bdf.brcko@gmail.com

BRČANSKI ŠIZOFRENI “SENSUS COMMUNIS”

Rezultati istraživanja pokazali su da je u Brčko Distrktu Bosne i Hercegovine došlo do refeudalizacije ekonomskih i socijalnih odnosa, da se društvena struktura uspostavlja ne na osnovu rada, znanja, tržišta, nego na osnovu odnosa spram vlasti u okviru koje istaknuto mjesto imaju odnosi gospodara i podanika, da dominiraju askriptivne krvnosrodničke socijalne veze kao osnova socijetalne zajednice, da je prisutan osjećaj nacionalne ugroženosti kod većine ispitanika, kao i deklarativni religijski tradicionalizam bez transcendentnog ishodišta i dodvornički odnos spram javnih institucija i njihovih predstavnika.

Teško je naći ozbiljnije korelacije između sinkretičkog sensus communisa građana Distrikta i potreba i interesa njihovog „svakodnevnog svijeta života“, njihovih ideoloških, svjetonazorskih i vrijednosnih opredjeljenja. Nema bitnije korelacije ni između onih kojima je odlično ili dobro i podrške ili legitimiranja javnih institucija Distrikta i njihovih političkih predstavnika, nema bitnije korelacije između onih koji se deklariraju kao vjernici i onih koji prakticiraju vjeru, nema bitnije korelacije između onih koji izjavljuju da su religijska učenja osnova praktičnog života i onih koji se ponašaju u skladu sa temeljnim religijskim moralnim načelima u svakodnevnom životu, nema korelacije između deklarativnog i stvarnog ponašanja. Može li se onda ovdje uopšte govoriti o brčanskom sensus communisu kao „zdravom razumu“, socijalnoj inteligenciji, narodnom znanju koje odgovara na svakodnevne potrebe za srećom i ugodnošću?

Brčanski sensus communis je, najvećim dijelom, ostao bez transcendentnog kriterija dobrog ustrojavanja svakodnevnog svijeta života, kao i bez intersubjektivnog „zdravog razuma˝“ kojim prosuđuje o tom životnom svijetu, te se transformirao u solipsizam morbidne racionalnosti koja stvara iz NIŠTA, pa tako deplasira razliku između transcendentnog i imanentnog, istine i laži, dobrog i lošeg, estetski vrijednog i estetski bezvrijednog, poželjnog i nepoželjnog, jer je izgubio ne samo logički, nego i praktični kriterij prosudbe. Razlozi tome su što je predstava o brčanskoj realnosti (sensus communis) rezultat takve prosudbe njenih stanovnika, prije svega njenih političkih vođa i predstavnika javnih institucija, koja se može nazvati SIMULACIJA. Kod simulacije, kako piše Bodrijar: „Ne radi se više o imitaciji, ni o dupliranju, pa čak ni o parodiji. Radi se o zamjenjivanju stvarnog njegovim znacima, to jest, o jednoj operaciji odvraćanja od svakog stvarnog procesa njegovim operatornim dvojnikom, metastabilnom, programatskom, nepogrešivom označavajućom mašinom koja nudi sve oznake stvarnog i ostvaruje kratke spojeve svih njegovih peripetija.“ Sensus communis kao simulacija nema osnova i lišen je svakog ozbiljnog uvida u realnost. Ona se zasniva na fantazmima pojedinaca i određenih grupa. Brčanski sensus communis kao simulacija proizvodi i proizvod je brčanske realnosti kao hiperrealnosti. Istinska realnost u Brčkom je nestala. Na njenom mjestu je simulakrum, odnosno „prelaz sa znakova koji nešto prikrivaju na znakove koji kriju da nema ničega“, pri čemu se više ne može odvojiti „stvarno od njegovog vještačkog uskrsnuća, jer je sve već unaprijed mrtvo i oživljeno“, a produkt je idionomičkih obmana, prevara, insinuacija i zavjera.

