Kada sagledamo unazad nekoliko godina ali i dalje u prošlost, sa sigurnošću možemo svjedočiti tome da su djeca prilikom odrastanja prolazili određene norme, usvajali obrasce ponašanja, učeni pravilima pristojne komunikacije, te ukoliko se dešavalo da neka instanca poput škole ukori neki postupak, roditelji su bez kompromisno, bez preispitivanja to uvažavali, slušajući struku ukoravali ih, što je rezultiralo da učenik takve manifestacije ponašanja prestane da ponavlja. Također, djeca su imala niz obaveza koje su morali da rade, pa čak često i da učestvuju (sa roditeljima ili bez) u zarađivanju sredstava koja su imala za cilj da stvore radne navike, proizvode radni odgoj kod djece koji je jako važan za izgradnju ličnosti djeteta koje će znati da svojim radom može da obezbijedi sebi sredstva za egzistenciju, ali i da cijeni novčana sredstva. Roditelji su učestvovali u životima djece, rijetko se dešavalo da dijete zastrani (ode daleko u pogrešnom pravcu) a da to roditelji ne uoče, ali su riditelji, složit ćemo se, svojoj djeci bivali AUTORITETOM.
Sada kada sagledamo načine odgoja djece, postupanja djece, odnosa djece prema drugoj djeci, izazovim koj ih okruzuju, sa sigurnošću možemo da potvrdimo da su djeca prepuštena sama sebi, kada roditelje pozovu u školu zbog nekog neprihvatljivog postupka djeteta, tada nastupa roditeljska potreba za zaštitom djeteta od onih koji žele da isprave postupke koji nisu opšteprihvatjivi, angažovanje advokata u zaštiti prava djece i sl. oblici zastrašiavnja. Nerijetko nastavnici bivaju nazivani svim mogućim pogrdnim imenima, omalovažavani u svojoj struci, degradirani od strane roditelja, što djeci stvara sliku da takva neprihvatljiva ponašanja trebaju da se nastave, a svi drugi autoriteti trebaju da se degradiraju. Šta imamo za posljedicu?
Za posljedicu imamo tinejdžere koji ne znaju osnove kućnog reda, osnove pravila pristojnog ponašanja, djecu koja ne znaju da cijene novac, i preko roditeljstke grbače nastoje zadiviti druge vršnjake namećući skupe trendove, bivaju nagrađivanji kada unižavaju drugu djecu, degradiraju one koji ne misle kao oni, i na kraju izrastaju u djecu koja nemaju saojećanja ni za koga, a najstašnije ni za svoje roditelje koji ih nisu tome ni učili kada je trebalo.
Ova dešavanja koja se događaju u vezi napada učenika na druge učenike, nastavnike, učitelje događaju se zbog toga što djeca rastu bez ograničavanja, bez razgovora šta je ispravno a šta nije, uopšteno bez posvećivanja djeci i bez razgovora,bez sankcija, što pospješuje društvo koje veliča ovakve postupke, ali i sistem koji sankcioniše u zavisnosti ko je u pitanju (ako stoji stranka ili ,,neko važan” onda za toga ne važi pravilo jednakosti). Dok god ne budemo izrasli u društvo koje će osuđivati loše postupke bez obzira o kome se radilo, ne budemo svi jednaki, i snosili odgovornost za ono što uradimo, sa sveroditeljskom podrškom djeci koja bivaju nagrađivana za loše postupke, događat će nam se i sve gori napadi, ne samo na škole i nastavno osoblje, nego i na druge institucije koje ne budu radile u skladu sa tinejdžerskim željama.
mr. sci. Edina Osmić-Šadić, prihoterapeut u edukaciji
Pedagog i psiholog