Iako sam Bosanac rođenjem, vaspitanjem i odrastanjem, posljednje tri decenije živim u Vojvodini. Stoga smatram da nije moralno da prije svega sudim o Bosni i Hercegovini, već da se bavim sopstvenim dvorištem, odnosno Srbijom i njenim odnosom prema Bosni i Hercegovini i drugim susjedima.
Kada su spomenici u pitanju, moje pitanje je, na primjer, koliko ljudi u Srbiji znaju, koliko su ih mediji obavijestili o tome da su trupe Vojske Republike Srpske, u svakom smislu izdašno podržane iz Beograda i teškim naoružanjem nekadašnje zajedničke JNA koju smo svi zajedno 45 godina naoružavali, gotovo u potpunosti spalile Gradsku vijećnicu u Sarajevu, najljepši i najreprezentativniji objekat u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Milioni knjiga i istorijskih dokumenata koji su spaljeni u noći između 25. i 26 avgusta 1992. – spaljeni su svjesno, s ciljem da se zatre sjećanje o postojanju multikulturalne, multietničke Bosne i Hercegovine, da se zatre naš lijepi komplikovani identitet, kako bi se sprovela sumanuta zamisao o etnički čistom prostoru. Gorjele su tada knjige, gorjeli su i ljudi. Fosforne granate koje su ispaljene na Vijećnicu bile su libricid, razaranje sjećanja, sistematsko iskrivljavanje našeg pamćenja, raspamećivanje koje traje do dana današnjeg, u čemu jednu od presudnih uloga igraju mediji, po diktatu vladajuće nacionalističke politike, a pod geslom „Ne damo svetinje“. Kažu da je Radovan Karadžić tada govorio: „Sve ćemo sravniti… Onda ćemo ponovo sagraditi…“
I jesu, sagradili su. Doduše, ne ono što su srušili. A to što su oni sagradili po Bosni i Hercegovini, ali i po Srbiji, ne može se drugačije nazvati nego markiranje teritorije, s ciljem konstrukcije novog identiteta, kojem bosanski Srbi nikada nisu pripadali i koji nije njihov jer nije bosanskohercegovački. Na teritoriji kojom je gospodarila Karadžićeva krvoločna bratija srušeno je, na primjer, više od šest stotina džamija. Domovi kulture, građeni planski u vrijeme emancipatorskog socijalizma da bi se naši ljudi odvratili od crkve i od kafane, u vrijeme militantnih nacionalizama pretvoreni su u konc-logore, u mučilišta i u užasna, nepojmljiva stratišta, o čemu izvaredno govori kapitalna monografija „Iza sedam logora“. Na mjestu gdje su u kućama pravljene žive ljudske lomače, reditelj Emir Nemanja Kusturica, rođeni pa preobraćeni Sarajlija, uz svaku moguću pomoć Srbije i Republike Srpske, napravio je „Andrić grad“. To kičasto, grozno i jezivo znamenje kojim se pokušava ne samo revizija istorije već i revizija cjelokupnog djela našeg nobelovca Ive Andrića, koji je ključnu inspiraciju pronalazio baš u Bosni i Hercegovini, svjedočanstvo je jednog nevremena i živi dokaz kakve su posljedice kada fašistoidne ideje, makar i privremeno, pobjede.
Sjećam se kako nam je jednom prilikom u intervjuu pokojni don Branko Sbutega, župnik i erudita iz Dobrote u Boki Kotorskoj, na naše pitanje zbog čega ne ukloni srpske nacionalističke grafite sa svoje crkvice Svetog Eustahija, rekao: „A šta ću ih uklanjati, pa i to je neki spomenik kulture…“
U Vojvodini, recimo, svaka nova srpskopravoslavna crkva koja je sagrađena u proteklih bezmalo 30 godina, sagrađena je u raško-vizantijskom stilu. Iako je za Vojvodinu karakterističan pravoslavni barok, koji je spomenik svjetske kulturne baštine. Zašto? Iz istih razloga kao i sve prethodno navedeno: markiranje teritorije. Sve pod devizom da svi Srbi moraju biti unificirani, isti, bez prava na različitost, bez prava na sopstvene specifičnosti, bez obzira na različite kulturno-istorijske prilike u kojima su vijekovima živjeli, stvarali i umirali.
