Život u Brčkom, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i život svakog Bosanca i Hercegovca, građanina i seljaka, odvija se u okrutnom limbu između stvarnosti i davno obećane budućnosti. Prije 22 godine u Brčkom je zasanjano bolje sutra, sutra u kojem će i Srbi i Hrvati i Bošnjaci živjeti mirno i prosperitetno, u kojem će se zaboraviti ratna ubijanja kao da su tek komšijske nesuglasice, u kojem će i jedni i drugi i treći slaviti svoje heroje, pohoditi svoje spomenike i imati svoje direktore.
Dvadeset dvije godine poslije, baš kao u cijeloj BiH, baš kao kod svakog građanina i seljaka, snovi za bolje sutra u Brčkom odavno sve lucidniji i bljeđi. Izlagani ovdašnjim neprilikama postali su neprepoznatljivi, poput murala trojici velikana jugoslovenskog glumišta – Pavlu Vujisiću, Borisu Dvorniku i Mustafi Nadareviću – koji se nadvija nad rječicom Brka.
Grebanje u mahovini
Prije tri godine mural je nastao kao kruna USAID-ovom projektu reGeneracija. Iako mural nikada nije dobio zvaničnu dozvolu od grada, mladi okupljeni oko neformalnih udruženja District Team i EŠ Guerilla uspjeli su u mahovini i naslagama na potpornom zidu izgrebati likove trojice velikana.
”Nismo znali ko će biti na muralu, ali smo znali da mora biti neko inspirativan. Znali smo da u ljudima i dalje ima tragova one ljudskosti od prije, onog jedinstva, borbe protiv fašizma. Na kraju, gotovo da i nije bilo dvojbe ko će biti na muralu. Smatrali smo da su ova trojica glumaca, kroz svoje filmske uloge, otjelovljavali sve ono što smo željeli reći Brčacima, ali i ljudima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Željeli smo probuditi u ljudima ono što su osjećali i kakvi su bili prije svih ovih podjela. Ne znam jesmo li uspjeli”, kazao nam je Mirsad Zahirović, član neformalne grupe District Team iz Brčkog.
Mirsad, tada mladi aktivista pun elana i vjere u dobro u ljudima, odnedavno je otac i suprug. Obgrljen brčanskom svakodnevicom, u stalnom deficitu suboraca, više nema luksuz da vodi bitku za ideale. Danas se Mirsad bori za svoje dijete, a radeći u kafiću, sa fakultetskom diplomom koja skuplja prašinu na polici pored slike sa akcije oslikavanja murala, ta borba je sve neizvjesnija, ali i nepoželjnija.
”Mene je majka iz Brčkog iznijela kad sam imao dva mjeseca. Zar i ja sad trebam razmišljati hoću li svoje dijete morati iznositi tako? Ja to ne želim i nemam više snage za to. Ukoliko se nešto ne promijeni u narednih par mjeseci, idem u Njemačku. Iz moje ulice su svi otišli, svi s kojima sam odrastao i igrao se. Za moju porodicu se niko neće pobrinuti, samo supruga i ja, a mi nismo od onih koji će zbog političkih veza preko noći dobiti posao”, dodao je Mirsad.
Naoko, Brčko djeluje kao uzor suživota i tolerancije, ali način na koji je organizovan tamošnji život apsolutno ništa ne znači za obične Brčake. Kao i u svakom drugom mjesto ogrezlom u nepotizam i korupciju u Bosni i Hercegovini, i u Brčkom možete dobiti posao ako ste politički podobni i ako je vaš etnički direktor te godine u rotaciji; ne morate se brinuti hoćete li dobiti povećanje plate ako ste dio (di)striktnog aparata koji je iz godine u godinu sve veći i sve nezasitiji, iako je građana sve manje, niti hoće li vam biti asfaltiran put do porodične kuće ako ste pomoćnik gradonačelnika (poput onomad Ante Domića). Svi izvan tog kruga političkih veza i dugova, žive životima koji ih svakim danom sve više udaljavaju od Brčkog u kojem su odrastali i kakvo su zasanjali u ekstazi projekta obnove suživota i vraćanja prosperiteta krajem devedesetih.
