Svakodnevno smo u prilici, kako putem medija a tako i putem neposrednih dešavanja u našem okruženju vijdeti kako djeca bivaju zanemarena i prepuštena sama sebi.
Sve pošasti savremenog društva kao što su dostupnost društvenih mreža od najranijih godina života, zloupotreba istih, poistovjećivanje sa javnim i kompromitovanim ličnostima, moralnim nerastima, iskompleksiranim roditeljima, djeci kojima je poistovjećivanje sa onima kojima je uspjeh zagarantovan ukoliko najglasnije iz prvih redova tapšu onima koji se pitaju, krijući svoje mišljenje, glasno prepričavajući tuđe.
Zataškavanje, prigušavanje i nepopularizovanje kritičkog mišljenja, ućutkivanje svega što govori drugačije od onoga instruisanog, uveliko je doprinijelo da nam djeca idu utabanim putem, onim za koji ne moraš da se potrudiš da bi dobio vrijednost, i za kratko vrijeme dođeš do cilja bez puno truda.
Roditelji u potrebi da budu u korak sa vremenom, trendom današnjice, vlastitu djecu prepuštaju u ralje propasti. Pojam elitne prostitucije je vrlo nepopularan, ali je izuzetno prisutan kod nas. Dovoljno je samo da uporedite nečija primanja, sa troškovima i ulaganjima, sasvim jasno se može zaključiti da nešto nije logično. Da li se roditelji ikada zapitaju odakle porijeklo vode skupocjene stvari koje djeca donesu kući,ulože u sebe, i da li se ikada zapitaju kuda njihovo dijete ide onako polugolo, šta kao takvo traži, i šta može da očekuje?
Da li smo se svjesno i prećutno prepustili stihiji odobravanja prostituisanja vlastitog djeteta, da bi namirilo sebi ono što mu mi ne možete priuštiti, a što je u međuvremenu onda kada nismo imali vremena za njega pronašlo za uzora neku propalu članicu rijaliti šoa, koja sada već ima milionske preglede na tik-tok-u, i koja je top tema u drustvenim krugovima? Dokle smo se to doveli? Da li se zapitamo gdje naša djeca izlaze, s kime se druže, šta ima je važno, čemu teže, šta žele da postanu?
Radeći sa srednjoškolskom populacijom, ali i njihovih roditeljima, dalo se uočiti mnogo zastrašujućih momenata prilikom odgoja i odrastanja djece, a to je da roditelji nakon sazanja da djeca trebaju biti upućena na dređene provjere radije izbjegavaju to, zaobilaze istinu i radije žive u ubjeđenju da je sve u redu i da će se samo od sebe riješiti, nego li se početi baviti problemom i suočiti se s istim.
Vrlo često se nakon toga ispostavi da dijete krene stramputicom, porodice se rasture, i najčešće bude kasno za bilo kakvu pomoć.
Jeste lakše ne baviti se djecom, jeste lakše dati mu telefon i kratkotrajno riješiti svoje probleme, jeste lakše vjerovati a ne provjeravati svoje dijete, lakše je povjerovati u nevjerovatne izgovore djece, a ne provjeriti sumnjive pojave, ali onda moramo biti svjesni da prećutno od svoje djece pravimo osobe koje će sutra tragati za sumnjivim putevima sticanja novca, a djevojčice sjesno pravimo osobama koje će se dobro prodavati za dobru sumu novca. A možda toga i kasno postanemo svjesni, i za povratak ne budemo imali drugu priliku.
S.K.
pedagog-psiholog