Što sve sitan čovjek proživi, da se nauživa i nad osobnom tragedijom ni suzu ne izusti; da od sreće suzu pusti i od iste izgara; mali čovjek, pod sunčanim krovom, mali i preplašen, mali i neustrašiv poput stijene kojoj oluje tek miluju bedra… taj sitan čovjek tematski je primat u knjizi Almira Zalihića “Tuga je golub u bijelom” (Knjigoljubac, Brčko, 2020), taj golub u bijelom kojeg neutaživo snovi dočekuju i ispraćaju, ta pridošlica nada i njenih ukopa…
Narator u tekstu bez deskripcije, kako stilske tako i semantičke, pripovijeda o sudbini žrtve i neprijatelja, šturim skoro škrtim i ogoljenim rečenicama iz kojih vrvi izvor tumačenja, kako neki insani ipak još imaju trun duše u sebi, jedni praštaju i oslobađaju dušmanu s poklikom da im više ni sjenku ne vide.
Dan i noć
Ne/ljudska bol je katkad neminovna kroz život iliti bojište, dodijeljena skoro svim snagama dana i noći. Narativ ne propušta uhvatiti upravo te trenutke ljudske patnje, katkad i očaja, gdje impresiji nema mjesta već stvarni vojnici i stvarna bol su skoro na pijedestalu zvanom ljudska ne/moć.
Teške slike ovoga teksta su pred recipijentom, ponižavanje ljudskog identiteta, ja i moje, strašne slike o rasutom Zulejhinom mozgu po bluzama vojnika, ogorčenost i stisnuta šaka zbog i radi nemoći nad kuršumom, nad muškom snagom i nečijom umišljenošću da si smije ljudski život podrediti. Likovi-žrtve ne vide ni djelić optimizma u ratu, za njih je život, zaslugom zlih, septička jama. Rat i njegovo zlo i strahote su tematski postulat ovih kratkih priča-isječaka. Nijedna antiratna asocijacija, poslijeratna, sve živi strah, vojnik i raka.
Vlast i individua, pojedinac i ideologija, uvijek su bili, kako u životu, tako i u umjetnosti, nepomirljiv jaz (ne)dorečenosti, nerijetko netrpeljivosti, pa čak i mržnje, što likovi u ovom tekstu i potvrđuju, u najpreciznijem primjeru žene kojoj je “odvedena” obitelj, njene suze samo se poput šuma čuju, jer vlasti katkad podmuklo uspijeva čak i ljudsku misao dokučiti.
Stoga je degradacija ljudskog dostojanstva ovdje prvi nenametljivi idejni princip da se opovrgnutom krunom ljudske časti pokuša obezvrijediti i omalovažiti. Rat je i “neprijatelju” donio tugu, nemir, smrt, jer se ratuje zato što “oni” žele, jer se u ratu čak i protiv najboljeg prijatelja moralo. Na kraju, nismo li u ratu svi gubitnici?! Po tijelu, idealu, neizvjesnoj budućnosti, svirepoj prošlosti; nismo li gubitnici i po svojoj savjesti?!
Odraz bespomoćnosti
Teme su iznikle iz ratne perspektive i u njoj ostale, zamrznuto pripovjedač nas zadržava u tom vremenu, neprestano i uporno. To je perspektiva u kojem su tijela na samrtima, u neutješnim agonijama uvijaju se pod nečijim nogama poput crvi, postoje samo žrtva i njen dželat, onaj koji napada i onaj koji se katkad brani, katkad i ne. Tijela koja su hrana dresiranim psima, gavranima strvinarima, usitnjena i bezvrijedna trupla čija je mimika utihnula na kamenim sprudovima, tu trunu i naposljetku nestaju.
Bez groba, mezarja i vječnog počivališta! Strukturalno, knjiga je komponirana iz nekoliko pripovjednih isječaka-priča, ispričanih kratkim dahom, nimalo dekorativnom sintaksom kako stilski, tako i semantički, u njoj se rečenica gubi, propada, uranja u samu sebe i tu se utapa, sve je odraz bespomoćnosti ljudskog grla, u akterima urlika skoro da nema, a žrtve su preplašene u svojemu beznađu, osim Adnana Mulabdića, koji utješnu nadu pronalazi u poruci u kruhu da svijet već zna za žrtvu i da će sve biti dobro. No ni to ne mora biti nada već možda samo zamka moćnika da ispita, provjeri i testira.
U naprsli morfem…
No, ovo pripovjedno tkivo može se promatrati i kao jedna narativna priča ili splet povezanih na granici s kratkim ratnim romanom, jer rat je neopisivo zlo sahranjene sutrašnjice, pokopanih snova iz koje se izlazi uvijek stranputicom, na i u njoj ostaje do posljednjeg daha.
Ožiljci se ne liječe jer je to sizifovština, oni samo vješto prikriveni u gluhim noćima izrastu u diva koji svojim narogušenim licem usnuti ne da, po rani komponira stravičan bol, grimasu i jezu koja jutrom nekako splasne ili se skrije u usjeve sunca i novog dana koji se neumitno budi. Eto to je uspjelo pripovjedaču, jer vazda je bilo da ono što se ima/nema reći katkad dijelom u naprsli morfem stane, da boli, podsjeća i ne prolazi. Iako život naravno uvijek ide dalje i iako svuda kliču riječi nade da će biti bolje. Riječi…
Ljiljana TAIĆ-ADŽAMIĆ
Izvor: oslobođenje.ba