Profesor američkog Univerziteta John Hopkins i vanjskopolitički analitičar Edward P. Joseph govorio je za Gradsku RTV.
Janusz Bugajski piše o tzv. zapadnim planom za Zapadni Balkan, sa ciljem tripartitne podjele regionalnog uticaja koja bi zadovoljila Beograd, Tiranu i Zagreb, bez sukoba. Tu tezu, kako piše, potkrepljuju brojne regionalne inicijative, navodeći izborne promjene u Bosni i Hercegovini, stvaranje Zajednice srpskih opština na Kosovu, kao i uticaj na vlast u Crnoj Gori. Šta mislite o ovoj analizi? Da li biste se složili?
-To je vrlo pojednostavljeno i ne mogu se složiti sa tim. Ne slažem se sa tim. Dozvolite mi da kažem nešto lično. Iako poštujem Bugajskog – on je moj kolega u Vašingtonu – ja se razlikujem od nekih drugih analitičara. Radio sam u regionu 12 godina, kako tokom, tako i poslije ratova. Bio sam zamjenik šefa Misije OEBS-a na Kosovu. Pregovarao sam o uspješnim sporazumima između Srbije i Kosova koji su trajali deceniju. Tako da imam malo drugačiju perspektivu. Znam koliko je teško pregovarati o sporazumu, znam šta to znači.
Mislim da ova analiza nije tačna i ne slažem se sa njom. Jednostavno ne. I reći ću vam da je jedan od razloga – kada je riječ o neslaganju Srbije i Kosova – ako razgovarate sa građanima Kosova, oni žele da EU sporazum funkcioniše. Niko ne kaže da je on sjajan. Ne kažem ni ja da je sjajan u mom članku za Foreign Policy, u čijem naslovu stoji da Kosovo ima dogovor ako Zapad može da ga sačuva. Ovakva analiza ne pomaže. To je pogrešno pitanje. Nije riječ o geopolitici. Sada je pitanje kako da taj sporazum funkcioniše.
Oko Bosne i Hercegovine – uopšte se ne slažem. Upravo sam ovdje razgovarao sa Bošnjacima koji ne dijele taj pojednostavljeni okvir da je to neka vrsta odluka Visokog predstavnika – to je mnogo složeno, i za to nema vremena u ovom intervjuu. Imam li kritike na račun administracije, njihove politike i držanja prema Aleksandru Vučiću? Apsolutno da. Mislim da su previše popustljivi prema Aleksandru Vučiću, posebno po pitanju stava prema Rusiji, koja je strateški problem za nas, za Sjedinjene Države, ali ne dijelim mišljenje iz ove analize.
Ono što je interesantno u ovoj analizi, a upravo ste o tome govorili, ovo popustljivost, ovakvo umirivanje Vučića djeluje nekako kontradiktorno. On je proruska ličnost. To umirenje vidimo čak i kod Milorada Dodika, pa i Dragana Čovića, koji su proruske ličnosti u regionu. Ako je cilj pomjeranje regiona ka zapadnom poretku, odnosno ka EU i NATO-u, zar se umirivanje ovih lidera ne čini – kontradiktornim?
-Ja nisam ovdje kao predstavnik Bidenove administracije. Ne slažem se sa ovom uprošctenom analizom da je to neka vrsta regionalnog smirivanja. U prvim sam redovima kada se kritikuje stav prema Aleksandru Vučiću. Prvi kažem da ne mogu postojati dvije stolice. Nisu to dvije stolice – on je proruski orijentisan! Toga, dakle, nema. Dvije stolice sugerišu da postoji osoba sa kojom predsjednik Vučić balansira. Smatram da to nije balans, to je šarada, to je pozorište. To nisu dvije, već jedna, autokratska stolica – to je proruska, proorbanska stolica. EU perspektiva koju ima Aleksandar Vučić je orijentacija slična Viktoru Orbanu.