Koliko mediji u Srbiji pišu uopšte o tome? Nažalost, gotovo uopšte ne pišu. U našim je medijima, sem svega nekoliko časnih izuzetaka, rubrika kulture nepostojeća. Naši su mediji odraz provincijalnog shvatanja svijeta. I kada se pominje kultura, kao što su ova poslednja jeziva zbivanja u Crnoj Gori, litijske pravoslavno-fundamentalističke povorke na tlu Evrope u 21. vijeku, mediji ne izvještavaju o kompletnoj slici, o recimo manastiru Ostrog koji je u poslednjih 30 godina komercijalnim crkvenim investicijama i intervencijama zapravo užasno naružen. Ne, o tome se u Srbiji baš ništa ne zna. Jer tu nije riječ o odbrani svetinja, niti o odbrani kulturne baštine, sve i da je nekim slučajem tačno to što se tvrdi u vezi sa vlasništvom nad tim objektima, već je riječ o istoj onoj ideologiji u čije ime je spaljena Vijećnica. A toj ideologiji nije do svetinja, ni do ljudi. Svaki šovinista oduvijek i svugdje razmišlja samo o teritorijama, ljudi im dođu isključivo kao brojke.
A da mediji u Srbiji jesu pisali o zatiranju spomenika kulture, možda se ne bi sada toliko Beograđani iščuđavali neimarskom poduhvatu zvanom gigantski kip Stefana Nemanje na mjestu gdje je nekada bila željeznička stanica u glavnom gradu nekadašnje nam zajedničke države. Ista pamet koja je naređivala paljenje sarajevske Vijećnice, sada gradi nepojamni kič u srcu Beograda, jer kič uvijek ide ruku pod ruku sa nacionalizmom. Ta pamet koja zida kič uvjerena je da je upravo to kruna srpskog identiteta, koji se tako i kroz takav spomenik vraća srednjem vijeku. A i kako bi moglo drugačije, nakon poništavanja antifašističkog naslijeđa, skrnavljenja i zatiranja partizanskih spomenika, izjednačavanja četnika sa partizanima, nakon 30-godišnje revizije istorije kroz udžbenike i druge dnevnike Radio-televizije Srbije, kroz Pink kulturu, kroz notorne nigdje-u-Evropi-postojeće tabloide, kroz kolektivni identitet koji se u svrhe nacionalističke manipulacije izgradio na epskoj narodnoj poeziji umjesto na istoriografiji, kroz nikad širi šovinistički konsenzus spram Albanaca, Crnogoraca i po potrebi drugih, iz rukava izvučenih, neprijatelja. I kroz medijsko terciranje svemu tome. Uz tek nekoliko, rekao bih iz godine u godinu sve manje, časnih medija i kolega, koji su odavno u očima najšire javnosti stekli epitet „izdajnika srpstva“.
Uostalom, treba li bolje ilustracije o medijima od činjenice da je Milorad Vučelić, taj Miloševićev ratnohuškački propagandni guru, na čelu Večernjih novosti, danas, 30 godina poslije, a da je presuda za ubistvo Slavka Ćuruvije prije koji dan ukinuta? I da ne nabrajam dalje, a mogao bih, nažalost, satima. Ili da ipak dodamo i taj istorijski podatak da je na čelu Srbije danas nekadašnji neuspješni novinar televizije sa Pala iz 1992. godine Aleksandar Vučić, ministar informisanja u vrijeme sprovođenja drakonskog Zakona o informisanju i u vrijeme kada je ubijen Slavko Ćuruvija. A za takav razvoj situacije, za takvu nacionalističku kontrarevoluciju u Srbiji, u velikoj mjeri odgovornost snosi i većina medija, jer nisu imali nikakav kritički otklon prema nedavnoj prošlosti.
(Reč na onlajn regionalnom skupu „Spomenici u kulturi sjećanja – svjedočanstvo vremena, mjesta sjećanja, mjesta prijepora“, u organizaciji Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije i Fondacije Fridrih Ebert)
(Autonomija)