Oni koji nisu na budžetskim jaslama svakodnevno osjećaju posljedice nedomaćinskog upravljanja ovom lokalnom zajednicom. Činjenica da nakon pet velikih havarija na glavnom cjevovodu i niza drugih komunalnih kolapsa nema ozbiljnijeg institucionalnog pritiska, političke odgovornosti niti ostavki, pokazuje duboku apatiju i zarobljenost sistema.
Pitanje koje se postavlja jeste: dokle ćemo gledati kako se novac građana prosipa? Da su sredstva koja se decenijama dijele kroz netransparentne grantove, subvencije i političke poticaje bila uložena u sanaciju i modernizaciju vodovodne i gradske infrastrukture, mreža je do sada mogla biti potpuno obnovljena.
Umjesto vizije i strateškog razvoja, zvaničnici su izabrali model kupovine socijalnog mira i političke lojalnosti. Finansijska realnost Brčko distrikta poražavajuća je i egzaktna: dosadašnje vlasti su javna budžetska sredstva trošile u omjeru približno 2,2 : 1 u korist grantova i tekućih transfera nauštrb kapitalnih investicija.
Dok se na subvencije i politički klijentelizam novac isplaćuje brzo i bezrezervno, kapitalni projekti i gradska infrastruktura prepušteni su stihiji. Godinama svjedočimo istoj slici: raskopane ulice, popravke koje traju mjesecima, neplanska polaganja optičkih kablova i potpuni izostanak koordinacije između nadležnih odjeljenja i javnih preduzeća. Građani su primorani da svakodnevno trpe infrastrukturni nered, dok odgovorni funkcioneri izbjegavaju javnost i ne nude nikakva objašnjenja za nefunkcionisanje institucija.
Ovakva politika ne uništava samo fizički izgled grada, već guši njegov identitet i privlačnost za život. Odlazak mladih, pasivnost javnosti i inertnost dijaspore koja sa gorčinom posmatra sunovrat sredine u kojoj su odrasli, crtaju zabrinjavajuću sliku Brčkog.
Vrijeme je da se prekine praksa u kojoj su lični i stranački interesi iznad javnog dobra. Kao što je svojevremeno poručivano sa stranica poput Peščanika – ako nam je svima ovako dobro, onda ne treba ništa ni mijenjati. Ali ako želimo funkcionalan grad, red u komunalnom sektoru i domaćinsko trošenje budžetskog novca, pritisak javnosti na donosioce odluka mora postati svakodnevnica, a ne izuzetak.
A.H.I.