Ovakav sensus communis najvećeg broja stanovnika Distrikta mogao bi se nazvati šizofrenim. Šizofrenija, smatra Blankenburg, vodi gubitku „zdravog razuma“, ili sensus communisa (Blankenburg 2001: 303-315). A bez „zdravog razuma“ gube se sve dimenzije zdravorazumskog odnosa sa stvarnošću. Taj gubitak bliskosti sa svakodnevnim svijetom života kompenzira se tako da se igraju uloge koje nisu zasnovane na stvarnosti, nego na „individualnoj habitualnosti“ („idionomic habituality“) (Thoma & Fuchs 2017: 15) (Maton 2008). Individulana habitualnost zasnovana je na obmanama, iluzijama, prevarama, zabludama pojedinaca, što rezultira logički nemogućim sudovima, sudovima ego-manijaka koji se ponašaju kao da niko drugi ne postoji na svijetu, koji ne razlikuju istinito od lažnog, moguće od nemogućeg, dobro od lošeg i koji su esencijalno nedohvatljivi za druge.

Brčanska realnost je već odavno implodirala i razdrobila se u fragmente bez zajedničkih smislenih veza. Umjesto realnosti etablirao se simulakrum koji je proizveden iz potreba međunarodne zajednice (Distrikt kao „ogled za ugled“) i šizofrenih prohtjeva stranaka na vlasti i njihovih sljedbenika. Ta simulirana stvarnost se nameće raznim vrstama medijskog, ideologijskog i koruptivnog zavođenja. Ona nema osnovu u bilo čemu realnom, nego u fantazmima onih koji su na vlasti, a koje prihvata podanički mentalitet ostalog stanovništva Distrikta. U takvim uslovima ni sensus communis ili „zdrava pamet“ stanovništva nije rezultat realnog stanja stvari niti prosudbe o realnom stanju svari nego postaje simulacija koja se objektivizira kao simulakrum u skladu sa fantazmima onih na vlasti. Šizofrene projekcije dobijaju mogućnost svoga ostvarenja uz pomoć vlasti. Vlast i šizofrenija se udružuju. Tada sve postaje moguće. Sve je moguće ako ste na vlasti ili uz vlast.

Šizofrena simulacija posebno oživljava u vrijeme izbora, najvažnijeg i najvećeg političkog karnevala. Tada sudovi, emocije, akcije i reakcije potpuno gube vezu sa socijalnom realnošću. Gubitak mjere, ekstravagancija i ekscentričnost sa nerealnim vizijama se projektuju kao nova realnost i na kraju politički, putem vlasti, objektiviziraju kao hiperrealnost iz koje izlaza nema.

U uslovima brčanske simulirane stvarnosti ili simulakruma, nosioci sensus communisa mogu se strukturirati u tri tipa socijetalnih grupa. Prva grupa, koju čini oko 35-40% stanovništva, su oni koji izjavljuju da su im životni uslovi odlični ili dobri. Oni se u najvećem broju deklarativno pozivaju na askriptivne tradicionalne vrijednosti porodice, etnosa, tradicije, religije, nacije. No, to je gotovo isključivo retoričko i formalno pozivanje na ove vrijednosti bez istinskog sadržaja. Oni su najvećim dijelom oslonjeni na ontološku, egzistencijalnu i vrijednosnu prazninu, na subjektivne fantazme, na dnevne interese, potrebe i želje koji usmjeravaju njihove životne orijentacije.

Drugu grupu čini relativno brojna skupina (oko 40%) koja je nezadovoljna sopstvenim socijalnim uslovima i životom i koja je većim dijelom kritična spram institucija vlasti i njihovih predstavnika. Oni najvećim dijelom odbacuju askriptivne vrijednosti etnosa, religije i tradicije. Dobrim dijelom se pozivaju na moderne i postmoderne vrijednosti, na kult razuma, građanski pluralizam i pluralno funkcionalno zajedništvo. No, ni ovo opredjeljenje nije do kraja dosljedno tako da i ono biva formalno i sadržinski prazno. Socijetalna grupa koju oni čine je formalni (simulirani) modernizam, pa u nekim elementima i postmodernizam, ali bez istinskog sadržaja.

