Jedno vrijeme u BiH ništa nije prolazilo bez kafanskih dogovora, važnih odluka koje su tri ‘lidera’, tri predsjednika partija koji o svemu odlučuju u državi BiH donosila u restoranima, umjesto u državnim zvaničnim institucijama. Uz jaku mezu, piće i desert od međunarodnih predstavnika. Koji ‘sporazumi restoranskih krknaluka’ su iza toga u život uvodile ‘državne institucije’, svađajući se i tumačeći šta je koji ‘lider’ poptisao i dogovorio, sve do naknadnog ‘historijskog dogovora’.
Prisjetimo se jednog od tih zadnjih ‘historijskih’ dogovora iz jula 2016. godine i famozne ‘reformske agende’ koja je zaključena, ‘mahnuta’ u restoranu ‘Barka’, u susjednom nam Istočnom Sarajevu. Mjesecima i godinama se Evropska Unija mučila da se ovaj, jedan od silnih uslova za pristup države u EU ozvaniči (Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, SSND i SDA su se natezali do besvijesti pa onda sjeli za stol) pa da uđemo u Evropu kad je već europski Dragan Čović (HDZ BiH) glatko pristao, sve dok tog sparnog jula nisu osvanuli za kafanskim stolom Bakir i Milorad, uz nasmiješenog evropskog ambasadora i predstavnika EU (Lars Gunnar Wigemark, onaj što nam je nametnuo akcize a ostavio mačku u frižideru) u elitnom restoranu mitskog naziva ‘Barka’ te poslije dobre cuge sklopili nemoguće. ‘Historijsko’.
Dogovorili su se, zapravo Wigemark ih je natjerao kako će dijeliti kredite od poznatog MMFa jer je on više njihov lobista nego ‘EU ambasador’ a vijest su podijelili ovako.
”Ovim historijskim dogvorom odblokiran je evropski put BiH i postignuta je saglasnost o brojnim važnim pitanjima uključujući aranžmane sa MMF-om, pitanja iz sektora transporta i mehanizma koordinacije…’
Ništa osim omjera raspodjele kredita u omjeru ‘toliko Federaciji, toliko Republici Srpskoj a Brčkom šta ostane‘, ovaj dvojac nije dogovorio, međutim nacija se i dan-danas svađa i naprđuje koliko ‘ide nama’ a koliko ‘njima’. I da li je u pravu Bakir ili Milorad. Sve je dakle isto, samo što nema Wigemarka, došao je neki drugi ‘međunarodni čimbenik’, i da, ima ‘linija’ kod MMF-a, država se zadužuje nemilice, utvrđen je ‘omjer’ i famozni ‘mehamizam koordinacije’ koji kaže da se bez entiteta ne može ništa uraditi. Dok se preslažu cifre državnog zaduženja, ni danas niko od običnih smrtnika ne zna šta je dogovoreno u ‘Barci’, šta su tačno ‘lideri’ potpisali, zna se jedino da su ‘životinje’ unutra u Nojevoj Barci i da plove, spašene su.
Ovi veseli momci, vladari države BiH su ovo kafansko nadmudrivanje bh. politike usavršili do vrhunca. Milorad Dodik je osim ‘Barke’ preferirao još i ‘Kalderu’ u Republici Srpskoj ili bar ‘Al Parco’, Čović je predsjednike-partnere najčešće gostio u Mostaru u ‘Romanci’, dok je Bakir svoje sposobnosti uspješnog pregovarača sa partnerima gostio ‘Kod Kibeta’ u sarajevskom restoranu ‘Kibe Mahala’ u Sarajevu ili u Konjicu, u buregdžinici svoga pajdaša Fikreta Prevljaka zvanog ‘NJIHA’ evropskog naziva ‘Orahovica’. ‘Kod Kibeta’ je palo i najslađe pomirenje, najslađe bh. svađe-trakavice din-dušmana Fahrudina Radončića i Bakira duge pet godina, jednog finog Bajrama 2016. iliti 1437. godine po bosanskom kalendaru.
