Politička budućnost Bosne sve više liči na njenu prošlost

Autor: Fuad Kovačević

Novinar i urednik iz Sarajeva, Bosna i Hercegovina.

Objavljeno 8. oktobra 2026.8. oktobar 2026. Al Jazeere

Najnoviji opći izbori u Bosni i Hercegovini, održani 4. oktobra, ponovili su obrazac poznat iz većine izbornih takmičenja u posljednje tri decenije. Odlučujuća pobjeda stranaka organizovanih uglavnom po etničkim linijama – koje bi mnogi s pravom opisali kao nacionalističke – nije bila iznenađenje. Stoga je teško ne složiti se s analitičarima i stručnjacima koji kažu da je zemlja zaostala 30 godina i da je čeka još mračnija budućnost.

Posljednje dvije godine svjedočile su vjerovatno najvećoj krizi poslijeratnog perioda, a rezultati nedjeljnih izbora nude malo nade za poboljšanje u narednim godinama. Prijetnja nacionalizma, podjela i otvorenih napada na suverenitet i teritorijalni integritet zemlje dodatno pojačava sve češću ideju da je “nastavak rata mirnim sredstvima” u toku – što znači da, iako je oružani sukob prestao prije tri decenije, neprijateljstva, ciljevi i borba za moć i dalje traju kroz političke, ekonomske, diplomatske i informativne kanale.

Dom naroda i dalje u rukama antibosanskih snaga

Izuzetno složen bosanski izborni sistem – jedna država, dva entiteta, Brčko distrikt BiH, tri konstitutivna naroda, 10 kantona i 144 grada i općine – možda bi se trebao proučavati na pravnim fakultetima kao odličan primjer kako stvoriti disfunkcionalnu državu. Jedino što je teže – pesimisti bi rekli nemoguće – jeste objasniti budućim pravnicima, sociolozima i političarima kako se formiraju vlade nakon izbora – od kantonalnih skupština, preko entitetskih institucija do državnih institucija, uključujući svemoćni Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – što je samo po sebi gotovo nemoguće objasniti.

Ovaj Dom naroda bio je glavni alat za blokiranje puta zemlje ka Evropskoj uniji i NATO-u tokom protekle dvije godine. Delegati Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) – dominantne stranke u Republici Srpskoj posljednje dvije decenije – više puta su zajedno radili na blokiranju rada doma, napuštajući sjednice i kršeći kvorum kada im dnevni red nije odgovarao – često upravo kada su se odlučivala neka od najvažnijih pitanja.

Na nedjeljnim izborima, ove dvije stranke su ponovo osigurale značajan udio hrvatskih i srpskih glasova na nivou entiteta i države; oni će ponovo biti oni čije će mišljenje biti traženo kada se formira nova vlada, i opet će imati najmanje tri delegata u Domu naroda na državnom nivou. I – logično i predvidljivo – oni će diktirati opcije, pravila i zakone koji odgovaraju njihovim interesima. Ovo se lako može tumačiti kao “nastavak rata mirnim putem”, ili, jednostavnije rečeno: EU će dugo čekati prije nego što mala, siromašna, sve više depopulisana i opterećena država poznata kao Bosna i Hercegovina pokuca na njena “otvorena vrata” – ponuda i obećanje koje se u posljednjih 20 godina više izražava riječima nego djelima – i uđe unutra.

Probosanske stranke – u sukobu i egocentrične

A šta treći sastavni segment – probosanski ili bošnjački, zavisno od tumačenja – treba da radi u takvim okolnostima? Kako njegove stranke mogu ono što je uglavnom verbalni patriotizam i briga za narod i državu prevesti u stvarnu praksu? Odgovor bi mogao biti prilično jednostavan od samog početka: ne mogu, kao što je bio slučaj posljednjih 20-ak godina. Ipak, ova zemlja je pretrpjela mnogo gore situacije u ne tako davnoj prošlosti – agresiju, etničko čišćenje, ratne zločine, genocid i ravnodušnost i nedostatak empatije značajnog dijela takozvane međunarodne zajednice – i Bosanci i Hercegovinci neće jednostavno odustati i odreći se svoje 1.000 godina stare domovine.

