se i sadašnjost raspala u paramparčad. Ipak, ova notorna kulturološka činjenica ima zanimljiv zaplet, jedan neugodan hijatus, koji proizlazi iz ekonomike naše svijesti, iz zakonitosti koja vrijedi i na individualnoj i na kolektivnoj ravni, a ona glasi: čovjek je biće selekcije. Tek jedan sićušni dio onoga što primimo posredstvom naših čula ulazi u naš kognitivni aparat uistinu dopire do naše svijesti, a još manji dio ostane u pamćenju. Ta selektivnost je ključni kriterij poretka. Čovjek koji bi opažao i pamtio sve u jednakoj mjeri je izgubljen kao onaj koji ne pamti ništa. Isto vrijedi i za kulturu, kako je prema modelu informacijskih tokova taj mehanizam opisao slavni sovjetski teoretičar Jurij Lotman.

Otuda ne vrijedi apsolutno ona maksima koja se često čuje u popularnom diskursu i političkom žargonu, a po kojoj nas prošlost sudbinski određuje. Prije će biti da je ovako: određuju nas najčešće dvije prošlosti; ona prošlost, s kojom se identificiramo, koju želimo istaknuti kao vrijednost i orijentaciju, ali i ona prošlost koju smo potisnuli, silom otjerali u kolektivni zaborav, i koju obično vežemo za traume. Možemo ovdje iskoristiti jednu naizgled izlizanu metaforu, koja se ranije često koristila, ali koja, ako je bliže osmotrimo, itekako odgovara teorijskom konceptu kulturnog pamćenja. Riječ je o slikama svijetle i tamne prošlosti. Svijetla bi bila ona prva hvale vrijedna prošlost koju slavimo i obilježavamo, ne samo u vrijednosnom značenju tog adjektiva svijetlo, nego i u drugim, konkretnijim značenjima te slike. Ako pamćenje zamislimo kao imaginarni muzealni prostor u kojem se izlažu predmeti i dokumenti, koji upućuju na određene događaje ili osobe, onda možemo, u logici te metafore, zamisliti da su oni eksponati koji su pozicionirani na središnjem mjestu bolje osvijetljeni, da su nezaobilazni, te da iz perspektive tog imaginarnog kustosa trebaju imati veću važnost od onih koje se nalaze u manje pristupačnim dijelovima tog prostora. A pogotovo od onih koji uopće nisu izloženi, nego su pohranjeni u zaključanim skladištima arhiva i podrumima muzeja, kako je to uostalom doslovno slučaj sa zbirkom portreta brčanskih partizanskih boraca koje je od kraja šezdesetih do početka osamdesetih godina 20. stoljeća slikao naš značajan likovni umjetnik Sead Hasanefendić, a koja će nakon četrdeset godina tamnovanja konačno ugledati svjetlo dana. Sudbina ove zbirke ilustrira tektonska pomjeranja u našem poretku sjećanja koja su počela već u prvoj polovici 80-ih, revizijom mita o NOB-u, propitivanjem uloge jugoslavenskih komunista, te demistificiranjem lika i djela Josipa Broza Tita, već neposredno poslije njegove smrti, koje je poduzeo Vladimir Dedijer objavljivanjem Novih priloga 1983. godine. Tih  godina je dotad najsvjetlija prošlost počela da tamni, a i tada su iz mračnih kutaka imaginarnog kolektivnog pamćenja počeli da kuljaju likovi i događaji, koji su lagano ali sigurno preuzimali ulogu partizanskog nasljeđa.

Crno je postajalo bijelo, a crveno crno. Partizani su bivali sve manje chic, dok u konačnici, u mnogim verzijama nove nacionalističke reintepretacije prošlosti, nisu postali glavni uzročnici zlehude sudbine naših zajednica, a njihovi protivnici iz ondašnjeg rata borci za slobodu svojih naroda. U nekom light izdanju revizionizma, partizani su postali prihvatljivi samo ukoliko su se uklapali u ratoborni etnocentrični narativ, pa ih se otkrivalo kao prikrivene borce za naš narod, kao još naš drugi pokret otpora itd., ali su uglavnom polako i sigurno padali u zaborav.
Ono što mi u svom manihejskom porivu da neprestano lutamo između krajnosti, kako je to svojedobno formulirao Johnny Štulić, zanemarujemo jeste da su rečene dvije prošlosti, tamna i svijetla, u kompleksnom dinamičko-dijalektičkom odnosu, koji izmiče našoj kontroli. Sigmund Freud je smatrao da ona svjesna prekriva onu nesvjesnu, odnosno da svijetla prekriva tamnu, i što se više naš psihički aparat upinje da ovu posljednju prešuti i sakrije, utoliko je veća njena snaga. U tom slučaju možemo govoriti o „represivnom zaboravu“ . On djeluje i u liberalnim društvima, ali je, naravno, posebno jak u autokratskim i totalitarnim režimima, gdje je „sprega vlasti i sjećanja“, odnosno zaborava, o čemu piše Jan Assmann, posebno čvrsta. U našem slučaju politička autokratija socijalističke epohe zamijenjena je etnokratskim autoritarizmom u kulturi.

