Knjiga koja je pred nama sadrži ukupno devetnaest naslovljenih fragmenata, od kojih većinu ne bismo mogli nazvati pričama: možda bi najbolje bilo poslužiti se žargonskim izrazom – “fleševi”, koji značenjski pokriva situacije, stanja ili zbivanja što se u magnovenju raskriju pred nama, kao da su izronili iz mraka i potom naglo osvijetljeni. Autor se i u detaljima organizacije i uređenja teksta potrudio da apostrofira tu krhotinsku prirodu ovih kratkih proza: naslovi su dati u kosim zagradama, bez upotrebe velikog slova, samo s boldiranjem riječi u naslovu. Ne samo da se ovaj rukopis otima svrstavanju u žanr priče ili pripovjedne proze – on se isto tako ne može uklopiti ni u vrsnožanrovska određenja novele i kratkog romana – i čini nam se da je to i tako upravo i htio autor ispisujući ovu neobičnu knjigu… Potpuno svjesno i s predumišljajem, on odustaje od svih poznatih okvira i standarda organizacije i artikulacije proznog teksta, a razlog se čini i više nego dovoljnim: sadržaji koje obrađuje svrstavaju se u domen paklenskih doživljaja, iskustava i muka kojima su bile izložene žrtve Agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog stoljeća, žrtve tog surovog i besmislenog rata protiv čovjeka i čovječnosti (s kojim je tranzicija na ovim prostorima konačno poprimila obrazinu i oblik kataklizmičkog, pa potom i postkataklizmičkog rasapa humanuma i svijeta u kojem smo dotad živjeli).
LIKOVI PREPUŠTENI KOŠMARIMA NA MILOST I NEMILOST
Nit koja bez prekida spaja i povezuje ove krhotine – to je nestvarni, gotovo onostrani doživljaj boli, začudnosti, nevjerice i prosutosti pred kreaturama i činima zla: atmosfera koju autor uspijeva dočarati i održavati kroz cijeli rukopis (ako pokušamo obuhvatiti svih šest čula u okviru kojih se očituju prisutnost i postojanje čovjeka na ovom svijetu) – jeste atmosfera nestvarne tišine, muklosti ili čak nijemosti, boja tmine ili polutmine (sa svjetlošću koja probija samo da bi ogoljela užas), miris smrti, nestajanja ili iščezavanja, okus krvi u ustima ili praznine koja se ne da ni zaustiti, grubi dodir udaraca, mrcvarenja i sakaćenja ljudskog tijela… i, napokon, neuhvatljiva, neodrediva i neimenljiva strepnja (nagovještaj, intuicija, prekognicija), koju onim tzv. šestim čulom osjeća svako biće dovedeno u blizinu smrtne opasnosti. Začudni košmarni snovi tu su, na samom početku, u prve dvije dionice rukopisa, da nas uvedu postepeno u to što se (ni po sadržaju, ni po intenzitetu) ne bi moglo nazvati stvarnošću:
“Sanjao je: neko mu potkopava zid kuće prema sokaku i stavlja u njega eksploziv. (…) Nema rupe i nema nikakvog eksploziva, ali on čuje fitilj kako šišti, kako gori, ide za tim šištanjem, traži ga, ali ne može da ga nađe. Obilazi oko kuće i čuje vjetar kako šumi u suhoj travi.”
Izvanredni opisi sablasno-snovitih pejzaža i doživljaja nerijetko se primiču nivou poetskog očuđenja – iako opšti ton naracije ostaje sasvim suzdržan; ovakve efektne ekskurse u domen somnambulnog, kad je riječ o savremenoj proznoj produkciji na našem jeziku, pravio je, recimo, Vojislav Radojković u svom sjajnom romanu Patuljci broje do sedam. Kap košmarne strave, koju valja pažljivo spustiti u vodu teksta – da se čitalac pripremi za ono što slijedi…
“Oni vode njenog Murisa u nekakvu široku, zelenu zemlju. Tuga je bila golub u bijelom. On uplašen leti pod pljuskom. Sanak se javi kao dijete tužnih očiju s bijelim cvijetom u ruci i pjesmom od toplog baršuna. Odjednom neko po vratima zalupa oštro i uporno.”
Snoviti prizori i košmarni doživljaji kojima su prepušteni na milost i nemilost likovi (Muris Bunar i njegova žena Hanka) imaju zadaću da potkopaju i ponište tok vremena, njegov kontinuitet, da ispremeću stavke u uzročno-posljedičnom nizu zbivanja: sve što se, kao, zbiva možda se ustvari već desilo (iako je moguće isto tako da će se tek desiti); hrupnja, uzastopnost i potpuna alogičnost snova kazuju nam ono najvažnije – da se sve što će uslijediti zapravo ne može ispričati, iskazati, da likovi koji će se dalje spominjati u knjizi zapravo i nisu jasno ograničeni i uokvireni u svoju uposebljenu upojedinačenost, da se oni s imenom i oni bez imena neće gotovo ni po čemu razlikovati… i da sama štastvenost, sadržajnost doživljavanog i iskazivanog (koliko god bila prepoznatljiva, s obzirom na ratne strahote koje su se zbiljadešavale i za koje mi već znamo) jeste u svojoj suštini iz domena paklenski nestvarnog.
