Za manje od pola godine, 22 dana prije roka, 7. novembra 1946. godine su završena 92 kilometra Omladinske pruge Brčko-Banovići, o kojoj Miroslav Krleža piše da nije prva pruga na svijetu, “ali je prva koju su izgradila djeca i poklonila je Titu”
Osamdeset godina kasnije, mora se poći od toga da se najprije rodila ideja o pruzi, o njenoj potrebi, važnosti i koristi. Pruga je, dakle, prvo nastala u glavi i u viziji onoga ko je tada vidio dalje i znao više. Pogotovo je znao da se iz praha i pepela ratom razrušene zemlje, naprijed, u slobodan i sretan život, može samo odvažnim i nepokolebljivim odnosom i entuzijazmom prema izgradnji nove zemlje i novog društva.
S prvim znacima proljeća te, 1946. godine, pokazalo se to na najbolji i najpotrebniji način. Jer, izbora nije bilo, niti je moglo biti: Jugoslavija je iz Drugog svjetskog rata izašla uz ogromne gubitke i razaranja, izgubila je oko 1,7 miliona ljudi ili 11% predratnog stanovništva, spaljeno je ili oštećeno čak 822.237 objekata, uništeno 289.000 seoskih gazdinstava, oštećena su ili potpuno uništena 973 industrijska preduzeća, veliki broj ustanova kulture, zdravstvenih objekata, naučnih ustanova, škola…
Planiranje organizovane obnove zemlje počelo je još potkraj rata. Nije se čekao njegov kraj da bi se počelo s onjim što je bilo neizbježno – obnovom najprije puteva i pruga. Tako je već do kraja 1945. godine, od 6.140 kilometara oštećenih i uništenih pruga, privremeno obnovljeno 5.020 kilometara, od 720 uništenih mostova, obnovljeno ih je 147, od 812 oštećenih staničnih zgrada, za upotrebu ih je osposobljeno 134.
Iz razumljivih razloga, rudarstvo je bilo privredna grana u kojoj su, odmah poslije rata, postignuti najveći rezultati. Proizvodnja uglja je, naprimjer u Bosni i Hercegovini, već 1945. povećana za dva i po puta u odnosu na predratnu. Istovremeno, bilo je jasno da prije svega saobraćajne prilike mogu i olakšati i ubrzati privredni razvoj zemlje, pa je Vlada odlučila da, kada je riječ o obnovi, prioritet bude osposobljavanje i izgradnja saobraćaja i saobraćajnica.
Pripreme za početak radova 1. maja
Vrlo kratko vrijeme su trajale pripreme za realizaciju ovog velikog poduhvata. Proglas Centralnog odbora USAOJ-a o izgradnji pruge objavljen je 27. marta 1946. godine, a već 9. aprila je potpisan Ukaz o postavljenju Odbora za izgradnju Omladinske pruge Brčko-Banovići. Odbor je imao zadatak da, za samo 20 dana – angažovanjem stručnih lica, koja su pješke, preko njiva i livada, šuma i brda – utvrdi trasu pruge i izvrši sveobuhvatne pripreme, nabavi i doveze alat i sav potreban materijal, osigura smještaj za brigade, organizuje ishranu, bolnice i ambulante…
Paralelno s tim, tekle su pripreme omladinskih radnih brigada i stvaranje uslova za smještaj u mjestima u kojima će boraviti akcijaši. U dokumentima je ostalo zapisano da su u selima Mala, Tinja, Dobrnja i Donje Gušte, naprimjer, mještani dobrovoljno akcijašima ustupali na korištenje svoje objekte. U Brčkom je, u planiranom roku, pripremljeno sve potrebno za smještaj 1.000 brigadira, u mjesnom području Breza za 1.550, u Bukviku za 4.000, u Bijeloj za 3.000, u Dubravama za 1.950 omladinaca i omladinki.
U isto vrijeme, u Tuzli, Gradačcu, Lukavcu i drugim mjestima, formirani su stručni timovi za obavljanje svih pripremnih radova na lokalnom nivou. Tuzlanska i lukavačka omladina je organizovala i izvela nekoliko akcija na popravci ceste Bukinje-Dobrnja, jednoj od najznačajnijih komunikacija, neophodnih za uredno snabdijevanje graditelja pruge. Popravljeni su i putevi Gradačac-Srebrenik, Brčko-Bijela i niz drugih manjih putnih pravaca. U Brčkom je pripremljeno nekoliko magacina, potrebnih za smještaj materijala i hrane, koji su za akcijaše stizali prugom iz Vinkovaca u Gunju i prebacivani preko Save. Mladi Brčkog su istovarili više od 200 vagona raznog materijala.