I da sažmemo drugim riječima, kao što u pomenutom smislu postoji svijetla i tamna prošlost, koja te karakteristike nema sama po sebi, nego ishodom našeg modeliranja, tako kulturna zajednica određuje i hijerarhizira mrtve koje će pamtiti, svoje junake, ali karakter tih junaka i te hijerarhije izravno određuju nju, kao što je na drugom planu i na drugačiji način mogu odrediti upravo oni kojih se kao mrtvih, nesuđenih junaka, (ne)namjerno odriče. Mimo ovog generalnog modela, istina, postoje nepregledni predjeli međuzona, takoreći sive prošlosti, u kojima se kulturalna semantika još nije iskristalizirala, ili se u međuvremenu ponovo pomutila.

Očito nešto nije uredu s karakterom naše kolektivne memorije kad na našim prostorima neprestano smjenjuju krajnosti, kad se junaci stalno pretvaraju u zločince, i obrnuto, što govori o nesređenosti prostora kolektivne memorije u BiH u cjelini, kao i u njenim pojedinačnim zajednicama. Snažan val revizionizma dokinuo je jedan strog poredak koji se zasnivao na pobjedničkom narativu NOB-a i bratstva i jedinstva ali i opresivnoj politici sjećanja, koja je počivala na uskoj „alijansi sjećanja i vlasti“  i autoritarnoj regulaciji zaborava. Paradoks jugoslavenskog kulturnog pamćenja je bio u tome što je on uprkos svom autoritarnom karakteru makar u sebi bio konzistentan, transponirajući vrijednosti koje su se mogle nazvati univerzalnim. Partizanske naracije su uglavnom naracije o ideji suživota i socijalne pravde koja se herojski suprostavlja fašističkoj agresiji i uskogrudom nacionalizmu. Međutim, bjesomučna heroizacija i nasilno potiskivanje tamnih strana narodnooslobodilačkog pokreta, ugradila je sistemsku grešku u takvu strukturu pamćenja, koja je i dovela do njenog urušavanja. Upravo je možda u tome ključni problem, nasljeđe s kojim se mnogi antifašisti ne žele suočiti.

Kolektivna amnezija koja je nametnuta generalnom amnestijom augusta 1945., a koja je u javnom prostoru zabranila ispoljavanje sjećanja mimo onog propisanog ostavila je strukturalni problem koji je u postjugoslavenskim zajednicama, koje nisu naučile da formiraju dijaloški prostor sjećanja, još dodatno eskalirao, i to sada u obliku etnocentričnih kolektivnih memorija, koje su uglavnom lišene bilo kakve natruhe univerzalizma. Rezultat je haotični, dakle vrijednosno haotični, te ekstremno suženi okvir pamćenja bez ikakvih jasnih kriterija selekcije, u kojem nema prostora za heterogenost, a čija je ključna odlika antagonizam i svođenje zajednice na ulogu historijskog patnika, koji pak u svojoj patnji nema mjesta za empatiju prema drugome.  Tako su nacionalne mitologije iz trijumfalnog partizanskog trasirali put u traumatično pamćenje žrtve i poraženih. U takvim suženim okvirima kolektivne imaginacije moguće je da blajburški zarobljenici ili Mustafa Busuladžić ili pak Draža Mihailović postanu nacionalni mučenici samo zato jer su ih pogubili komunisti, pošto drugih zasluga teško da imaju, a i ako ih ima, onda su veoma dvojbene. Trauma bez ikakve validne protuteže postala je sama sebi svrha, ona sad samo tapka u mjestu historijskog gubitnika.

