Ema Bratić je rođena u Brčkom 2005. godine. Studentica je III godine Akademije dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, u klasi profesorice Jasmine Čelebić Tanović. U prve dvije godine studija uspjela je ostvariti zapažene uloge u predstavama: Rode (Pozorište mladih Tuzle); U ime oca (Narodno pozorište Tuzla, Zaboravljena djeca rata i Alpha Group) i mjuzikl Plavi avion (Narodno pozorište Tuzla).
Nakon vrlo zapažene uloge u predstavi U ime oca, njena starija koleginica Džana Lugonić na društvenim mrežama podijelila je komentar: Nisam očekivala da će iz te blage, povučene i mirne osobe izaći takav uragan od talenta, takva scenska snaga i moć. Ja sam imala osjećaj da gledam mladu Meril Strip.
Džanin suprug, Adnan Lugonić, profesor dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu istim povodom objavio je komentar: Večeras u predstavi U IME OCA koja se bavi jednom teškom, komplikovanom i važnom temom, desilo se nešto jednostavno, a rijetko, baš rijetko – ljepota talenta Eme Bratić, studentice glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli. Ne pamtim kad sam posljednji put gledao nekog ko je tako mlad, a ima takvo prisustvo na sceni, igra precizno, smireno, duboko, krajnje sugestivno, vješto mijenja odnose i žanrove, sa puno emocija i zrelosti. Izuzetno rijedak talenat. A iza svega stoji jedna čista, tanana duša, što se i osjeti i vidi. Čini mi se kako ne trebamo brinuti za budućnost. Imamo sjajne mlade ljude, samo ih treba pustiti. Ne sputavati i ne gušiti to što nose. I ohrabrivati ih.
Nakon prvog susreta prije tri godine i Emine čvste odluke da će studirati glumu pokušavao sam odgovoriti sebi na pitanje: Šta to motivira tako mladu i svestranu osobu da uprkos skoro nevidljivoj društvenoj podršci sredine u kojoj je rođena i odrasla odabere profesionalno bavljenje pozorišnom umjetnošću? Iz nekoliko susreta i otvorenih razgovora, u protekle dvije godine, zaključio sam da je uprkos nepostojanja spoljašnje motivacije presudio unutrašnji poziv i potraga za smislom – da kroz pozorište nešto izrazi, razumije, propituje i podijeli s drugima. Brojni su primjeri u historiji umjetnosti koji potvrđuju činjenicu da je ljubav prema umjetnosti najvidljivija tamo gdje je društvena podrška najmanja.
Svjedočio sam brojnim sličnim primjerima glumica, pozorišnih reditelja, producenata, rođenih u Brčkom i obrazovanih na prestižnim Akademijama u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Njemačkoj i Republici Češkoj: Amela Herceg, Džana Krasnić, Goran Damjanac, Rubina Sarajlic, Damjan Kecojević, Hasan Zahirović, Asja Husičić, Sandra Ikanović Jovičić… I kao u mnogim drugim važnim oblastima ovi biseri se rasuše po svijetu. Ponekada neke od njih vidimo u nekim sporednim, najčešće tehničko-administrativnim, ulogama u organizaciji pozorišnog festivala u Brčkom. Svi ovi primjeri su mogli i još uvijek mogu biti početne tačke iz kojih kasnije nastaju institucija scene i kulturna tradicija.
Podsjetimo, pozorište nije samo mjesto na kojem se igraju predstave. Ono je prostor u kojem jedno društvo ima priliku da vidi sebe – svoje strahove, slabosti, nepravde, ali i svoju ljepotu, mogućnosti i nadu. Zato ulaganje u pozorište nije ulaganje samo u umjetnost; to je ulaganje u sposobnost društva da razgovara sa sobom, da razumije drugoga i da postane humanije.
Jer, kako nas podsjeća Shakespeare, „Pozorište je ogledalo prirode.“ A kakvo će društvo vidjeti u tom ogledalu zavisi i od toga koliko smo spremni da to ogledalo čuvamo, da u njega gledamo i da se ne plašimo onoga što u njemu prepoznajemo.
Možda zato najviše dugujemo upravo onima koji, poput Eme, imaju hrabrosti da biraju umjetnost i onda kada im društvo još nije pokazalo da je za nju spremno.
HVALA EMA I SRETNO!
Brčko, 28. septembar 2026.
Ćazim Suljević