Treću skupinu od oko 15 do 20% stanovnika čine oni koji su isključivo oslonjeni na tradiconalne predmoderne vrijednosti čije je ishodište religija (vjera u Boga) koju potvrđuju redovnom vjerničkom praksom, poštujući religijsko učenje kao isključivi vodič u praktičnom životu koji se ne dovodi u sumnju. Velikim dijelom oni zastupaju isključive stavove, stavove nepovjerenja spram drugačijih i imaju osjećaj sopstvene ugroženosti. Socijetalna grupa koju oni čine je predmoderna askriptivna zajednica u kojoj dominira religijsko učenje. Ako se uzme u obzir nedemokratska brčanska tradicija, uz nepostojanje civilnog društva i javnosti, uz permanentne političke i socijalne krize, može se očekivati porast i sve veći uticaj ove grupacije.

Tradicionalna bosanska palimsestna socijetalnost, taložena stoljećima na suživotu različitih socio-kulturnih (religijskih) oblika života, formalno se još uvijek zadržala u Brčkom, ali je uglavnom izgubila svoj sadržaj. Očuvala se gotovo isključivo na retoričkoj margini sa tendencijom potpunog nestanka. Dominiraju isprazni ritualizam, mimikrija i lični fantazmi bez realne vrijednosne osnove uz sve prisutniji rigidni religijski ili nacionalni tradicionalizam. Nedostatku demokratske tradicije, civilnog društva i javnosti učinili su da se brčanski sensus communis pojavljuje i u šizofrenim formama koje se najvećim dijelom ispoljavaju kao nekritično provincijalno megalomanstvo, mimikričnost, dodvorništvo i podaništvo, vođeni ličnim fantazmima i nerealnim željama.

Tako izgleda kao da je i Brčko, poput Fausta i Doriana Greya, sklopilo savez sa đavolom, savez koji omogućava da stvarnost i fikcija, oznaka i označeno, predstava i predstavljeno, slike i odslikano zamijene mjesta tako da stvarnost egzistira u fiktivnoj ljepoti govora, znaka, predstave, slike, dok kvarnost i koruptivnost, sklonjeno od očiju javnosti, zarobljavaju mentalne i socijalne matrice života. No, kad se predstava, oznaka, imaginarno, slike odvoje od onoga što predstavljaju, označavaju, odslikavaju, započinje „fin de globe“ (kraj realnog svijeta i uspostavlja se vladavina simulacije, vladavina šizofrenog ludila čiji fantazmi postaju stvar(nost) ili hiperrealnost.

Stoga Brčko, poput Doriana Greya, još uvijek u svojoj oficijelnoj javnoj izvedbi egzistira u svojoj simuliranoj ljepoti kao Potemkinov „ogled za ugled“ dok svi promašaji moralno i intelektualno upitne vladajuće političke oligarhije, zajedno sa predstavnicima međunarodne zajednice, sve afere, kriminal i korupcija, zloupotrebe javnih ovlasti, sve prevare i obmane, postaju fiktivni i nedostupni „zdravom razumu“. No, to što je brčanska realnost „skrivena“ zdravom razumu ne znači da ona ne postoji. Kao što je Mefistofel došao po dušu Fausta i kao što je Dorian Gray, u želji da uništi svoju sliku kao jedini dokaz svoje kvarnosti, uništio fiktivnu predstavu o sebi, pa samim time i sebe samoga, tako bi se i brčanska stvarnost, što više bude potiskivana šizofrenim simulakrumom, trebala pobuniti i pojaviti kao autentični sensus communis u svojoj istinitoj predstavi o uveloj, smežuranoj i odvratnoj brčanskoj stvarnosti.

Ili, možda, ipak neće biti nikakve brčanske pobune, jer je brčanski konformistički, šizofreni i dodvornički sensus communis autentičan izraz brčanskog svakodnevnog svijeta života (simulakruma) i „adekvatan“ odgovor na svakodnevne potrebe preživljavanja u takvom životnom svijetu metodama prilagođavanja i traženjem kakve-takve sreće i zadovoljstva najvećeg broja stanovnika Brčkog.

 

E. Pašalić

Cjelokupan tekst možete nači u časopisu za Društvene i humanističke nauke Vol5, No. 4 (13)-link:

> http://www.dhs.ff.untz.ba/index.php/home/index

 

 

 

 

 

Izdvojeno