Razmijenjen je u oktobru 1993. godine s još šezdesetak zarobljenika s kojima je dijelio tešku logorašku sudbinu. I danas mu je bolno prisjećanje na mučeničke, logoraške dane. Rado bi pobjegao od tih sjećanja, ali ne može. Utjehu nalazi u vjeri, klanjajući namaze, učeći odlomke Kur’ana Časnog. Svakodnevno donoseći zikir osjeća neposrednu Božiju pomoć da ustraje na ovodunjalučkom hodu. Tridesetu godišnjicu izlaska na slobodu provodi u Tuzli. Iako ima stanovitih zdravstvenih problema, koji su posljedica premlaćivanja i drugih tortura u logorima, sretnim ga čine susreti s ratnim saborcima iz Armije RBiH, sapatnicima iz logora i drugim dobrim insanima. Svim bićem je uz povratnike i raseljene džematlije iz Brezovog Polja s kojima je proveo najljepše dane i godine svoga života. Ako mu zdravlje dozvoljava, često iz Tuzle ode u Brezovo Polje. Kažu da je redovno na tamošnjim dženazama, piše Stav.ba.
Prvi put sam Osmana ef. Kavazovića, danas penzionisanog imama i borca Armije RBiH, nosioca Zlatnog ljiljana, upoznao početkom osamdesetih godina. I to baš u Brezovom Polju. Tada je u ovom pitomom posavskom mjestu obavljao imamsku misiju. Šetali smo ulicama ovog urbanog naselja i čamcem plovili rijekom Savom. S puno poštovanja govorio je o dobrim mještanima Brezovog Polja, o njihovom gostoprimstvu, susretljivosti. Tu svoju percepciju Brezovog Polja i njegovih stanovnika jednom je prilikom iskazao ovako: “Bilo je to prelijepo selo kojem bi pozavidjela i najljepša čaršija u Bosni. Uredno, čisto, a narod, onaj mirni, posavski svijet, vrijedan, pobožan, bez zavisti i mržnje. U selu dvije prelijepe džamije – Azizija i Begova. Bio sam imam u Aziziji, obavljao namaze, držao mekteb, fino se slagao s narodom, kako onim muslimanskim, tako i onim pravoslavnim.”
I, nakon lijepih momenata provedenih u živopisnom Brezovom Polju, podignutom na desnoj obali Save, u kojem je, prema popisu stanovništva iz 1991, živjelo 1.393 ljudi, od kojih su više od 83 posto bili Bošnjaci, došli su dani agresije. Bošnjaci su od srpskih vojnih i paravojnih snaga zatvoreni u logore ili protjerani. Obje džamije su porušene. Osman-efendiju zajedno s još oko 400 Brezopoljaca odvode u zloglasni logor Luka – Brčko. O rušenju brezopoljskih džamija danas će on kazati: “Uoči Božića 1993. godine četnici su zapalili Aziziju i Begovu džamiju, a 21. i 22. maja iste godine džamije su porušili – sravnili sa zemljom. Predstavnici političkih, vojnih i crkvenih vlasti u Brezovom Polju 1993. godine postavili su cilj da do Spasovdana 4. jula 1993. godine sve bude porušeno i završeno odvoženje građevinskog materijala. Bagerima, kamionima i traktorima razvozili su ostatke džamija i od istih pravili kuće, štale, garaže i druge objekte i nasipali lokalne puteve.”
DVA PUTA ODVOĐEN U LOGOR LUKA – BRČKO
Osman-efendiju su četnici dva puta hapsili i vodili u kazamat Luka – Brčko. Prvi put uhapšen je 15. maja 1992. godine. Taj dan je klanjao dženazu jednom svom džematliji. Po dolasku s dženaze u njegov stan, gdje je živio sa suprugom i dvije kćerke, upali su sada već osuđeni ratni zločinac Goran Jelisić i njegova bratija. Osman-efendija se živo sjeća i tih momenata: “Prevrću, bacaju po kući. Uzeše i moj i džamijski novac koji su pronašli, oduzeše mi auto i povedoše u Luku. Tek kad sam doveden u Luku, bio sam svjestan da je to, ustvari, logor. Već je tamo bilo dosta Bošnjaka. Neke poznajem, neke ne. Uslijedila su ispitivanja, iscrpljivanje pitanjima koja nemaju nikakve veze sa životom. A onda, sutradan, na moje iznenađenje, kažu mi: ‘Hodža, ideš nazad u Brezovo Polje.’”
