Knjiga prim.dr.Fadila Pitića “Sve moje ratne bolnice: od Maoče do Treskavice: (1992-1995)” predstavlja memoarski model autobiografske proze i usmjerena je na pro-blematiziranje historijske, političke i socijalne zbilje iz perspektive autora kao memoarskog subjekta, u prvom licu jednine, odnosno sa autobigrafske i biografske pozicije pripovje-dača. “Memoarski subjekt je osoba koja je poziciju pripovjedača stekla s obzirom na socijalno priznatu važnost i na stupanj jav-nog ugleda, pretendirajući na iznošenje slike stvarnosti.Takva društveno reprezentativna osoba oblikuje se kao objekt izvanjskog prostora strategijama historiografskog pripovi-jedanja iz subjektne pozicije.
Jedan od najupečatiljivijih odlomaka u knjizi, u kome je reprezentirana dokumentarnost pomiješana sa sjećanjima i tumačenjima predstavljena je u razgovoru autora sa novinarom “Gaurdijana”. Navedeni odlomak objašanjava i autorov razlog ostanka u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata:““Kako se osjećaš sada kad si izgubio sve?” misleći na imovinu.
Odgovaram mu: “To doživljavam kao partiju pokera. Sjednem za stol. Odigram nekoliko partija i, izgubim sve. Nakrivim šešir i, napustim kafanu.”, kažem. “Zašto si ostao u Bosni kad si istjeran iz svoje kuće, napustio voljeni grad?”, pita. Ispričah mu svoju muhadžersku sudbinu… Moj djed i njegov brat su poginuli u vrijeme balkanskih ratova u Novom Pazaru. Nakon njihove pogibije, njihove supruge (koje su bile rođene sestre) su kupile han u Čajniču te se tamo i preselile. Djeca su se školovala u Čajniču. Moj otac Vehbija je završio šerijatsku gimnaziju te je radio u Centralnoj banci u Sarajevu. 1943.godine dolazi u Brčko da kupi brašno, gdje upoznaje moju majku Biseru i ostaje do kraja života u Brčkom.
I evo, sada sam ja ostao da se kao hirurg borim sa željom da moja djeca ne budu nikad muhadžiri. Nakon tih riječi vidio sam suze u njegovim očima. Prišao mi je prijateljski, zagrlio i bez riječi napustio prostoriju. Pogledao sam kroz prozor i vidio ga kako pognute glave odlazi. Da li ga je bilo stid u ime cijelog svijeta što su dopustili ovako krvoporoliće u srcu Evrope ili je još uvijek bio pod dojmom našeg razgovora, to nikad neću saznati.”
Potreba da se pruži otpor i spriječi muhadžerska sudbina koja je zadesila veliki broj stanovnika Bosne i Hercegovine u autoru bude otpor i inat koji jednako drsko i tvrdo-glavno tjeraju da se ide dalje i da se preživi. Glas razuma autoru cijelo vrijeme govori da će i to proći, i rat i sve što ga je zadesilo. Emocija koja se stalno provlači kroz knjigu je ljubav prema supruzi Šemsi. I u najtežim vremenima ta osjećanja su ostala topla i iskrena.
Autor ne krije prvrženost ženi koja ratne go-dine provodi sa djecom u Hrvatskoj i tamo vodi svoju borbu za opstanak. To je ljubav puna čežnje, topline i nostalgije koju autor često spominje naglašavajući važnost porodice za stabilno i dostojanstveno egzistiranje pojedinca.Biografska strana ove knjige ogleda se u tome što ona naglašava zasluge i djela autora kao liječnika, koji u izuzetno teškim vremenima djeluje odgovorno, profesionalno i požrtvovano. Navedene zasluge na pojedinim mjestima prikazene su subjektivno i egoistično, ili kako bi rekao pisac predgovora za Pitićevu knjigu Enes Pašalić “drsko i otvoreno” zato jer su one dokaz da je svom pozivu i u najtežim vremenima služio odano i požrtvovano.
Piše: Fatima Bećarević Softić
Izvor: Cjelokupan prikaz pogledati na:
https://gracanickiglasnik.ba/wp-content/uploads/2020/12/Pages-from-gg50-16.pdf