Ima u Brčkom ulica „Islahijet“. Tako se zove tih njenih stotinak metara na ušću dvaju brčanskih rijeka; Brke, po kojoj je možda i grad dobio ime i koja je njegova sto posto, i Save koja je spajala, sad ih dijeli dva grada- Brčko i Gunju i dvije države Bosnu i Hrvatsku. Tako je to sa rijekama, sigurne su samo u onu vodu kojom teku. Nekad su sestre, neked posestrime. A jedna voda.
Nejse, ta brčanska ulica, da je u Sarajevu bila bi čikma, Brčaci nemaju taj običaj da svoje uličice, svoje sokačiće, zovu čikmama, kolike god one bile. Znaju opet nekad cijelo naselje, čitav jeda dio grada nazvati po jednoj ulici, pa tako imaju cijeli jedan kvart prigradski koji nazivaju Suljagića sokak. Sto gradova, sto adeta. Eto dakle ta brčanska ulica nazvana po nekadašnjem Islahijetu ima svega tri broja, dva neparna i jedan parni. Na broju tri, koji će biti bitaan za ovu priču, zgrada je nekadaašnjeg „Isslahijeta“ Kulturno prosvjetnog društva Bošnjaka u Brčkom, smješten je današnji „Preporod“. U kulturnom životu grada, a i mom osobnom predstavljanju u njemu kao autora, bitnu ulogu ima baš ta mala brčanska ulica „Islahijet“. Kad treba, bezbeli. Inače, kao i svaka sporedna, slijepa ulica u svakom gradu samo je to što jeste i što se od nje traži –ulica. Biva važna za ljetnjih mjeseci, kad „stigne dijaspora“ , kad grad poraste i bude gradom, kad u njega sa sve četiri strane svijete stignu Brčaci, i ta mala ulica ih s nečim obraduje, nebi li se možda predomislili pa ostali. Jer kad odu, kad se nagledaju Grada i Save i ova ulica, kao i cijeli grad živi neki novi život nostalgije, ravnodušnosti i tuge. Jer, grad bez ljudi je kao kuća be lastavica, „kuću kućom čine lastavice“!.
Elem ili helem, kako hoćete, dva puta me je u posljednjih pet godina obradovala ta mala brčanska ulica „Islahijet“. Kad zatareba ona se začas preodjene u finu pozornicu na otvorenom, pod vedrim nebom, ako je vedro. Ovoljetošnje je bilo, a ono pređašnje, desilo se u vrijeme monsunskih kiša i poplava u Bosni, nije ni nas mimoišlo, ali nije ni pokvarilo ugodjaj. Padala je desetak minuta ali ljudi očekujući tako nešto, većinom su došli s kišobranima, pa taj desetominutni pljusak izdržaše čak i portreti našeg slikara portretiste u Švedskoj Enesa Levića, koji je za ovu priliku izložio portrete likova iz moje knjige „Kad su ugasli svici“ knjiga o Brčkom, koja je upravo to veče i predstavljena u Brčkom. Potsjećam ovom prilikom na taaj dogadjaj koji je osmislio i sve oko njegove organizacije uredio moj prijatelj i nekadašnji susjed Ćazim Suljević, rukovodilac inače i važna polugaa u brčanskom „Preporodu“. Čak ga je i naslovio „Brčasko kulturno veče“ i za tu priliku čak iz Pariza angažovao našu zemljakinju, Brčanku, Fadilu Pamukčić, koja se u gradu mode i kulture veoma uspješno bavi modom. U po Pariza voddi uglednu modnu firmu „Edor“. Za tu priliku u Brčkom je priredila pravu modnu reviju svojih kreacija skrenuvši time na sebe pozornost i izvan Brčkog. Kad se hoće i kad se zna sve se može. Za jedno popodne ovu uličicu, sad je malo upristojena, taze okrečena ona dva neparna broja, vješti momci dizajniraju u ljetnju pozornicu; asfalt se prestre zelenom prostirkom, velikim zidnim paravanima se zakloni desna strana ulice, nekom vrstom prigodnih kulisa, postavi se mala mobilna bina, reflekori i ostala pomagaala i program može da počne. Pozadina tog scenskog ambijenta, pogotovu u večernjim satima, bajkovito uljepšava stara gvozdena ćuprija na rijeci Brki, za koju se vezuje barokna ulica „Konačko brdo“ sa „Savskom džamijom“ na samom početku. U takvom ambijentu doživio sam ljetos predstavljanje moje najnovije knjige „Bosanske odive“ o bosanskim ženam u svijetu, uz prigodnu izložbu koju sam simbolično i nazvao „Moj drugi život“, a koja govori zapravo o tome čime sam se to bavio ovih skoro pa dvadeset i pet godina u egzilu. Nebih to veče, iz više raazloga, dao ni mijenjao nizakakvu Nobelovu nagraadu, koja se u svijetu literature dodjeljuje za pisanje. Meni osobno to veče mnogo više znači od te ili bilo koje druge nagrade. A evo i zašto!