Otuda je od izuzetnog značaja da nam izložba partizanskih portreta Seada Hasanefendića, nakon četrdeset godina podrumske egzistencije, omogućuje novi susret s već potisnutom prošlošću, s likovima po kojima su se davala imena ulica i škola, junacima naše mladosti, koje su usprkos tom istaknutom mjestu u kolektivnom pamćenju, već u mojoj generaciji postali blijeda apstrakcija. Možda je upravo ovo prilika da u izražajnim Hasanefendićevim portretima oni ponovno ožive, ali ovaj put ne kao nijemi spomenici, već kao ljudi u punom smislu te riječi, sa svojim slabim i mračnim stranama, ali ljudi koji su se borili za ideale koji su civilizacijski daleko ispred ove naše stvarnosti, ogrezle u odbojnoj samoživosti nacionalizma.

Portreti u ovoj zbirci sugeriraju nam iz današnje perspektive upravo to: da su naši heroji bili osobe od krvi i mesa. Na ovom mjestu se opet vidi kako istinska umjetnost nadilazi shematiziranost svoje epohe, pa i ograničenje umjetnikove intencije, i možda nam samo ona može omogućiti stvarni susret s našom prošlošću, ovaj put lišen ideoloških stega i prisila, i tako pomoći ne tek da mehanički vratimo partizanski mit u svjetliji prostor pamćenja, nego da ga rekonfiguriramo, te ga drugačije i možda – po prvi put na pravi način – pročitamo kao općevažeću humanističku priču o stradanju u ime ideje o zajedništvu svih ljudi, što bratstvo i jedinstvo, koliko god potrošeno to nekima zvučalo, uistinu jest, te da se prisjetimo da smo upravo zbog univerzalnog naboja te ideje možda i jedini put – svi zajedno – na ovom prostoru Balkana bili pobjednici.

 

Izvor: tačno.net
Piše: Vahidin Preljević

Izdvojeno

Danas je preminuo naš sugrađanin Hadžić Galib-Gale

Danas je preminuo naš sugrađanin, prijatelj, rođak Hadžić (Himeze) Galib-Gale. To je još jedna u nizu nepravdi i tragedija koja je zadesila ovu porodicu. Neka im...

PREMINUO ISMET MEŠANOVIĆ-ČUNDRO, BRČANSKA URBANA LEGENDA

Poštovani sugrađani, Obavještavamo vas a je preminu Ismet Mešanović Čundro, brčanska gradska legenda, Vrijeme dženaze bit će naknadno objavljeno. Ostaje da živi u našim sjećanjima. Lahka mu crna...

Kad se već cijepimo, najbolje i da se pricijepimo Srbiji

Sav jad i bijeda bh.društva pokazali su se posljednjih dana. Došli smo do dna u svakom pogledu. Lakrdija oko izbora gradonačelnika Sarajeva nanijela nam je...

ŠTE REĆI A NE ZAPLAKATI: Kako je u Brčkom biran Upravni odbor Javne zdravstvene ustanove “Zdravstveni centar”

„Šta reći, a ne zaplakati?“, možda je najbolja uvodna rečenica za tekst koji se bavi nevjerovatnim zakonskim rješenjima i praktičnim improvizacijama u izboru članova...

U DISTRIKTU TREBA UVESTI „LOCKDOWN“ ILI TOTALNO „ZAKLJUČAVANJE“, ALI, I UVIJEK NEKO ALI…

Jučer je direktor Opšte Bolnice dr. Dušan Stokić, shodno novonastaloj epidemiološkoj situaciji, za HIT TV rekao da je „njegova procjena da bi trebalo uvesti...

TURSKI KONZULAT U BRČKOM JE IZMIŠLJOTINA: Brukamo se, pokazujući koliko malo poznajemo prošlost Distrikta

Dvorana hotela Bosna - Zadužbina Ljubomira Krsmanovića, u kojoj je tobože bio smješten Carski osmanski konzulat u Brčkom.Ovaj nacionalni spomenik, od silne naše brige,...

Kome je iz brčanske Vlasti smetala izložba portreta antifašista iz NOB-a autora Seada Hasanefendića?

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST   Događaji u Brčkom rijetko nalaze adekvatan prostor u entitetskim i općebosanskim medijima; no nedavno se dogodio revizionistički kulturni skandal prvog reda, koji...

Slučaj Nedeljko Tabakovic ili „U ĆUTANJU JE SIGURNOST“.

Zašto građani Brčkog ćute upitao je javno svoje sugrađane na svom gostovanju na BN Televiziji Nedeljko Tabaković, sudija Osnovnog suda u Brčkom. Na državnom...