Brčko distrikt BiH je lokalna zajednica koja se kroz dosadašnje budžete može prikazati kao Eldorado, ali samo za klijentelu i one spremne da budu ponizni toj klijenteli. Ljudi u Brčkom rado potvrđuju da vjeruju u Boga, ali se u praksi klanjaju nekome drugom: partijskim liderima, privilegovanim strukturama i budžetskim injekcijama koje se dijele kao narkotici.
No, kada se izgubi čast, teško da će ga poštovati njegova porodica, njegova žena, pa čak i njegova djeca. Jer čast je temelj povjerenja, a povjerenje se ne kupuje budžetskim podsticajima niti se gradi na poniznosti pred moćnicima. Čini se da je lakše kleknuti pred šefom u kancelariji, nego pred Bogom, ali posljedice su teže — jer šef ne daje smisao životu, a Bog daje.
Distrikt je pun crkava i džamija, ali sela su prazna, ulice tihe, a mladi odlaze. Vjerski objekti postaju fasade, dok vjera ostaje deklaracija u anketi. Ljudi kažu „da, vjerujem u Boga“, ali se ponašaju kao da vjeruju u budžet, u partiju, u klijentelu. To je groteskna slika: Eldorado na papiru, pustoš u stvarnosti.
Oni koji misle da izdaja vjere pred klijentelom ne utiče na privatni život, zapravo žive u iluziji. Jer čovjek koji izgubi čast pred Bogom, gubi i poštovanje pred ljudima. A kada ga porodica ne poštuje, ostaje mu samo budžet kao narkotik i teorije zavjere kao sedativ. Brčko tako postaje jedini grad gdje se može igrati Monopoly bez igrača: novac kruži, figure stoje, tabla je postavljena — ali ljudi su otišli.
Zaključak je crnohumoran: Distrikt je Eldorado za klijentelu, a pustoš za građane. Ljudi se izjašnjavaju kao vjernici, ali se klanjaju nekome drugom. I dok se poniznost pred moćnicima nagrađuje podsticajima, poniznost pred Bogom ostaje prazna rubrika u anketi.
A,H.I.