Šta je ispravan put najteže je pitanje aktuelnog momentuma bosanskohercegovačke zbilje. Političkih kartografa ima mnogo, neki su u većim, neki u manjim grupama, neki solo. Iza njih se kriju svjetske sile manjeg ili većeg utjecaja. Ali, koliko je njih na putu prosperiteta, koliko ih radi u interesu Bosne i Hercegovine i njenih građana, a koliko za goleme novce i interese skrivenih investitora.
Trenutak koji živimo uveliko podsjeća na ono što smo već vidjeli. I pomislili da nam se neće ponoviti. A april 1992. traje i danas, u kontinuitetu više od tri decenije. Jer, novembar 1995. godine nije dokinuo ono što je april ‘92. otpočeo. Naprotiv, u novembru ‘95. su (za)četnici zla u Bosni i Hercegovini dobili valorizaciju svojih nedjela, administrativnu jedinicu čisto etničkog karaktera – Republiku srpsku. A ta jedinica postala je mjerilo najvećeg broja unutrašnjih problema. Jer, ideja njenog stvaranje nije prestala, zamijenjen je zapravo samo alat kojim se ostvaruje. Nekada zločinom, danas destruktivno – secesionističkom politikom.
S druge strane je problem onih koji su nosili identičnu ideju, a nisu dobili valorizaciju kroz stvaranje etnički čiste hrvatske administrativne jedinice. Oni ne spavaju, oni su apsolutno budni i proračunati u svakom koraku da ostvare svoje snove.
Treći su oni koji su spavali u aprilu ‘92. vjerujući u ljudskost zločinačkog uma. Prespavali su i novembar ‘95. Oni spavaju već decenijama, i kreću se između aprila i novembra. Nemaju snage ni za pokušaj da se riješe i aprila i novembra, a konsekventno i svega onog što ti mjeseci nose. To je golemo breme natovareno na sitna i nerazvijena pleća Bosne i Hercegovine, koja neće još dugo izdržati pritisak takvog bremena.
Ti treći su Bošnjaci. U aprilu su vjerovali da komšije za(četnici) zla ih neće klati jer su nekada dijelili iste vrijednosti i jer su im sjećanja ista. Onda su osvanuli u nevjerici jer je krv potekla onim ulicama lijepog sjećanja i bosanskim rijekama. Na kratko su se uspjeli probuditi i dozvati, te izbjeći sudbinu koja im je bila u konačnici namijenjena. Izbjegli su tog aprila NESTANAK. A onda su ponovo zaspali, vjerujući u međunarodne prijatelje i riječ za(četnika) zla. Teška je kazna tog bošnjačkog sna u novembru 1995. godine.
Ona se isporučuje svakog dana od tada do danas. Jer, to što su Bošnjaci prespavali novembra 1995. godine je konačna presuda procesa početog u aprilu tri i pol godine ranije. Takve presude ne izvršavaju se na prečac, trebaju vremena. A vrijeme je tu, ono je najveći neprijatelj Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Jer, Bošnjaci su na pogrešnom putu, a kako to nedavno reče politički komentator DPC-a iz Njemačke Bodo Weber – na pogrešnom putu ne može biti pravih odluka. I zaista pogledamo li unazad prema novembru 1995. godine jasno je koliko su politički predstavnici Bošnjaka iznjedrili pogrešnih odluka. Onih odluka zbog kojih je države bilo sve manje, stranaka sve više. Današnja politika Bošnjaka je nusprodukt takvog djelovanja. A put ka ambisu mogao se vidjeti onog trena kada su Bošnjaci umislili da ih ima kao Kineza, netom nakon novembra 1995. godine, pa počeli da se dijele i raspoređuju u stranke koje suštinski nisu i nemaju ni ideologiju ni politički pravac djelovanja. Služile su same sebi, kao mogućnost bogaćenja i pljačkanja.
Ta podijeljenost je danas konačna presuda narodu kojem nisu presudili ni zločinačka oružja ni omča u celofanu međunarodne pomoći prijatelja iz 1995. godine. Danas, međutim, Bošnjaci imaju unutrašnju bitku. A ta je najteža i daleko najopasnija.
Bošnjaci danas, ma koliko se lagali, nisu više jedinstven narod. Ona oružana sila koja je nikla u cvatu aprilskog ljiljana više nije moguća. Jer, danas se Bošnjaci dijele u dva safa. One koji i dalje spavaju vjerujući u međunarodne “prijatelje” i dobroćudnost (za)četnika zla. Isto kao u aprilu 1992. godine. Na drugoj strani su oni koji sebi nakon tog aprila više ne dozvoljavaju san, pogotovo ne sanjarenje o dobroćudnosti koljača i spremnosti međunarodnih “prijatelja” da Bosnu zaštite.
Gledamo li rezultatski, izgubit će i jedni i drugi. Prvi nemaju šanse za pobjedu jer su nesvjesni da njihova ideja vodilja nema nikakvog drugog značenja do li sluganstva za sitan šićar. A kada isporuče ono što se od njih traži i što će se tek tražiti, bit će šutnuti kao što su koljači šutali svoje žrtve aprila ‘92.
Oni drugi ne mogu pobijediti jer protiv sebe imaju sve. Saveznika nemaju, izgubili su ih u novembru 1995 i vremenu nakon toga.
A kada ove dvije grupe izgube, ispunit će se planovi i onih iz aprila ‘92. i onih iz novembra 1995. godine. I jednima i drugima tako odgovara, jer im svima zajedno ne odgovara država sa preko pedeset posto muslimanskog življa.
Zaključak se zato nameće sam po sebi. Opstanak Bosne i Hercegovine ovisi od povratka Bošnjaka na pravi put. A one koji se vrate pravom putu nosi jedna ideja, koja sama po sebi ukida podijeljenost. Zato je bitno samo da se Bošnjaci nekako probude, da shvate da su danas april ‘92. i novembar ‘95. deseterostruko opasniji nego tada.
“Niko se ne diže tako visoko, kao onaj koji zna kuda ide”, zapisao je Stendhal.
Piše: Rasim Belko
Izvor: nap.ba