bdf.brcko@gmail.com

Ista pamet koja je naređivala paljenje sarajevske Vijećnice, sada gradi spomenik Stefanu Nemanji u Beogradu

Iako sam Bosanac rođenjem, vaspitanjem i odrastanjem, posljednje tri decenije živim u Vojvodini. Stoga smatram da nije moralno da prije svega sudim o Bosni i Hercegovini, već da se bavim sopstvenim dvorištem, odnosno Srbijom i njenim odnosom prema Bosni i Hercegovini i drugim susjedima.

Kada su spomenici u pitanju, moje pitanje je, na primjer, koliko ljudi u Srbiji znaju, koliko su ih mediji obavijestili o tome da su trupe Vojske Republike Srpske, u svakom smislu izdašno podržane iz Beograda i teškim naoružanjem nekadašnje zajedničke JNA koju smo svi zajedno 45 godina naoružavali, gotovo u potpunosti spalile Gradsku vijećnicu u Sarajevu, najljepši i najreprezentativniji objekat u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Milioni knjiga i istorijskih dokumenata koji su spaljeni u noći između 25. i 26 avgusta 1992. – spaljeni su svjesno, s ciljem da se zatre sjećanje o postojanju multikulturalne, multietničke Bosne i Hercegovine, da se zatre naš lijepi komplikovani identitet, kako bi se sprovela sumanuta zamisao o etnički čistom prostoru. Gorjele su tada knjige, gorjeli su i ljudi. Fosforne granate koje su ispaljene na Vijećnicu bile su libricid, razaranje sjećanja, sistematsko iskrivljavanje našeg pamćenja, raspamećivanje koje traje do dana današnjeg, u čemu jednu od presudnih uloga igraju mediji, po diktatu vladajuće nacionalističke politike, a pod geslom „Ne damo svetinje“. Kažu da je Radovan Karadžić tada govorio: „Sve ćemo sravniti… Onda ćemo ponovo sagraditi…“

I jesu, sagradili su. Doduše, ne ono što su srušili. A to što su oni sagradili po Bosni i Hercegovini, ali i po Srbiji, ne može se drugačije nazvati nego markiranje teritorije, s ciljem konstrukcije novog identiteta, kojem bosanski Srbi nikada nisu pripadali i koji nije njihov jer nije bosanskohercegovački. Na teritoriji kojom je gospodarila Karadžićeva krvoločna bratija srušeno je, na primjer, više od šest stotina džamija. Domovi kulture, građeni planski u vrijeme emancipatorskog socijalizma da bi se naši ljudi odvratili od crkve i od kafane, u vrijeme militantnih nacionalizama pretvoreni su u konc-logore, u mučilišta i u užasna, nepojmljiva stratišta, o čemu izvaredno govori kapitalna monografija „Iza sedam logora“. Na mjestu gdje su u kućama pravljene žive ljudske lomače, reditelj Emir Nemanja Kusturica, rođeni pa preobraćeni Sarajlija, uz svaku moguću pomoć Srbije i Republike Srpske, napravio je „Andrić grad“. To kičasto, grozno i jezivo znamenje kojim se pokušava ne samo revizija istorije već i revizija cjelokupnog djela našeg nobelovca Ive Andrića, koji je ključnu inspiraciju pronalazio baš u Bosni i Hercegovini, svjedočanstvo je jednog nevremena i živi dokaz kakve su posljedice kada fašistoidne ideje, makar i privremeno, pobjede.

Sjećam se kako nam je jednom prilikom u intervjuu pokojni don Branko Sbutega, župnik i erudita iz Dobrote u Boki Kotorskoj, na naše pitanje zbog čega ne ukloni srpske nacionalističke grafite sa svoje crkvice Svetog Eustahija, rekao: „A šta ću ih uklanjati, pa i to je neki spomenik kulture…“

U Vojvodini, recimo, svaka nova srpskopravoslavna crkva koja je sagrađena u proteklih bezmalo 30 godina, sagrađena je u raško-vizantijskom stilu. Iako je za Vojvodinu karakterističan pravoslavni barok, koji je spomenik svjetske kulturne baštine. Zašto? Iz istih razloga kao i sve prethodno navedeno: markiranje teritorije. Sve pod devizom da svi Srbi moraju biti unificirani, isti, bez prava na različitost, bez prava na sopstvene specifičnosti, bez obzira na različite kulturno-istorijske prilike u kojima su vijekovima živjeli, stvarali i umirali.