Forma ispred suštine
Ono što Brčko odvaja od mnogih bh. sredina je činjenica da etnički sukobi više nisu njihova svakodnevica, niti su etnički sukobi (osim posljednjeg Dodikovog očajničkog orgijanja povodom 9. januara) način osiguravanja političkog preživljavanja. Politički poeni u Brčkom su zagarantovani, jer princip rotacije etničkih predstavnika sve stranke održava u vlasti i stvara se dojam da nijedna etnička skupina ne dominira nad drugom. Stoga etnički sukobi i netrpeljivost u Brčkom nemaju svoju svrhu, te jedni ne žive u strahu od drugih.
Damjan Dundžić, brčanski aktivista, kaže da pomaka ima, ali su gotovo zanemarivi. Jer osim što su isti ljudi u vlasti i na pozicijama, iste su i ideje koje te ljude vode.
”Ako bi se isključila politika, ljudi bi bili ljudi, svi sa svojim pričama i sudbinama. Svi sa istim problemima. Nema ovdje podjela među ljudima kakve postoje u drugim multinacionalnim sredinama, ali ljudi gledaju televiziju, imaju pristup drugim medijima i nisu imuni na sve te priče. Možda nema netrpeljivosti među različitim etničkim skupinama, ali itekako postoje razlike između onih koji su u politici i onih koji nisu”, kazao nam je Dundžić.
U Brčkom, smatra naš sagovornik, “forma je ispred suštine”. To se posebno vidi u svakodnevnom životu.
”Imamo dobre programe za startup projekte mladih, ali to na kraju dobiju mladi koji su stranački kadrovi. Imamo odlične programe vještačke oplodnje, a mlade žene ne smiju ostati trudne jer se boje da će ostati bez posla. Čak i Vijeće mladih, koje je zamišljeno kao nekakav korektivni faktor za politiku mladih u vlasti, poprima obrise pravog političkog tijela. I tamo se rotiraju predsjednici iz različitih naroda i svi oni su ujedno i članovi stranaka u vlasti”, dodao je ovaj aktivista.
Brčko kakvo danas poznajemo, mutant koji odolijeva da se smjesti u urnek ostalih sredina u BiH, mirna luka koja živi umireno između svoje tri paralelne realnosti, nastalo je 2000. godine. Na zvaničnoj stranici Supervizija u Brčkom o ovom gradu je objavljena priča, priča o nastanku distrikta. Iz njenog se tona i izbora riječi može vidjeti i geneza današnje brčanske svakodnevice.
Onaj-Koji-Se-Ne-Smije-Identifikovati
”Prije sukoba koji je trajao od 1992. do 1995. godine Brčko je bilo multietnički grad pun života, sa skoro 90 hiljada stanovnika. Zbog strateškog značaja, grad i područje distrikta pretrpjeli su ogromne štete tokom rata, na hiljade ljudi je ubijeno, desili su se neopisivi zločini, a desetine hiljada ljudi bile su primorane napustiti svoje domove. Do kraja rata, Brčko je imalo samo 33 hiljada stanovnika. Oni koji su ostali pretrpjeli su traumu. Grad je u potpunosti bio etnički podijeljen, došlo je do kolapsa javnih usluga i ekonomije, a bezakonje je bilo široko rasprostranjeno. Spor zaraćenih strana oko statusa Brčkog bio je toliko žestok da je to bilo jedino značajno pitanje oko kojeg se tokom mirovnih pregovora u Daytonu nije moglo pronaći rješenje. Strane su stoga rješavanje ovog pitanja prepustile tribunalu koji su na kraju sačinjavali međunarodni i domaći pravni stručnjaci. Konkretan status i ovlasti Brčko distrikta utvrđeni su Konačnom odlukom tribunala iz 1999. godine”, stoji u Priči.
Navedeno je i kako je “Vlada distrikta Brčko pokazala da je u BiH moguće utemeljiti i održati mehanizme kojima se štite prava pojedinaca i zajednica, a da pri tome ne dolazi do stalnog zastoja u političkom i administrativnom sustavu. Multietnička vlada i skupština Brčkog predlažu, donose i provode stotine zakonodavnih akata na osnovu uspješnog konsenzusa stvorenog tako da daje maksimalne praktične dobrobiti stanovnicima distrikta”.