Vratio se među svoje džematlije u koje su ubistva poznatijih i viđenijih Bošnjaka u Brčkom, te pokolji u Bijeljini, Podrinju, unijeli dodatni strah. Slabe su šanse bile da se pobjegne iz Brezovog Polja. Oko njega je bilo 17 srpskih sela, a na istočnoj strani rijeka Sava.
“A onda je došao taj zloglasni 17. juni 1992. godine. Četnici su, poput razjarenih zvijeri, upali u selo i, zajedno sa mnom, u logor Luka – Brčko odveli oko 400 muškaraca. Moju suprugu i dvije kćerke i ostale žene i djecu iz sela odveli su u logor u Lončarima. Među zarobljenicima vidim moje učenike iz mekteba, iz očiju im izvire pitanje zašto ih vode, šta će biti s njima. To su trenuci koji se ne zaboravljaju. Torture, ispitivanja, premlaćivanja, ubistva – bili su logorska svakodnevica. Desetak dana nakon pritvaranja nepoznati ljudi došli su po mene vozilom i odveli me do lokalne pravoslavne crkve. Ne znam zbog čega me vode. Kad sam došao pred crkvu, tamo me sačekao brčanski pop Slavko. Pozdravi se sa mnom. Poče razgovor i odmah mi, kao, eto, kolegi iz druge vjere, kaže da će on lično tražiti da me puste iz logora. Slušam ga, a istovremeno pored mene prolaze četnici krvavih ruku. Ma i danas bih, čini mi se, mogao prepoznati njihova zločinačka lica. Zahvalim mu i kažem da je njegov prijedlog dobar, ali pod uslovom da sa mnom budu puštene sve moje džematlije kojih je u logoru već bilo više od 400. Decidno sam mu podvukao da izaći neću sve dok iz logora ne bude pušteno mojih 400 zarobljenih džematlija. Nikad se nisam pokajao što sam odbio njegov prijedlog da me oslobode. Naprotiv, ponosan sam na tu svoju odlučnost. On mi, otprilike, odgovori da to ne može, da je sada srpska vlast i država. Više se i ne sjećam kako je dalje tekao razgovor, znam da sam mu rekao da je ovo država Bosna i Hercegovina. Tu se razgovor i završio. Vratili su me u logor, kada su započele nove nesnosne torture i prebijanja”, istakao je efendija Kavazović.
Nakon 22 dana provedena u logoru Luka – Brčko prebačen je u još poznatiji kazamat Batković. O boravku u ovom logoru kazao je: “Pomiren sam bio s tim da je to što mi se događa Božija volja i veliko ljudsko iskušenje. Uopće nisam mislio šta će biti sa mnom, ali me razdirala briga šta mi je sa suprugom i kćerkama. Izdržao sam zahvaljujući čvrstoj vjeri u Allahovu pomoć. Prvih dvadesetak dana bilo je neizdrživo. Svakodnevno sam bio premlaćivan i mučen, a onda su me odjednom prestali udarati. Ni danas ne znam zašto. Sjećam se Tuzlaka Nedima Mustačevića, imao je nekih 19 godina, bio je ranjen na Majevici kada su ga zarobili i doveli u logor. Njega su prebijali svaki dan. Niko ni danas ne može razumjeti da živ čovjek može izdržati takve muke kakve je izdržao Mustačević. Sjećam se i Ruvejd-efendije Jahića iz Diviča kod Zvornika i mnogih drugih logoraša, koje i danas sretnem u Tuzli, ali i drugim gradovima BiH.”