Mi smo vrlo jasni oko toga i ja sam ukazivao da ne samo da nijesu uveli sankcije, nego imaju i Russia Today, imaju Aleksandra Vulina, otvoreno prorusku ličnost, na čelu najosjetljivije agencije, a to je neprihvatljivo u trenutku kada morate da donesete odluku, i kao kandidat za EU, ne možete da promovišete ruske narative. Dakle, da budemo jasni – Aleksandar Vučić ima veoma negativnu agendu u regionu. On podriva susjede – Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo, a ne pokušava to isto protiv Hrvatske, samo jer ne kontroliše srpsku politiku u Hrvatskoj, koja je nezavisna, srećom, od Beograda. To je jasno.
Lideri u Crnoj Gori, uključujući predsjednika Milatovića i premijera koji će voditi novu vladu, ko god to bude, moraju širom otvoriti oči. Širom! Crna Gora je suverena država, nezavisna država, članica je NATO-a. Da bi bila prosperitetna, mora da zaštiti svoj suverenitet. Zato moraju biti širom otvorene oči. Trebaće još vremena.
Što se tiče BiH – nije tačno da se Dodik umiruje. Dodik je dva puta sankcionisan od strane Sjedinjenih Država, a sankcionisalo ga je i Ujedinjeno Kraljevstvo. Problem je što ga evropske zemlje ne sankcionišu. Njemačka treba da ga sankcioniše. Iako SAD često govore o korupciji u BiH, i ovdje, i u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, rijetko čujemo da američki zvaničnici govore o korupciji u Beogradu, a to bi trebalo da rade.
Međutim, ne možemo Dragana Čovića strpati u ovaj koš. Dragan Čović je problematičan akter, ali postoji Dejtonski sporazum. Dejtonski sporazum nije dobro osmišljen sporazum, ima mnogo mana, ali je sporazum. Slično je i Zajednicom opština sa srpskom većinom na Kosovu – to je sporazum iz 2013. godine. Pisao sam o tome, objasnio da je greška. I Dejtonski sporazum i sporazum o Zajednici iz 2013. Imaju mnogo grešaka. Zajednicu opština možete dobiti tek nakon priznanja, ili kada kosovski Srbi odustanu od veze sa Beogradom. To sam napisao u svom nedavnom članku u SAIS Review. Tako su hrvatski Srbi dobili Zajedničko vijeće opština. Franjo Tuđman im je to dao. Tuđman nije bio liberalna ličnost, a pristao je da hrvatskim Srbima da upravo ono što kosovski Srbi traže – Zajedničko vijeće opština, kada su odustali od veze sa Beogradom i prihvatili da žive u Hrvatskoj, da su hrvatski državljani, hrvatski Srbi.
Postavili ste više pitanja – da odgovorim: Dejtonski sporazum ima svojih mana – ali je sporazum. Briselski sporazum iz 2013. – ima mane, ali je obaveza. A sada je to dvostruka obaveza, jer je premijer Kurti to prihvatio u nedavnom sporazumu. Dakle, to mora da se uradi, i to veoma pažljivo, a ne na način koji bi potkopao suverenitet ili teritorije ili funkcionalnost Kosova.
Da li vjerujete analitičarima i ljudima ovdje koji kažu da Vučić ima druge ciljeve – da pušta Kosovo, i da vidimo promjenu njegovih prioriteta, odnosno da cilja ka Crnoj Gori i BiH? Ili mislite da ti strahovi nijesu opravdani?
-Ne vjerujem u to. Mislim da Srbija pod Vučićem ima negativne ambicije i namjere i prema Kosovu, i prema Crnoj Gori, i prema BiH. Predsjednik Vučić signalizira da se ne odriče Kosova, i ne znam zašto bi to neko rekao. On je prihvatio ovaj sporazum, ali ga već potkopava negirajući da postoje određene obaveze, otvoreno izjavljujući da neke od njih neće ni da sprovede. Umjesto da ohrabri Srbe da podrže sporazum, on im kaže da je sporazum loš. Rekao je „Pa najbolje je što bar nećemo da se svađamo sa Albancima, ali sve ostalo je loš dogovor“. Šta to pokazuje? Zbog toga sam napisao u svom članku u Foreign Policy – sada je na SAD i EU.
