U gradu u kojem kontradiktornosti ne manjka ni u kojem slučaju, i na koje su se ljudi uglavnom navikli, ipak postoje situacije koje vas neprijatno iznenade i životno ugrožavaju gdje ih najmanje očekujete.
Zaljubljenike u rekreativno igranje tenisa na koliko –toliko očuvanim Proheminim terenima i rekreativce koji posjećuju gradski stadion Jedinstva, na najfrekventnijem mjestu, između parkinga nekadašnjeg gradskog bazena i puta, danima vreba otvorena šahta dubine oko tri metra.
Ničim označena prijeti da proguta nečije dijete, nekog šetača, jednostavno da nekog usmrti ili teško povrijedi.
U isto vrijeme krov sa Kučukalića kuće, kulturno historijiskog spomenika, danima otpada , obrušava se i prijeti da se cijela krovna konstrukcija stropošta. Djeca koja se u toj ulici igraju, šetači, majke sa bebama u kolicima po povratku sa Ficibajra i ne slute šta im se nalazi iznad glave. Nikakvog znaka, nikakvog upozorenja.
Ona kao da simboliše nestanak jednog vremena i nebrigu onih koji ostaju za to vrijeme. Istovremeno, u svojoj trošnosti postaj opasna po život onih koji pored nje prolaze, kao što su u opasnosti po život oni kojima ovakav brčanska vlast upravlja.
Lijepo je imati višebojnu fontanu, ,,zlatne’’ ribice, uređene parkove…, ali šta ćemo sa ovim opasnostima što vrebaju iza svakog ćoška? Ko je odgovoran u ovom gradu za takve stvari? Komunalno, Inspektorat, Policija, gradonačelnik… Gdje je taj SUD što sudi i određuje pravila u običnim zemaljskim problemima ?
Možda je najlakše zažmiriti, praviti se da nas to ne zanima i moliti Boga da se nama ne desi takav neki peh sa brčanskim krugovima pakla. Ali opet, da li je ljudski žmiriti na ono što može da ubije ili povrijedi bližnjeg pa i neprijatelja tvog?
M.P.