Sutra iz ordinacija izlazimo u grad, ne samo zbog povećanja plata, već puno važnijih stvari, koje su trebale davno biti riješene. Svi, ne samo zdravstveni radnici, treba da se zapitaju kakvo zdravstvo imaju. Kako dječji dispanzer radi sa samo jednim pedijatrom, kako čitava odjeljenja u bolnici imaju po jednog, dva ili tri doktora,mogu li oni dežurati i pokrivati službe svaki dan, može li doktor u domu zdravlja svaki dan primati pedesetak ljudi i kakav je to kvalitet, da li nam je jasno da oni što odlaze u penziju nemaju zamjenu, da mladi odlaze u zemlje koje im nude veće plate, bolje uslove rada, veći napredak…???
Da li je normalno da ne rade rtg aparati mjesecima, da decenijama nisu u stanju da kupe MRI, da u intervencijama nemate tlakomjer, da sami sebi zdravstveni radnici kupuju uniforme, da kupujemo olovke kojima pišemo, baterije za otoskope, da nemamo elektronski karton, elektronsku knjižicu? Puno je toga što nemamo. Ne sjećam se, niti jedne godine, da nismo pisali dopise u kojima smo sve to tražili, objašnjavali, molili…Zar ljudi ne vidite da za par godina neće imati ko da radi, da i ovo što sad imamo će se urušiti i da je davno zvonio alarm za uzbunu? Jesmo li svi slijepi i gluhi, ne vidimo i ne čujemo, ili nas nije briga?
Zdravstvo treba podržati, ne zbog zdravstvenih radnika, već zbog svojih ličnih, sebičnih interesa. Svi smo mi pacijenti, prije ili kasnije.
Probudite se iz svog lažnog sna i nezainteresiranosti i podržite sutra naše zahtjeve, jer to jeste naša zajednička borba. Pacijenti i zdravstveni radnici nisu dva suprotstavljena tabora, već ekipa koja treba zajedno da “igra”, bori se i ide ka zajedničkom cilju. Samo tako ćemo moći napraviti bar jedan korak naprijed. Sve ostalo,nezaustavljivo, nas vodi u propast. Odluka je na svima nama kojim putem ćemo krenuti.
Piše: Azra Mujačić Dervišević