Naravno, ovo nije jedini ‘kafanski historijski sporazum’ bh. državne politike ali jeste jedan od važnijih. Prije toga za kafanskim stolom su utanačeni mnogi, pobrojat ćemo samo neke. Neki su usavršeni u omiljenim birtijama neki nisu, ali uglavnom su kao i svi ‘historijski’-ništa, mrtvo slovo na papiru.
Prudski Sporazum iz novembra 2008 (‘lideri’ SDA , HDZ, SSND) je ‘obrađivao’ pitanja državne imovine, popisa stanovništva. Nema toga. Platforma o zajedničkom djelovanju novembra 2010. (‘lideri’ SNSD i SDS)-šta je to? Sporazum o vojnoj i državnoj imovini – marta 2012. (‘lideri’ šest stranaka – Milorad Dodik, Mladen Bosić, Zlatko Lagumdžija, Sulejman Tihić, Dragan Čović i Božo Ljubić, sporazumom je predviđeno da perspektivna vojna imovina utvrđena odlukama Predsjedništva BiH bude knjižena u vlasništvo državnih organa odbrane – piši propalo. Sporazum o programsko-projektnoj saradnji, izmjene VSTV-a, elektroprivreda (SNSD-Dodik i SDP-Lagumdžija) – crklo odmah po potpisu. Sporazum o formiranju vlasti-novembra 2014. (SDA, DF i Savez za promjene), ‘lideri’ se obavezali na reforme radi oporavka privrede, izmjene Zakona o PDV-u, rješavanje pitanja „Sejdić-Finci“, knjiženje 63 lokacije perspektivne vojne imovine… – historijski, niko više ni čuo za njih. Ni vlast nikad nije do kraja formirana, Sejdić i Finci- ‘ma haj’te molim vas’ …
Ali smo se zato mi, raja, nacija, ‘na pasja zvona’ borili za ‘svoje’ lidere i za ove ‘pišanje uz vjetar’ sporazume i dogovore, i danas ‘bitka za državu’ tragom tih sporazuma traje nesmanjenom žestinom. Dok ‘lideri’ tumače šta je koji mislio i potpisao, da li je izvučen iz konteksta ili citiran pravilno, nema pobjednika kao ni sporazuma.
‘Međunarodna zajednica’, šta god značile njihove sumnjive persone u ovoj sintagmi, zdušno su uz nas i uz ‘sporazume’… Da bi nas uveli u Evropu.
Kad su se ‘naši vodiči’ i vlasnici države umorili od kritika na rješavanje problema ‘za kafanskim stolom’, prešli su na sijela u državne institucije, ali stil sporazumijevanja nisu mijenjali.
Čak su ga popravili, usavršili, prešli su na tajanstveno dogovaranje i to još na stranom engleskom jeziku, i opet uz svesrdnu podršku ‘zabrinute’ ‘međunarodne zajednice’.
Daytonski nesporazum
Po uzoru na Daytonski mirovni Sporazum, koji je kao što znamo napisan na engleskom u vojnoj američkoj bazi Wright-Patterson u mjestu Dayton, država Ohio, 21.11.1995, zvanično parafiran u Parizu 14.12. iste godine, nakon što je Alija Izetbegović sve izdogovarao u Turskoj, uvodi se u BiH nova praksa sklapanja sporazuma. Ovaj Sporazum je kao što znamo zaustavio rat i povratak izbjeglih i raseljenih na svoja ognjišta, sve drugo nezaustavljivo ruši državu BiH za koju je ‘sveto slovo’, ugrađen je čak i u Ustav BiH. Sporazum nikada nije ratificiran kao strani dokument u Parlamentu BiH. I još više, originalna verzija je nestala iz državne kase i prodaje se na internetu, država BiH se služi jeftinom kopijom sa franscuskog i još jeftinijim tumačenjem Visokog predstavnika za BiH. Dakle, sporazum je zaista ‘historijski’ ali je nevidljiv i nema ga. Usljed čega već dvije i više decenija ovaj dokument svako tumači kako mu odgovara kao hadise iz Kur’ana a nacija napaljeno ‘navija’ i brani svako svoga ‘konstitutivnog’ predstavnika. Sad bi i da ga ukinu.