Ne dešava se baš često da neko, izdaleka poput mene, koji se bavi ovim što sam se ja bavio ovih dvadesetak godina u egzilu, to tako transparentno i javno pokaže. Preko dvadeset godina egzila, života van zavičaja nije malo pa je vrijeme da se podvuče crta, da se podnese raport i svom zavičaju. Treba doduše biti i dovoljno hrabar i imati dovoljno pokrića da se „nečim dičiš“.Pogotovu što dolazim iz zemlje u kojoj je „zabranjeno hvaliti se“.Moji argumenti bili su jedna izložba nazvana simbolično „Moj drugi život“, kojom sam se nedavno predstavio i u našoj Amasadi u Oslu; dokumenti, nivniski članci, fotografije i filmski dokumenti i drugi rekviziti o tome čime sam se sve bavio u tom mom drugom životu u Norveškoj, kao novinar, pisac filmski dokumentarista i kulturni poslenik. Sve su to fino na tridesetak panoa smjestili i uredili Sanja Djurić, ravnateljica novootvorene likovne galerije u Brčkom i Meliha Smailović, profesorica informatike, sa svojim momcima u „Preporodu“. Meliha je bila i od svake druge pomoći; pozivnicama i na drugi način je obavijestila široke narodne mase o dogadjaju. Uradila je važan posao. Mada to Veče, taj Program, nije na vrijeme kandidovano kao dio ljetnjeg kulturnog programa u Brčkom, Jakov Amidžić, iz Odjela za kulturu u Brčkom, naknadno ga je uvrstio u taj ciklus nazvan „Savski cvijet“, kao aktivnost brčanskog Književnog kluba i time finansijski omogućio njegovu realizaciju.
Zanimljivost ove večeri ipak je u nečemu drugome, po čemu ću gaa ja osobno pamtiti kao drago sjećanje i doživlja na ljetošnjih brčanskih plus četrdeset. Još u najavi ove promocije na televizijama brčanskom „Hit“u i Kantonalnoj televiziji Tuzla, rekao sam da će to biti zanimljiv kulturni dogadjaj u Brčkom. Zanimljiv po posjećenosti i posjetiocima. I bio je. Moja školska drugarica iz gimnazijskih dana Džana Mulalić Tepavac, zaputila se po onoj vrelini autobusom iz Beograda, da me podrži. Najavljivali su se još neki iz istoga grada i iste generacije, Neda Šolaja i Dragan Grumić, ali ih nisam primijetio u onoj večernjoj gužvi. Sastajemo se svake godine u junu u Brčkom, to što nas je još ostalo iz četvrtog dva brčanske Gimnazije iz šezdeset i šeste, zahvaljujući nepopravljivim optimistima Fadilu Tabakoviću i Dragici Šmitran, koji nam sada dodju kao razredne starješine. Imalo je to veče u ulici „Islahijet“ u Brčkom smisla i stoga što sam nakon mnogo godina prvi put sreo moju dragu drugarku iz mladosti, Bibu Mujačić, pa našu Amerikanku Jasminku Lasetović, damu iz daleke Australije Hikmetu Ibrahimovič, jednu od bosanskih odiva iz moje knjige koju su te večeri predstavili takodje preživjeli iz četvertog dva Ense Kujundžić, iz Sarajeva i Zejćir Hasić, Brčak u Tuzli. Enisu Imamović, našu dragu gimnazijalku, primijetio sam u prvom redu. Hikmeta kupi knjigu koju sam već bio prodao i napisao posvetu mojoj svastiki Bebi. Tako jednu knjigu prodadoh dvaput. Iz Australije je stigao i Hamdija Dobruna, gunjarski imam Idriz ef. Bešić, kod koga ćemo gostovati naredno veče u Islamskom centru u Gunji, Žarko Milenić, brčanski pisac i prevodilac iz Moskve, Anto Basić, predsjednik Hrvatskog kuturnog društva „Napredak“, koji je i govorio o našem poznanstvu i drugovanju, Alen Alefendić, iz Den Haga, stigao je pravo „s voza“ na promociju i naravno moji Bukvići listom i ko zna ko još sve.
A sve ih je u stilu najboljeg moderatora uvela u to brčansko kulturno veče magistrica bosanskog jezika i književnosti Emina Osmić Hajdarević, a vodeći računa da nešto ne ostane filmski ili fotografski zabilježeno trudio se filmski poslenik Amir Memić.
Nismo mogli smisliti bolji i primjereniji način da se mnogi Brčaci, koji iz bijelog svijeta ljeti borave u ovom gradu sretnu, vide i obraduju, a i ja sam, od te večeri. Ostaće nadam, neplanirano, kao draga uspomena na susret Brčaka u devet uveče ispred Islahijeta. Meni osobno draža i važnija od bilo kakve nagrade, pa i Nobelove- čak.
Izvor: https://mykultart.com/2020/09/05/radovanje-na-plus-cetrdeset/?fbclid=IwAR2_annnHaQrGg3k6ctDrD9jl0eZF1XymbHZ7mPre2mK6eGoG1-a0Bjxcms