“Murisov se glas mijenja, gubi mehkoću i postaje suh, zastrašujući i ropćući: Ne mogu da zaspim ovdje!
Hanka hoće da progovori, ali su joj usta kao stijena.
Muris govori, a glas mu je cipela ukaljana blatom: Sreća je što je groblje blizu kuće. Baš mi je žao ljudi ukopanih na grebljima daleko od domova, pa su primorani da prespavaju u svojim rakama.”
Nema nikakvog načina da se jasna razlika uspostavi između stvarnog i nestvarnog: rečenice same i njihov slijed zapravo funkcioniraju kao labirint iz kojeg je nemoguće izaći:
“Hankin plač razlegao se kroz mrkli mrak kao beskonačni jauk. Uskoro nad kućom zavlada mir.
Hanka upali svjetlo, stade pred ogledalo i pažljivo se zagleda u vlastito lice.
U tom času porobljena zemlja i zelena zemlja imale su zajedničko nebo, sačinjeno od krupnih suza.”
MAJSTORSKI BIJEG OD PATETIKE
U narednoj dionici rukopisa Mahir Čolba vezat će zarobljenog neprijateljskog vojnika usred naselja uz stablo. Oko njega će se gnjevni civili okupljati s neskrivenom mržnjom i željom da se na njemu iskale za sva zla što ih doživljavaju. Mahir će, nakon što ga dobro iscrpi, tog zarobljenika odvesti kod brice – koji će mu skinuti kosu i bradu i učiniti da ni drugima ni sebi samom ne bude prepoznatljiv. Potom će ga pustiti da ide u šumu… Ništa od priče; “fleš” koji stoji tako kako stoji, sam za sebe. Odmah potom slijedi isto tako razmrvljena, zrnaste strukture naracija – iz koje saznajemo kako je udaran i mučen lokalni fotograf Asaf Soldo od “vojnika” koji su zaposjeli mjesto i iživljavali se na civilima:
“Kad su vojnici ušli u kuću, pokraj Asafa zatekoše nevjestu.
Vojnici se podijeliše u dvije grupe. Jedna izvede Asafa, a druga nevjestu.
Asafa su odveli i više ga niko nije vidio.
Nevjestu su vratili nakon tri dana.
Bila je premorena, s trbuhom do zuba. Iste noći se porodila.
Rodila je dijete s tri prsta.”
Autor je upravo ovim i ovakvim redukcionizmom u organizaciji i kompoziciji tekstova postigao maksimalan estetski efekt – a da pritom nije ni u jednom trenutku patetikom, povišenim tonom, ukazivanjem na intenzitet doživljaja, korištenjem bilo kakvih ideologema, “saosjećanjem” sa svojim likovima sam “ušao” kao pripovjedač u mrak ovog štiva. Paradoks na koji se mora obratiti posebna pažnja, kad govorimo o duhovno-poetičkom postavu i o izražajno-stilističkom profilu koji karakteriziraju ovo književno djelo, jeste taj – da “bezosjećajnost” naratora postiže veći efekt saučestvovanja i uživljavanja čitaoca u ovu tešku i pretešku tematiku i problematiku nego što bi to mogla bilo koje vrste aktivna uključenost njegova u sadržaje i zbivanja što ih pripovijeda. Čim somnambulnije – tim stvarnije ispostavlja se sve to što se zbiva, čim okrnjeniji – tim efektniji iskaz, čim hladnije i suzdržanije – tim potresnije i sugestivnije pripovijedanje…
Majstorstvo rasnog pisca ovdje dolazi do izražaja i kao suvereno uspostavljeni i održavani balans između narativne redukcije i poetskog očuđenja; i kao odmjerenost i pogođenost u odabiru sadržaja, na jednoj, i načina njihovog “prelamanja” i oneobičavanja u jeziku, na drugoj strani; napokon, treba posebno naglasiti autorsku vještinu u komponiranju djela – zahvaljujući kojoj se cjelina rukopisa zaokružuje / dovršava u neprekinutoj fragmentarnosti / nedovršenosti pojedinih dionica. Upravo to djeluje na čitaoca kao najveće “čudo oduhovljenja” – koje zapravo ne možemo i ne trebamo, u recepciji rukopisa, “pripisivati” autoru: kao da se sama stvar (pripovijedano i doživljavano) sklapa i zaokružuje u cjelovitu / dovršenu strukturu. I upravo je to ono što pisca najviše uzdiže, nakon svega: u bilo kojoj konzistentnoj interpretativnoj strategiji, u svakom modelu književnokritičkog pristupa ovoj knjizi dolazi ponajviše do izražaja taj začudni, paradoksalni, gotovo bismo mogli reći oksimoronski spoj / spregnutost krhotinskog i zaokruženog, u samom kodu i u samoj frekvenciji estetske ostvarenosti ove Zalihićeve proze.
Piše: Željko Grahovac
Izvor> http://izdvojeno.ba/