”Dana 23. maja 2012. godine visoki predstavnik je najavio da će se ured u Brčkom zatvoriti 31. augusta 2012. godine, a da će supervizor suspendirati svoje funkcije od istog dana. Iako će supervizor zadržati sve svoje ovlasti, a Arbitražni tribunal za Brčko nastaviti postojati, puna odgovornost za upravljanje distriktom će biti potpuno prenesena na lokalne lidere”, ispričano je o Brčkom na brckosupervizija.ba.
Svih tih godina novostvoreno Brčko bilo je tek sjena onoga koje je ubijano od 1992. godine, a na kraju osakaćeno i utegnuto u nove proteze. Suživot je bio ostvaren jer su sve tri političke strane dobile pravo na svoju istinu, ali i obavezu ne propitivati istinu drugih. I Vojska Republike Srpske i Hrvatsko vijeće obrane i Armija Republike BiH imaju status branitelja Brčkog i svoje spomenike palim braniteljima u čast, kao da su se vojne (i paravojne) formacije u Brčkom odbranile od nekakvog nepoznatog neprijatelja, Onoga-Koji-Se-Ne-Smije-Identifikovati kako bi se održao suživot, ali i prosperitet po mjeri brčanskih vladara. Time je svakoj strani omogućeno pisanje vlastite istorije, ali su činjenice poznate svima.
Ipak, za razliku od ostalih mjesta, u Brčkom se (najčešće) ne negira genocid, ne opravdava se zločin u Križančevu Selu, niti ubijanja Srba oko Konjica ili u Sarajevu. O zločinima u Brčkom, međutim, i ne pomišlja se govoriti, iako je brčanski logor Luke bio mjesto ubijanja Bošnjaka i Hrvata i tek ponekog nelojalnog Srbina, baš kao i nekadašnji Hotel Galeb, koji i nakon restauracije i pokušaja vraćanja nekadašnjeg sjaja nikada tim sjajem nije uspio zasjati, jer su podrumski zidovi hotela natopljeni krvlju Brčaka. Njihovi preživjeli sugrađani su novoimenovani Hotel Grand uglavnom odbijali posjetiti, te je postao simbol tihog protesta preživjelih Brčaka.
Vlast previše galami
U tako oblikovanom miru, zaboravljen je i prevaziđen rat, ali su zaboravljeni i neprijatelj i žrtve. Zaboravljen je Đoko Stevanović, pravoslavac, Srbin, Brčak koji je preko Save pokušao prevesti Smaila Ribića i spojiti ga s porodicom u Hrvatskoj, a kojeg su poslije sa Smailom ubili njegovi u logoru Luka. Nije ubijen zbog svoje nacije ili vjere, već je ubijen za primjer bilo kome ko se u Brčkom htio oduprijeti ludilu i živjeti vodeći se općeljudskim vrijednostima.
U tako oblikovanoj istoriji, u političkom okruženju koje je pristalo na kompromise u korist prosperiteta (političkih aktera i njima bliskih saradnika), nikada nije bilo niti može biti mjesta za spomenik civilnim žrtvama. Takav spomenik pobjednicima bi značio saučesništvo, bilo u zločinu ubijanja, bilo u zločinu zaborava.
Kasnije uspostavljena dominacija nacionalnih stranaka onemogućila je da u Brčkom životom dostojnim građanina žive Brčaci. Njih su zamijenili Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji žive životima dostojnim etnostranačkog roblja.
Ali čak i ako pitate Srbina ili Hrvata ili Bošnjaka, koje ćete pronaći i u kafanama koje neformalno nose epitet određenih etnija, života više u Brčkom nema ni za njih. Sve teže je voditi biznis, sve teže je naći posao, a sve lakše izbrojati broj prvačića u školama.
”Brčaka više nema u Brčkom. Tu su neki Srbi, Bošnjaci, Hrvati, ali Brčaka nema. Barem ne onoliko da bi utišali galamu ovih na vlasti. Njima je dobro, ali dok je njima dobro, mi ne možemo živjeti ovdje, ne onako kako oni žele da živimo. Ljudi imaju sve manje novca, a posao je sve teže održati. Ja da bih vodio salon, morao bih podići cijene, ali ne mogu. Kod mene se penzioneri i dalje šišaju za pet, a radnici za šest maraka. Bitno mi je da sam djecu školovao, nije mi svejedno što nisu više ovdje, ali tako je i bolje”, kazao nam je majstor Jule u dužoj pauzi između dva šišanja.