RAZMIJENJEN U SELU ULOVIĆ KOD DONJEG RAHIĆA
S još 60 logoraša iz logora Batković Osman ef. Kavazović razmijenjen je 13. oktobra 1992. godine. Razmjena se desila u selu Ulović kod Donjeg Rahića. Sjeća se da je, netom kad je oslobođen, krenuo pješke prema centru Rahića i prva osoba koju je sreo bila je njegova nekadašnja učenica u mektebu. S bolom u duši ispričat će: “Možda je imala 16-17 godina, ne znam. Prepoznala me i počela trčati prema meni. Suze su joj tekle niz lice. Prilazi mi i jecajući govori: ‘Efendija, ja sam silovana!’ Stao sam kao ukopan, ne znam šta da joj kažem, a ona samo plače. Plačem i ja. Samo koju godinu starija je od moje kćerke. Riječi mi stale u grlu, ne znam šta da joj kažem, ne znam kako to dijete da pogledam. U tom momentu nisam znao kud da krenem, ne znam gdje su mi djeca i supruga. Sa mnom je bio i moj logorski sapatnik Dražen Azapović, Hrvat, prvi mi komšija iz Brezovog Polja. A onda, pade mi na um naš dobri hafiz Šemsudin ef. Kavazović, koji je živio u Maoči. Krenusmo njemu. Dvije noći smo i Dražen i ja prespavali u hafizovoj kući, a onda zajedno krenuli u Gradačac kod mojih. Ubrzo sam saznao da su mi supruga i kćerke, nakon nekoliko dana boravka u logoru Lončari, s ostalim zarobljenicama razmijenjene na Capardama kod Zvornika i da se nalaze kod moje majke i braće u Jelovče Selu kod Gradačca. Nikad neću zaboraviti trenutak susreta s njima. Prijateljstva iz logora često su vrlo čvrsta. Mnoge logoraše s kojima sam bio u logorima sretnem u Tuzli, Brčkom, Brezovom Polju. Dražen Azapović je nakon dogovora Bobana i Karadžića odbio da bude razmijenjen riječima: ‘Hoću u razmjenu, ali kad Osman-efendija bude izašao sa mnom. S Azapovićem, koji sada živi u Švedskoj, čujem se skoro svaki dan.”
Da boravak u logoru i svekolike torture nad njim nisu u njemu pobudile mržnju i želju za osvetom, svjedoči i događaj iz 1993. godine koji se desio u selu Srnice nadomak Gradačca. Sedam-osam mjeseci nakon što je izašao iz logora, kao pripadnik Armije RBiH, Osman ef. Kavazović je poslat u selo Srnice kako bi prisustvovao sastanku koji su s lokalnim srpskim stanovništvom organizirali MKCK i UNPROFOR. Za vrijeme sastanka jedan Srbin stalno je tražio riječ, a kada je napokon dobio, skoro plačnim glasom ispričao je da mu se noć ranije porodila supruga, a da on nema šta da joj da za večeru. O tom emotivnom trenutku Kavazović je kazao: “Bilo mi je teško slušati tog čovjeka. Odmah nakon sastanka popričao sam s njim, a potom otišao njegovoj kući. Vidio sam da je sve što je rekao istina. Ja za džep da darujem dijete, imam samo sto maraka u komadu, poslao mi rođak iz Njemačke nekoliko dana ranije. Uzmem onih sto maraka i dadnem djetetu ‘na čelo’, a u sebi učim dovu: ‘Bože, daj da ovo dijete bude dobar čovjek, da ne bude kao moji zlostavljači.’ Rekao sam ovom Srbinu da sam imam, da sam bio u logoru. On me gleda i samo šuti. Odatle odem u Gradačac i pravo rahmetli dr. Seji Jamakosmanoviću na vrata, ispričam mu šta sam vidio i posebno da žena koja se porodila ne može da doji dijete. Pitam ga zna li on ove u logistici da svojim autoritetom pomogne da ovom Srbinu u Srnici odnesemo malo hrane. Sejin autoritet bio je veliki. U logistici su mi natrpali pun auto hrane, kako za odrasle, tako i za bebu. Kad sam u neka doba noći zakucao ovom Srbinu na vrata, on stao kao ukopan, ne može da vjeruje. Poslije je ova porodica napustila Srnice, otišla je prema Modriči.”
Svake godine kad dođe 13. oktobar Osman kaže da ima potrebu da s prijateljima popriča o bilo čemu, samo da bi sjećanja na mučenja mnogih logoraša, njegovih prijatelja, lakše podnio.
Kao vjernik i kao čovjek koji je oduvijek pozivao na razum, poštenje, sabur, Osman-efendija je mišljenja da ovozemaljske kazne zločincima ne mogu biti mjera pravde za zločin koji su počinili. Za samo jedan dan patnje i muke koje je preživio logoraš Nedim Mustačević monstrumi pod čijom su kapom formirani logori trebaju robijati dok su živi. I to ne bi bilo dovoljno za patnju koju su nanijeli hiljadama nedužnih ljudi. Međutim, duboko vjeruje u Božiju pravdu, ali i ljudski razum da će ono što su i on i hiljade drugih preživjeli u proteklom ratu biti dovoljna opomena da više niko u ovoj zemlji ne posegne za ubijanjem i mučenjem nevinih ljudi.
Izvor: hayat.ba