Do početka radova 1. maja 1945. godine u Brčkom, a paralelno sa radom brigada iz prve, tekle su pripreme za rad u drugoj i trećoj smjeni izgradnje pruge. Umjesto prvobitno predviđenih 24.000, na pruzi je ukupno radilo 62.268 akcijaša, plus oko 3.500 stranih akcijaša, što je bilo uzrokovano uglavnom nizom nepredviđenih radova i situacija.
U prvoj smjeni na izgradnji pruge Brčko-Banovići – na kojoj su radovi punim intenzitetom počeli 9. maja 1946. godine – učestvovala je 51 brigada sa 14.141 omladincem i omladinkom. Brigade su bile sastavljene od seoske, radničke i školske omladine.
Već prva smjena je otpočela radove na gotovo cijeloj trasi pruge. Prvi krupan zadatak je bila izgradnja pontonskog mosta i pruge, duge dva i po kilometra, preko Save između Gunje i Brčkog.
Svečano je naročito bilo 1. juna, kada su položene prve šine na trasi od Brčkog prema Banovićima. Dan prije, u Brčko je stigla brigada omladinaca iz Julijske krajine, čime je broj brigada, učesnika prve smjene, povećan na 52. Šestog juna formirana je minerska brigada, sa zadatkom da na vrijeme završi radove na najvećem objektu – tunelu Majevica između Tinje i Mramora, dugom gotovo 400 metara.
Kada je 24. juna na prugu došla brigada omladine Čehoslovačke, sa 385 brigadira, akcija je dobila internacionalni karakter.
Početkom jula, kad su odlazile s pruge, brigade prve smjene su iza sebe ostavile završene zemljane radove u dužini od 24 kilometra, izgradile više propusta, kompletirale betonske dijelove za pet mostova i položile šine na trasi od Brčkog do Bijele.
Tokom prve, kao i u narednim smjenama, uz radove na pruzi su organizovani i mnogi stručni kursevi. Tako je kurseve za minere, rukovaoce buldožerima, polagače šina i statičare, tokom smjene završilo 477 omladinaca. Nepismeni omladinci su bili obuhvaćeni uključivanjem u 73 analfabetska tečaja. Od 1.844 nepismenih, u toj smjeni su opismenjena 1.503 brigadira.
Tokom prve smjene, akcijaše su posjećivale brojne domaće i strane delegacije. Među njima je bila i delegacija Saveza republikanske omladine Francuske, predstavnici omladine Amerike, Španije, Sovjetskog saveza i Velike Britanije.
Svoju prvu veliku radnu pobjedu, akcijaši iz druge smjene su ostvarili 21. jula 1946. godine. U 16 sati i 30 minuta, tog dana je u stanicu Bijela, na dvadeset četvrtom kilometru pruge, ušao prvi voz.
Više ruku nego alatki
Veliki problem drugoj smjeni je predstavljala oskudica alata. Najkraće rečeno: bilo je više ruku nego alatki. Ipak, radovi ne kasne. Sljedeća pobjeda je tunel Drenik, kod Rapatnice, današnjeg Srebrenika, koji je probijen 21. juna u 14 sati.
Uz tunel Majevica, jedan od najvećih izazova za graditelje je bila Orlova klisura, između Tinje i Dubokog Potoka. Na nekim mjestima, usjek u stijeni uz rijeku Tinju je dostizao dubinu od 17,5 metara. Ipak, tunel Majevica je, umjesto planiranog 26. avgusta, probijen 28. jula.
Poslije svakog radnog uspjeha graditelja, održavani su svečani skupovi – dodjela prelaznih zastavica i ostalih priznanja brigadirima. Organizovani su i prigodni politički skupovi, na kojima su brigadirima govorili omladinski, partijski i državni rukovodioci.
Na kraju druge smjene, bilans je bio: radilo je 118 brigada sa 29.236 omladinaca, među kojima je bilo i osam stranih brigada sa 1.447 brigadira. Među brigadirima ove smjene, najbrojniji su bili đaci i studenti, koji su uspješno završili 56 odsto zemljanih radova na pruzi, doveli voz do 30. kilometra pruge od Brčkog, položili 4 kilometra pruge od Živinica i probili tunel Majevica prije roka. Na taj način su radovi na pruzi dovedeni u posljednju, završnu fazu, čemu je doprinos dalo i 1.500 brigadira iz prve smjene, koji su svoj rad produžili za još deset dana tokom druge smjene.
Među omladincima druge smjene, njih 1.533 ili 5,51 odsto, bilo je nepismeno, pa je organizovano 11 analfabetskih tečajeva, 18 kurseva za rukovodioce čitalačkih grupa i 6 kurseva za rukovodioce omladinskih domova na selu. Društvena aktivnost graditelja je i u drugoj smjeni bila razvijena, i to više nego u prvoj: izašle su 741 zidne novine, sa 5.003 članka, održane su 243 priredbe i 689 veselih večeri, a gostovalo je 14 umjetničkih grupa, koje su izvele 123 priredbe za brigadire.