Dayton je bio samo uvertira novog sporazumijevanja na engleskom i tajanstvenih dogovora, malo nam ‘demokratskog načela’ da se sva dokumenta u bh. institucijama sastavljaju na tri strana jezika (srpski, bosanski i hrvatski), prešli smo na : engleski. I na loše kopije prijevoda.
Rado Bošnjak ide u (NATO) vojnike
Decembra 2019. sjeli su na jedvite jade skupa Milorad Dodik, Željko Komšić i Šefik Džaferović te potpisali dokument na 53 stranice o uslovima pristupanja BiH NATO savezu. Ili tako nešto. Tu je famozni ANP-Godišnji plan BiH oko kojeg se najviše volimo. Ali, niko ne zna šta su ‘lideri’ potpisali. Komšić i Džaferović tvrde potpisali smo i idemo u NATO, nek’ crkne Dodik, ovaj kaže: nema od toga ništa, potpisao sam samo suradnju sa NATO, Srbi neće nikad u NATO. Bakir kaže: Srbe niko ne može natjerati u NATO, a hoće BiH u NATO, Bisera Turković ‘biserno’ izvaljuje gafove, teško je pobrojati.
Do danas mi obični smrtnici ne znamo šta tamo piše a hoćemo u NATO. Opozicija u Republici Srpskoj je čak tvrdila da Dodik maše sa falsifikovanim prijevodom, ko će znati kad je dokument nevidljiv i ‘pohranjen u kasi’. ‘Međunarodna zajednica’ zadovoljna potpisanim, proglasila ga ‘historijskim’ dokumentom.
Izborni zakon
Kada su se nakon 12 godina nadmudrivanja sastali Bakir Izetbegović (nakon razgovora sa Željkom Komšićem) i Dragan Čović 17. juna prošle godine i potpisali ‘historijski’ da će se u Mostaru održati ‘demokratski i pošteni izbori’, da će se renovirati Izborni zakon, provesti, (opet, presuda Sejdić-Finci) međunarodna zajednica je ponovo klicala. Praznik demokratije, spas za Mostar i za čitavu BiH.
Ali, ne može bez ovog ‘ali’. Nakon potpisivanja Čović tvrdi da je dogovorena izmjena Izbornog zakona, Bakir i Željko kažu jok! Niko osim ‘lidera’ ne zna šta je potpisano. Mostar nam se evo desio, dobili smo ništa, demokratsku krađu neviđenih razmjera i imamo ono što smo imali prije Sporazuma. Natezanje oko fotelja od gradonačelnika do općina i imamo Bakira i Dragana. I ‘Sejdić i Finci’ se grohotom smiju.
Centrala Izborna Komisija je prebrojavala 50.000 glasačkih listića mjesec i po dana kao da su izbori u Kini ili Americi, Sud BiH je naredio da se stane sa brojanjem iako su krađe vidljive i dokazane a žalbe svekolike, u Mostaru je i dalje ostalo isto. Vlast će podijeliti Bakir, Željko i Dragan, nešto će uhvatiti i opozicija. Rokovi za dogovrenu izmjenu Izbornog Zakona su uveliko prošli, ako su izmjene uopšte i dogovarane, jer kao što rekosmo niko osim Bakira i Dragana ‘dogovor’ pismeni nije vidio. Sad će uskoro uslijediti tumačenje ‘dogovora’, kao Daytona, onako na ‘neviđeno’.
Šta je slijedeće, o čemu će se vođe dogovarati? Jedino zna Bog na kojeg se pozivaju. To znaju samo ‘lideri’ koji, iako potpisuju na engleskom jeziku, i dalje drže slušalice na ušima pokušavajući šta od stranih jezika prepoznati i znaju ‘međunarodni čimbenici’ koji se smijure dok ‘parlaju’ na našem jeziku, na sve tri naša jezika, sve se praši, pozivajući raju na borbu protiv bezvlašća, na pobunu protiv vođa partija i borbu protiv korupcije i kriminala. Ne pominjući nigdje ove ‘historijske kriminalne‘ sporazume na kojima su supotpisnici i garanti. Kao i navijačka raja.
(TBT, Autor Đ. Alibegić, Cross Atalantic)