To je moja poenta. To je cijela poenta ovde, da su SAD i EU te koje sada imaju obavezu. Njihov kredibilitet je na kocki. I Borelj i Lajčak i Eskobar i ostali, ne mogu više da se oslone na rečenicu da je „to odgovornost stranaka“. Lajčak kaže: „Mi smo samo facilitator“ – ali to više nije istina. EU više nije samo facilitator ili posrednik. EU je suvlasnik. SAD su suvlasnik. EU ima specifične obaveze prema sporazumu i mora da pojača i ispuni te uloge, a moraju i SAD, i ne mogu samo da kažu: „Oh, to je na stranama“.
Govorili smo o Kosovu, ali pređimo na Bosnu i Hercegovinu – pomenuli smo promjene izborih zakona. U strategiji „Od krize do konvergencije“, koju je objavio SAIS institut, Vi i Vaše kolege ste napisali da će „prepuštanje bosanskih Srba zapadnom poretku raspršiti bošnjački demografski oportunizam“. Šta znači ova fraza?
-Fraza o bosanskim Srbima i zapadnom poretku – nadam se da je vrlo jasna. Svjedočio sam u Londonu pred britanskim parlamentom 31. januara, pred Komitetom za spoljne poslove, i ono što sam tamo rekao je, naravno, ono o čemu govorimo – statička prednost u izbornom okrugu. Iskorištavanje izborne prednosti za izbor hrvatskog člana Predsjedništva je uvredljivo. Ovo je uvredljivo i ne znam nikoga ko to ne razumije.
Zakoni u entitetu Republika Srpska su takvi da je jedan građanin ima jedan glas, a u njemu živi većina Srba. Zašto to nije problem tamo, ali je problem na nivou federacije, gdje su većina Bošnjaci?
-To apsolutno jeste problme. Kao što sam kazao na početku – Dejtonski sporazum je duboko pogrešan. Republika Srpska nikada nije trebalo da postoji. Nastao je većim genocidnim akcijama kojima sam i sam svjedočio u Žepi 19. jula 1995. godine, bio sam na terenu, a kolega je koordinirao evakuaciju Žepe. Imao sam posla sa Ratkom Mladićem, Zdravkom Tolomićem, Milanom Gvernom i drugima. Dva puta sam svjedočio u Haškom tribunalu. Tako da niko ne treba da mi drži predavanja, posebno u BiH, a rekao bih posebno od svih bosanskih građana koji nisu bili u zemlji tokom rata. Ne treba mi nikakvo predavanje o tome šta znači genocid. Ali suočeni smo sa nasljeđem lošeg sporazuma. Dejtonski sporazum je duboko manjkav, i po tom sporazumu postoji tročlano predsjedništvo, što nije u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, tako da to mora da se promijeni , ali sadašnji mehanizam može biti „u okviru zakona“.
Zar ga to ne bi dodatno konsolidovalo? Imati izborni zakon koji omogućava ljudima da glasaju na osnovu svog nacionalnog ili etničkog identiteta? Izgleda kontraproduktivno.