Po planu, prve brigade treće smjene su počele stizati u tuzlansko predgrađe Bukinje 25. avgusta 1946. godine. Do 2. septembra trebalo je organizovati prijem i smještaj svih brigada, jer je bilo važno da se ne gubi vrijeme i da nema praznog hoda u toku redovnih izmjena radnih smjena. Uspjeh u tom poslu se najbolje vidio već 15. septembra, kada je, 26 dana prije roka, izvršeno betoniranje gornjeg svoda tunela “Majevica”. Sljedeći uspjeh je bio završetak zemljanih radova u Orlovoj klisuri – do kraja septembra.
Započela je, duž cijele pruge, i izgradnja 13 staničnih zgrada, 13 magacina, 31 stambene zgrade sa 64 stana, 29 skretničarskih kućica, 22 dvojne, trojne i proste stražare, 96 ekonomskih zgrada, 34 bunara, četiri zgrade sa radionicama za nadzornike pruge, ložionica sa 10 pomoćnih ložioničkih zgrada i 5 vodostanica.
Pred graditeljima je bilo i nepredviđenih problema. Najveći je bio na dionici kod Kiseljaka. Prvobitno projektovan zemljani usjek, kroz koji je trebalo da ide trasa pruge, nakon višednevnih kiša, zbog velikog klizišta se morao pretvoriti u tunel, jer se klizište nije moglo drukčije obuzdati.
O tome je, nakon posjete graditeljima pruge, nadahnuto pisao Miroslav Krleža:
“…Kod Kiseljaka, borba s blatom. Blato boje glinene, svijetlo-žućkaste, razliveno, masno, panonsko blato, koje je progutalo stoljeća i civilizacije, sa Dučeom i Firerom i mnogima, kojima se danas ni imena više ne zna… Kiseljak, sa svojim tunelskim slavolukom, sa svojom betonskom potkovom, karbitnim lampama i skelama, sa pokretom mase bosonogih dječaka i djevojčica, dostojan je monumentalne poeme na platnu… Nije ovo prva pruga na svijetu, sigurno. Ali je prva koju su izgradila djeca i poklonila je Titu…”
Tito među brigadirima
Poseban događaj, ravan najvećem prazniku, bila je posjeta maršala Tita graditeljima pruge Brčko-Banovići. Došao je 26. septembra 1946. u Brčko. Dresinom je, sa saradnicima, krenuo iz Brčkog u Bukovac i Bijelu, pa produžio ka Rapatnici-Srebreniku i prošao krzo tunel “Drenik”.
Uveče je u Rapatnici održan veliki miting, na kome je govorio Tito i rekao da je pruga Brčko-Banovići važna ne samo u privrednom i ekonomskom smislu, već, posebno, zato što se “ovdje kuju novi ljudi”.
Drugog dana, Tito je obišao radove i graditelje na dionici od Rapatnice do Banovića. Posjetio je veliki broj logora radnih brigada. Kroz tunel “Majevica”, zajedno sa ostalim gostima, prošao je pješke. Iz Živinica, gosti su automobilima stigli u Banoviće, odakle su motornom dresinom otišli u rudnik. Tito je u radničkom naselju Litva otvorio čitaonicu, a zatim su automobili s gostima krenuli ka Tuzli.
U Banovićima je 6. novembra 1946. godine bila dvostruka svečanost: najprije je proglašeno osnivanje Rudnika mrkog uglja “Tito”, uz miting na površinskom kopu. Svečanost je nastavljena na platou ispred željezničke stanice – takođe na mitingu, organizovanom povodom završetka pruge Brčko-Banovići.
Poslije prigodnih govora na mitingu, prvi voz, sastavljen od 12 vagona uglja, krenuo je za Beograd. U putničkim vagonima tog voza, bili su predstavnici omladine i rudara, a na vagonima s ugljem omladinci-udarnici. Voz je prenoćio u Bijeloj, da bi u Brčko stigao ujutro, 7. novembra, na svečanost zakazanu za 8 sati. I u Brčkom je organizovan miting. Priređen je svečani defile oko 20.000 omladinaca iz brigada treće i delegata prve i druge smjene akcije. U Beograd je voz stigao tog dana oko 17 sati. Dočekale su ga beogradske omladinske radne brigade, koje su učestvovale u izgradnji pruge.
Na polukružnom transparentu, na prednjem dijelu lokomotive, čiji mašinovođa je bio Murat Ćerimagić i koja je dovukla prvi voz iz Banovića (fotka na naslovnici Pogleda), s ponosom je bilo napisano ono što je, u tom trenutku, bilo najvažnije: “22 dana prije roka, predajemo domovini i Titu Omladinsku prugu Brčko-Banovići”.