Koliko mediji u Srbiji pišu uopšte o tome? Nažalost, gotovo uopšte ne pišu. U našim je medijima, sem svega nekoliko časnih izuzetaka, rubrika kulture nepostojeća. Naši su mediji odraz provincijalnog shvatanja svijeta. I kada se pominje kultura, kao što su ova poslednja jeziva zbivanja u Crnoj Gori, litijske pravoslavno-fundamentalističke povorke na tlu Evrope u 21. vijeku, mediji ne izvještavaju o kompletnoj slici, o recimo manastiru Ostrog koji je u poslednjih 30 godina komercijalnim crkvenim investicijama i intervencijama zapravo užasno naružen. Ne, o tome se u Srbiji baš ništa ne zna. Jer tu nije riječ o odbrani svetinja, niti o odbrani kulturne baštine, sve i da je nekim slučajem tačno to što se tvrdi u vezi sa vlasništvom nad tim objektima, već je riječ o istoj onoj ideologiji u čije ime je spaljena Vijećnica. A toj ideologiji nije do svetinja, ni do ljudi. Svaki šovinista oduvijek i svugdje razmišlja samo o teritorijama, ljudi im dođu isključivo kao brojke.
A da mediji u Srbiji jesu pisali o zatiranju spomenika kulture, možda se ne bi sada toliko Beograđani iščuđavali neimarskom poduhvatu zvanom gigantski kip Stefana Nemanje na mjestu gdje je nekada bila željeznička stanica u glavnom gradu nekadašnje nam zajedničke države. Ista pamet koja je naređivala paljenje sarajevske Vijećnice, sada gradi nepojamni kič u srcu Beograda, jer kič uvijek ide ruku pod ruku sa nacionalizmom. Ta pamet koja zida kič uvjerena je da je upravo to kruna srpskog identiteta, koji se tako i kroz takav spomenik vraća srednjem vijeku. A i kako bi moglo drugačije, nakon poništavanja antifašističkog naslijeđa, skrnavljenja i zatiranja partizanskih spomenika, izjednačavanja četnika sa partizanima, nakon 30-godišnje revizije istorije kroz udžbenike i druge dnevnike Radio-televizije Srbije, kroz Pink kulturu, kroz notorne nigdje-u-Evropi-postojeće tabloide, kroz kolektivni identitet koji se u svrhe nacionalističke manipulacije izgradio na epskoj narodnoj poeziji umjesto na istoriografiji, kroz nikad širi šovinistički konsenzus spram Albanaca, Crnogoraca i po potrebi drugih, iz rukava izvučenih, neprijatelja. I kroz medijsko terciranje svemu tome. Uz tek nekoliko, rekao bih iz godine u godinu sve manje, časnih medija i kolega, koji su odavno u očima najšire javnosti stekli epitet „izdajnika srpstva“.
Uostalom, treba li bolje ilustracije o medijima od činjenice da je Milorad Vučelić, taj Miloševićev ratnohuškački propagandni guru, na čelu Večernjih novosti, danas, 30 godina poslije, a da je presuda za ubistvo Slavka Ćuruvije prije koji dan ukinuta? I da ne nabrajam dalje, a mogao bih, nažalost, satima. Ili da ipak dodamo i taj istorijski podatak da je na čelu Srbije danas nekadašnji neuspješni novinar televizije sa Pala iz 1992. godine Aleksandar Vučić, ministar informisanja u vrijeme sprovođenja drakonskog Zakona o informisanju i u vrijeme kada je ubijen Slavko Ćuruvija. A za takav razvoj situacije, za takvu nacionalističku kontrarevoluciju u Srbiji, u velikoj mjeri odgovornost snosi i većina medija, jer nisu imali nikakav kritički otklon prema nedavnoj prošlosti.

(Reč na onlajn regionalnom skupu „Spomenici u kulturi sjećanja – svjedočanstvo vremena, mjesta sjećanja, mjesta prijepora“, u organizaciji Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije i Fondacije Fridrih Ebert)

(Autonomija)

Izdvojeno

Mrtve ribe plove mrtvom rijekom u mrtvom gradu koji se zove Brčko

Odavno smo u Brčkom shvatili da nas u ovom gradu ne smije ništa iznenaditi ili, što bi Sidran rekao ,, ...svikao sam na čuda,...

Trenutno nema alternative dr. Nišiću na mjestu gradonačelnika Brčko Distrikta BiH!

Bilo bi krajnje neozbiljno i maliciozno ocjenjivati rad nove/stare vlade na čelu sa dr. Nišićem apstrahirajući od konteksta u kojem je ta vlast formirana...

KO TO BRANI, A KO NAPADA BRČKO DISTRIKT BIH?

Mada je već odavno jasno da je javna riječ u Brčkom izgubila svaki smisao, ipak je teško pasivno posmatrati ovu rašomonijadu (različita viđenja) oko...

Nije kriv Dodik što pravi svoju državu, krivi su Bošnjaci/Bosanci što su mu prepustili Bosnu

Bošnjaci, većinski muslimani, ovih dana obilježavaju Bajram hadža i kurbana. U skladu s naredbom, oni koji su u mogućnosti hodočaste u Mekku i obavljaju...

Može se kad se hoće: Brčanski Apelacioni sud stavio van snage Zakon o izmjenama Zakona o platama sudija i tužilaca

Apelacioni sud Distritka na sjednici održanoj 16.05. 2023. donio je presudu kojom se stavlja van snage Zakon i izmjenama i dopunama Zakona o platama...

Milić: ,,Ono što je za vas (Bošnjake) loše, za mene je dobro, što je vama (Bošnjacima) dobro, meni nije,’’

Po ko zna koji put pokazalo se da sve ono što se radi u Brčko Distriktu dvadeset i nešto godina, sa ciljem implementacije Mirovnog...

PLATI IM, GRADONAČELNIĆE, SAMO NEKA TE NE SAVJETUJU!

Novi gradonačelnik Brčko distrikta Zijad Nišić je sa nekoliko poteza iskazao pristojnu političku i opštu kulturu, te široku otvorenost za saradnju, što je naišlo...

Da li je moguće da se u Brčko Distriktu građani ne mogu slobodno nacionalno izjašnjavati, moguće je??

Kako javljaju mediji "Ševal Memić iz Brčkog - Bosanac u Brčko Distriktu BiH vodi bitku s vjetrenjačama. U matičnom uredu su mu odbili izdati...