„ i sudije su samo ljudi kao i drugi smrtnici i nisu imuni od iskušenja neograničene vlasti. Iz ovoga nastaje imperativ njihovog ograničenja kako bi oni koji su pozvani pred sudske rešetke bili zaštićeni od samovolje sudijske klupe“
„Na pitanje o neutralnosti sudije u sopstvenoj stvari danas se bez sumlje može odgovoriti negativno. Iz sociološkopsiholoških razumljivih razloga – sudije su ljudi kao i svi drugi i naginju tome da, ako je to moguće, izbjegnu kontrolu, odbrane svoje privilegije, zaštite svoje kolege i nekontrolisanu vlast zloupotrebe – sve ovo vodi da zaštita pravednog sudovanja – ustavom garantovana neovisnost – uveliko postaje pokrivač za sudijsku samovolju i sudijsko zloupotrebu prava. I unutar sudija važi da vrana vrani oči ne vadi.“
Autor gore navedena dva citata je Andreas Vosskule, bivši predsjednik Ustavnog suda Njemačke i pravni savjetnik bivše kancelarke Angele Merkel. Ali ne samo od strane sudija, i laičko preispitivanje i sudskih grešaka nije ništa posebno. Spomenimo npr. projekt „Watch the court“, koji vodi prof. Martin Švab sa Univerziteta u Bilfeldu. Na portalu ovog projekta može se naći mnoštvo očitih pogrešnih presuda koje su rezulirali teškim povredama pojedinačnih prava, koje se tu dokumentuju i kritički komentarišu. Sličnih projekata, i diskusija sličnog sadržaja i na istu temu u ovoj, jednoj od najuzornijih demokratija u EU ima mnoštvo. Rasprava o sudijama i stavljanje u pitanje njihovih presuda, njihovih stručnih i moralnih kvaliteta, nije dakle, ništa ni neobično ni nedemokratski.
Ono što važi u Njemačkoj i za njeno pravosuđe, ako je suditi po reakciji Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ne važi u najkorumpiranijem dijelu najkorumiranije države u Evropi. Za odgovor na dva vrlo precizna, konkretna slučaja koje je javno iznio gradonačelnik Kadrić od Sudskog vijeća Apelacionog suda DB dobili smo bijeg u visokoparnost i apstraktne principe i …ĆUTNJU. Na prvo Kadrićevo saopštenje ovdašnje pravosuđe odgovorilo je nekako nazor i nevoljko, izbjeglo, zapravo traženi odgovor, a na drugo saopštenje, evo već druga je hefta, ćuti i ignoriše ga. A zna se : ko ćuti, priznaje.
Ovakva nastrojenost ovdašnjeg pravosuđa, nažalost, nastavak je duge prakse. Podsjetit ću samo na nekoliko slučajeva: tako npr. njihovu ćutnju na sramnu presudu ovog suda novinaru E. Ražanici po kojoj je ovaj zbog nanošenja navodnih „teških psihičkih bolova“ predsjedniku Osnovnog suda Grčeviću, morao da plati basnoslovnu sumu od preko desetak hiljada KM-ova, o aferi s namještanjem predmeta pojedinim sudijama o čemu je hrabro bio progovorio jedan od sudija ovog suda Tabaković, o glasnim šaputanjima o mafijaskoj sprezi između advokata i sudija u režiji predsjednika sud(ov)a itd itd.
Svako obrazloženje, jednog rješenja ili sudske presude, ima najčešće jedan odlučujući argment/momenat zbog kojeg je odlučeno baš tako, a ne drugačije. Taj argument se može laički razumljivo reći u jednoj ili dvije rečenice., U samoj pismenoj presudi, naravno, obrazloženje mora biti detaljno, pa je zato i znatno opširnije , nekad i desetine stranica
Bilo bi dobro da se ovdašnje pravosuđe prestane kriti iza fraza o nezavisnosti sudstva jer to ne pije vodu i kao što su i pitani, konkretno odgovore, bar za ova dva slučaja koje je iznio gradonačelnik Kadrić. Jer u pitanju je nekoliko stotina hiljada KM-ova javnih sredstava. Radi javnosti u čije ime bi trebali da štite zakon i pravdu ali i svoje i ljudske i stručne vjerodostojnosti . Kratko ali i konkretno
Na kraju, kao malo ohrabrenja, još jedno „priznanje jednog njihovog njemačkog kolege“ :
„Naravno, ja pouzdano znam da nema skoro ništa što jednom sudiji pri obavljanju njegove sudijske prakse, dakle u službenoj ulozi, ne bi bilo dozvoljeno. Zato se pozivanjem na neovisnost službenog sudovanja skoro sve pokriva (H. Sendler, Predsjednik Saveznog Upravnog suda Njemačke)
„U jednom otvorenom društvu kao što je naše, sudije ne mogu biti ništa nije bolje nego druge grupe ljudi koje pripadaju nekom službenom staležu i tu službu obavljaju kao svoj posao. (Willi Geiger, sudija Ustavnog suda Njemačke). Tako Nijemci.
- Mi živimo u najkorumiranijem društvu u Evropi. Pozivanja na „neovisnost sudstva“ je zato prozirno bježanje od suda javosti. Nadležni u pravosuđu Distrikta treba da se zapitaju da li će im građani zaista povjerovati da su sudstvo i sudije Distrikta drugačiji od ostatka društva u kome rade i kome pripadaju? Zašto bi i kako bi to bilo moguće da dvije grane vlasti budu do grla u korupciji a treća, eto gle čuda, prava sveta Marija, čista kao suza? Hoće li to Apelacioni sud da nas sa jednom-dvije nemušte polurečenice poruči da treba da vjerujemo u ono što je očito nevjerovatno. Zato umjesto jeftinih floskula, pravosuđe Distrikta obzirom da je jedini čuvar zakonitostK, neka konačno nešto zbilja kažu i još važnije započnu u vlastitim redovima odvajati žito od kukolja.
K.Ribić