Priča o Juliji i Romeu iz Sarajeva, Admiri Ismić i Bošku Brkiću, jedna je od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu.
Ubijeni 18. maja 1993, prije tačno 30 godina, dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva… njihova priča potresla je cijeli svijet.
O Admiri i Bošku 1994. snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu.
U filmu su ispričani detalji o ovoj velikoj ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije… a doznaje se i koju je ulogu u njihovom životu imao Ismet Bajramović Ćelo.
Portal Radiosarajevo.ba donosi vam potresnu priču iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje na početku 1984, kada su se u Sarajevu, na zabavi povodom novogodišnje noći, Boško i Admira prvi put poljubili.
TANJA BOGDANOVIĆ, ADMIRINA NAJBOLJA PRIJATELJICA IZ ŠKOLSKIH DANA, KOJA IH JE OBOJE ZNALA JAKO DOBRO, PRIČA KAKO SU OBOJE BILO VRLO RAZLIČITI: „ADMIRA JE BILA DRUGAČIJA OD SVIH NAS. VOLJELA JE MOTORE I ZNALA JE POPRAVITI AUTO… BILA JE POMALO DIVLJA: OBIČNO SE DJEVOJKE NEČEGA BOJE, ALI ADMIRU NIŠTA NIJE MOGLO UPLAŠITI. BOŠKO JE BIO DRUGAČIJI. BIO JE TIŠI, MIRNIJI. I BIO JE NASMIJAN. UVIJEK. VOLIO SE ŠALITI NA RAČUN DRUGIH, ALI JE TO UVIJEK ČINIO NA FIN NAČIN, KAO PRAVA ‘DOBRICA’.“
Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili ’70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Majka Rada se prisjeća: „Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela.“
Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri. „Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire“, govorio je njen otac Zijo.
SLIČNO DODAJE I NJENA MAJKA, U ČIJOJ JE PORODICI BILO MIJEŠANIH BRAKOVA. ADMIRINA MLAĐA SESTRA AMELA ISPRIČALA JE KAKO, ZA NJU, BOŠKO NIJE BIO SRBIN VEĆ BRAT KOJEG NIKAD NIJE IMALA. NO, NANE I BAKE ZALJUBLJENOG PARA U POČETKU NISU ODOBRAVALE VEZU. OBJE SU PAMTILE PRETHODNI, DRUGI SVJETSKI RAT. ADMIRINA NANA JE PAMTILA BORBU PROTIV ČETNIKA, A BOŠKOVA BAKA SE SJEĆALA KAKO SU USTAŠE ODVELE NJENOG MUŽA I UBILE GA.
No, svejedno, Boško i Admira voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Te godine, nažalost, od srčanog udara umro je njegov otac i Boško “odrasta”. Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:
„Moja najdraža Admira,
Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…“
„Moja draga ljubavi,
Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…“
„Moja najdraža Admira,
Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…“
Radiosarajevo.ba