-Pa niko o tome ne priča. To niko ne predlaže. Govorimo o postojećem sistemu, koji ima srpskog člana Predsjedništva, ima bošnjačkog člana Predsjedništva, a postoji i hrvatski član Predsjedništva. Prema postojećim pravilima, tehnički je “zakonito”, u tom sistemu, da bošnjački birači biraju hrvatskog člana Predsjedništva. Da li je to u duhu građanske države? To je pitanje. Neki kažu „Ma, Željko Komšić, to je ’građanska opcija’“. Je li? postavljam Vam pitanje. Čije interese zastupa Željko Komšić? Njegova titula formalno je hrvatski član Predsjedništva. Molim vas da idete u Bosnu – ne samo u Hercegovinu, idite u Bosnu. Pitajte Hrvate, nađite Hrvate koji su ga glasali, koji kažu „Da, on zastupa moje interese“. Pogledajte da li možete da ih nađete. Po mom mišljenju, ne doprinosi duhu razvoja „građanske države“ da jedna strana iskoristi izbornu prednost u određenom izbornom okrugu i izabere člana. Crna Gora je zasnovana na građanskom principu, ali da je bilo rezervisanih mjesta ili kada bi se crnogorski birači okupili i birali, ko bi bio, recimo, predstavnik u albanskom području, ili srpskoj sredini, ili gdje žive Hrvati. To bi bilo podrivanje duha građanske države.
Dakle negirate, tako da kažemo, glasine ili predviđanja da će ovaj izborni zakon, ovakav kakav jeste, dovesti do stvaranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, kao što mnogi upozoravaju?
–Koliko znam, nisu se dogovorili oko izbornog zakona. Dakle, dovodim u pitanje premisu. Nisam pročitao članak Bugajskog i ne slažem se sa njegovom pretpostavkom. Štaviše, i ovo je razlika – znam američkog ambasadora u BiH, Majkla Marfija, koji ima dugo iskustvo tamo i ne vjerujem u bilo kakav oblik ili formu da on radi za hrvatski entitet, tako da osporavam tu premisu. Predstavnik Šmit, o tome ovdje govorim. Ali to je drugačije. Odvojeno od toga, trebalo bi da postoji reforma izbornog zakona koja se mora uraditi u skladu sa predmetima Sejdić-Finci i sa Evropskim sudom za ljudska prava. To mora u potpunosti da se promjeni da bi bilo ko mogao da bude izabran za člana Predsjedništva. To je prilika za reformu. Smatram da u to moraju da uključe i Republiku Srpsku, jer se mora uraditi na bazi cijele zemlje.
Što se tiče Šmitove odluke, ne, uopšte se ne slažem sa ovom analizom. Citiraću i zamoliti vas da pronađete Ivu Komšića, bivšeg gradonačelnika Sarajeva, iz centralne Bosne, koji danas tamo i živi, koji je oduvijek vjerovao u parolu “Bosna i Hercegovina je naša domovina”. Postoji citat iz njegovog u intervjua za N1 u Sarajevu ubrzo nakon izbora: „Šmitove odluke spriječavaju stvaranje trećeg entiteta“. Dakle, eto Iva Komšića, koji je Hrvat, koji to kaže…
Šmitove odluke su toliko iskrivljene od strane nekih, a bile su urađene na način kako bi obezbijedile određene korake u zaštiti ovih tzv. klubova u Domu naroda.
Istovremeno su donijele odredbe da spriječe bilo kakvu dalju blokadu formiranja vlasti, barem izbor predsjednika i potpredsjednika. Ljudi koji to ne razumiju su mnogo toga iskrivili. Ponavljam, razgovarao sam sa Bošnjacima koji dijele ovo mišljenje.
Ohrabrujem ljude iz Crne Gore koji sumnjaju u ovo, ili nešto što čuju – da posjete, recimo, Mostar, koji je bio gorko podijeljen grad. Bio sam tamo za vrijeme rata, bio sam tamo i poslije rata. Nevjerovatno podijeljeni, tenzije nevjerovatno visoke. Pozvao bih ljude da danas odu tamo i ispitaju kakva je atmosfera. Ako je sve ovo istina, ono što Bugajski i svi ovi, ja ih zovem, Tviter ratnici, govore – zar ne bismo očekivali da će tenzije biti velike u Mostaru? Tako da je vrlo ironično, čujemo da neki ljudi u Sarajevu i nekim drugim mjestima, poput Tuzle, znate, prave veliku stvar od toga, ali ja pozivam ljude odavde da idu u Mostar da sami vide koliko se zapravo ove visoke tenzije odražavaju u jednom od najgorko podijeljenih gradova u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.