29. maja tekuće godine napustila nas je Ljubica Ostojić. Poetesa, prozna i teatarska spisateljica, dramaturg, spisateljica za djecu, profesorica. Topla, plemenita, nenametljiva duša. Otišla je tiho – onako kako je i živjela. A živjela ja za ono što ju je ispunjavalo – umjetnost pisane i kazane riječi. Tako ovaj nepravedni i nesavršeni svijet napuštaju oni snažni i samosvojni – bez leleka, bez protesta, bez lamentiranja zbog nepravedne i nezaslužene skrajnosti iz kulturne i umjetničke žiže.
Ljubica Ostojić je nesumnjivo jedno od najvećih književnih imena u BiH. Moderan književni izraz, urbani senzibilitet, ekspresivnost literarnog glasa, izoštrena perceptivnost, bogata asocijativnost, lucidne i britke opservacije, uz jednu vrstu specifičnog ironijskog otklona karakteristike su njenog književnog opusa.
Ljubica Ostojić je knjigom pjesama „VRIJEME ZA UKRAS” debitovala daleke 1969. godine. Pedesetogodišnjica književnog stvaranja obilježena je objavljivanjem izvrsne prozne knjige “Vještičija posla” (Knjigoljubac, Brčko, 2019) koja se svojim duhom i estetskom ostvarenošću posve približila poetičkom idealu moderne pripovjedačke proze, koji u sebi sabire elemente fantasičnog, poetike apsurda, dokumentarističkog verizma, suptilne ironije i samoironije.
Istim povodom objavljena je knjiga njezinih novih dramskih tekstova (Drame, Vlada Brčko distrikta BiH, 2019). Knjiga sadrži četiri drame. Dvije drame iz suvremenog života (“Onaj odozgo” i “Marcellov projekt za budućnost”) koje se bave odnosima unutar jedne obitelji, „malim ljudima“ naše svakodnevice u postratnom i vremenu tranzicije u kojem baš takvi, pripadnici srednjeg sloja, postaju najveći gubitnici u društvu.
Ljubica Ostojić, u tim dramama, da bi sačuvala ljudsko dostojanstvo svojih likova, njihov identitet građana, prekida dramsku situaciju uvođenjem interludija te, naizgled duhovitu i nerijetko satiričnu igru, pretvara u duboku unutrašnju dramu sa kojom se svako može identificirati. Druge dvije drame “Rijeka čudovodnica” i “Penelopa, kraljica Itake” pripadaju ciklusu poetskih drama. Iako svaka ima različito tematsko uoprište, obje karakteriše autoričina snaga pjesnikinje koja ne preza krenuti u potragu za iskonskim tragovima tankoćutljive ženske spoznaje i imaginacije simbolično imanentne vilama i bogovima, a koje se kriju u starim mitološkim i obrednim igrama, u legendama i usmenoj narodnoj predaji.
Obilježavanje pedestogodišnjeg uspješnog bavljenja pisanjem obilježena je i izborom iz poetskog opusa. Knjiga “Onkraj doslovnog svijeta” (Knjigoljubac, Brčko, 2020.) rekapitulirala je ono najbolje iz iz tog opusa i na izvjestan način pokazala svu raskošnost poetike Ljubice Ostojić. Taj izbor je, isto tako, pokazatelj sterilnosti aktuelnog književnokrtičkog valoziranja moderne bh poezije.
Kao tanani misaoni lirik i postromantični bjegunac od današnjih kerefeka raznih izama, Ljubica Ostojić je u svojim najboljim stihovima ostvarila fine evokacije egzistencijalnih tjeskoba i dojmljive iskaze unutarnjih lomova tankoćutna duha u sukobu sa novom realnošću svijeta. Stoga objavljivanje tog izbora znači ne samo rehabilitaciju nedovoljno pročitanog opusa nego i doprinos poznavanju i prepoznavanju poluvijekovne bosanskohercegovačke poetske scene.
Obimnim, raznorodnim i estetski respektabilnim opusom prepoznatljivog umjetničkog rukopisa koji je stvarala pet desetljeća Ljubica Ostojić je trajno obilježila noviju bosanskohercegovačku književnost i kulturu. Za nju je pisanje bilo utočište i razlog postojanja pa se zato iz njezinih djela iščitava istinska stopljenost umjetnosti i egzistencije, života, knjige i pozorišta.
U ovom trenutku nevjerice da moju prijateljicu, moju Cicu, više neću ni čuti ni vidjeti, izgovaram naglas njezine stihove:
Znaj, umiranje je čista ljepota,
Te ozaren treba pred Smrt stati.
Smrt je u tebi bila sveg života:
Sada je i tebi u njoj postojati.
Almir Zalihić