Kad se odmaknete od tri monstruozna monumenta u centru grada koji slave tri pobjednika, kada pronađete mjesta u kojima ljudi zarađuju za goli život zgađeni etnokorupcijom koja ih je odvojila od djece, nestaje svaka sumnja da živi duh nekadašnjeg Brčkog. Ono živi u malim oazama ljudskosti, na mjestima u kojima se sluša Đorđe Balašević, a ne Thompson, u srcima ljudi koji komšije raspoznaju samo po njihovim sudbinama, na mjestima gdje se djeca uče umjetnosti, a ne mitologiji i mitomaniji.
Jedno od takvih mjesta je i Caffe bar Jazzwa u brčanskom zanatskom centru, jedini caffe bar u Brčkom koji je ugostio i britanskog ambasadora Matthewa Fielda i specijalnog predstavnika EU Johanna Sattlera i supervizora za Brčko Michaela Scanlana. Vlasnik ovog zdanja Željko Lazarević, osim što je ugošćavao kremu međunarodne zajednice u BiH, bavio se novinarstvom i vodio kafić koji je kupio jer nakon odlaska starog vlasnika nije mogao podnijeti pomisao da će ga neki novi vlasnik upropastiti, bavi se i nečim daleko važnijim – dao je nadu mladim roditeljima da mogu imati djecu i u okolnostima u kojima im sama priroda nije bila naklonjena.
Nije sve buđ i poraz?
Od 2013. godine Željko vodi organizaciju Beba više, prvu bh. organizaciju za borbu protiv steriliteta, koja je članica krovne organizacije Fertility Europe. Željko je sa svojom partnericom bio među petnaest posto evropskih parova koji imaju problema s neplodnošću i to poražavajuće iskustvo tokom postupka vantjelesne oplodnje, prvenstveno u dijelu pomoći države, odnosno distrikta, odlučio je iskoristiti da stvari promijeni u temelju.
”Fond zdravstvenog osiguranja Brčko distrikta sad finansira tri postupka vantjelesne oplodnje, radi se na finansiranju i četvrtog. Pomjerili smo dobnu granice žena za treći postupak vantjelesne oplodnje na 45 godina, a parovi više ne moraju sami klinikama plaćati ogromne svote unaprijed, te čekati na refundaciju sredstava”, kazao nam je Lazarević.
Na sve ovo, Beba više je pokrenula i inicijativu da se finansira vantjelesna oplodnja za single žene, a nakon toga će se ići i dalje. Kako kaže, u vremenu kad se vjerskim zajednicama daju milioni maraka, a ljudi ne mogu imati djecu jer nemaju novca, očito je nešto trulo.
”Imali smo podršku vlasti, ali tek kad smo glasno rekli da se stvari moraju mijenjati. Čak nam je i gradonačelnik posudio službeni automobil i vozača da jedan par odvedemo na oplodnju. Ali morali smo dići glas. Ja nisam više mogao gledati te podjele Brčaka na profesionalne Srbe, Hrvate i Bošnjake, dok ljudi u njihovom okruženju ne mogu imati djecu, jer to nije vitalni nacionalni interes. Ono što je nama bio jedini interes je da ljudima pomognemo da dobiju djecu, da podijele svoju ljubav i iz nje odgoje novu generaciju Brčaka”, dodao je Lazarević.
Zahvaljujući zalaganju ljudi u udruženju, trenutno se odgaja više od trideset novih Brčaka, rođenih iz inata i ljubavi. I iako su Pavle, Boris i Mustafa odavno dio naše prošlosti, a njihov mural u Brčkom sve bliže da postane tek podsjetnik na ono što je nekada živjelo u nama i što smo dozvolili da bude prekriveno mahovinom, da se ubuđa i porazi, oaze normalnih niču posvuda oko nas, rođenih i odgajanih u ljubavi, obećavaju nove borbe i opstojnost duha ljudskosti čak i tamo gdje je taj duh utopljen u krvi i izgubljen u nemaru..
Izvor: bhdani. oslobođenje