Probosanske/bošnjačke stranke – a ima ih desetine – duboko su podijeljene, u sukobu jedna s drugom i gladne moći; Mnogi imaju – blago rečeno – upitno vođstvo i povezani su s nečasnim djelima i idejama. Sada se nalaze na kritičnoj prekretnici. Ako nastave s politikom “dokle god nam ide dobro”, onda nema ni unutrašnjih ni vanjskih neprijatelja – a takvi neprijatelji postoje; Nisu ni poraženi ni smanjeni u broju u poređenju sa krvavim 1990-im – biće potrebni da dovedu do naše propasti. “Državograditeljska” Stranka demokratske akcije izgleda da će se ponovo vratiti na vlast – više zbog nesposobnosti tri stranke sa svih ideoloških stranaka, koje se čine da će se vratiti u opoziciju, nego zbog vlastite stručnosti, mudrosti ili kvaliteta – i ima priliku, ako ništa drugo, da barem pokuša popraviti upravo onaj haos za koji je prvenstveno odgovorna. Za one koji poznaju partiju i živjeli su (ili bolje rečeno, preživjeli) ono što je do sada donijela – obećavajući mnogo, ali isporučujući malo – nema mnogo prostora za optimizam; ipak, osvojila je najveći udio glasova u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), i ta izborna volja mora biti poštovana.

Američki pragmatizam i evropska konfuzija

U sjeni tradicionalne prljave predizborne kampanje, biračka mjesta opremljena po prvi put modernom tehnologijom (za nas, elektronsko skeniranje glasačkih listića i rezultati izbora objavljeni samo nekoliko sati nakon zatvaranja birališta predstavljaju vrhunac napretka), i mjeseci pregovora, izgradnje koalicija i unutarstranačkih sporazuma – čitaj: trgovanja – koji su sada pred nama, ostavljaju siromašno, bolesno i beznadežno, uništeno društvo i razorenu ekonomiju.

Dok se susjedi Srbija i Hrvatska brzo naoružavaju, trošeći milijarde dolara na borbene avione, dronove, rakete i druge oružane sisteme, Bosna ima malu vojsku od oko 10.000 profesionalaca, nominalno ujedinjenih, ali podijeljenih u praksi. Policija, posebno na državnom nivou, nije mnogo ujedinjenija ili kohezivnija. Naprotiv, granična policija i tužilaštvo ostaju politički zarobljeni od strane snaga čija lojalnost više pripada susjednoj Srbiji i Hrvatskoj nego samoj Bosni.

U međuvremenu, Sjedinjene Države se postepeno povlače iz svoje nepisane uloge zaštitnika Bosne – iako i dalje stoje uz Dejtonski mirovni sporazum i naglašavaju suverenitet i teritorijalni integritet zemlje – te sve više favorizuju pragmatične, posebno finansijske, interese. EU, s druge strane, izgleda da ne zna šta da radi sa sobom, a kamoli sa malom Bosnom. Očekuje reforme i evropske zakone od domaćih vlasti, i starih i novih, iako zna da vjerovatno neće stići uskoro. Ipak, postoji recept i za to: za početak, EU bi mogla tražiti od države članice Hrvatske da svojoj sestrinskoj stranci, HDZ BiH, kaže da prestane podržavati one koji žele razmontirati upravo onu državu čije državljanstvo i pasoše posjeduju.

Najsiromašniji i vodeći u organizovanom kriminalu i korupciji

Bosna je jedna od najsiromašnijih evropskih zemalja i među onima koja je najviše pogođena organizovanim kriminalom i korupcijom. Niko ne zna koliko ljudi tamo živi, jer je posljednji popis, proveden 2013. godine, i dalje predmet spora. Zvanična izlaznost na nedjeljnim izborima bila je nešto više od 40 posto, računajući u odnosu na birački spisak od 3,4 miliona birača, iako procjene sugerišu da manje od 2,5 miliona ljudi zapravo živi u zemlji, što sugeriše da je izlaznost među stanovnicima bila znatno veća.

Stotine hiljada ljudi, mnogi od njih mladi i obrazovani, posljednjih godina otišli su u prosperitetne zemlje širom svijeta. Oni samo žele normalan život i više se ne bave bolnim pitanjem koje zemlju muči decenijama: Može li Bosna “preživjeti” povratak tri nacionalističke stranke na vlast u vrijeme kada imaju sve manje i manje prijatelja u fundamentalno mijenjajućem svijetu?

Stavovi izraženi u ovom članku su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.