Decenijama nepromišljenim odlukama raznih faktora društva i takozvanih “političara” uništava se supstanca Brčaka i Brčanskog u našem gradu. Vazda je naše Brčko bilo poznato po svom Brčanskom duhu šarmu i osobenosti. Voljeli smo se okupiti oko lijepe riječi, slike, note, utakmice, strasno i nesebično navijati za Brčko i Brčake u svim društvenim sferama.
Svakog pogotovo uspješnog Brčaka dizali smo u zvijezde, ponosili se našom djecom i ljudima koje je bio dobar i uspješan glas diljem svijeta. Njihovi uspjesi bili su naše zadovoljstvo, ponos i sreća.
Najveći i skoro jedini identitet bio nam je Brčak, čovjek i građanin. Humanost, solidarnost druželjubivost i zajedništvo nas je čuvalo i krasilo.
I na jedanput sumanuto stanje, nadvi se nad nama. Zavadi smo se, izdijelismo da brat brata očima ne može da gleda.
Poželje smo više bolje, ne dao Bog tuđe, neko prokletstvo nas zahvati uđe u nas. Nesretan sukob koji se iz rovova prebaci u institucije decenijama nas sistemski uništava i prijeti opstanku jedne civilizacije koje se sad samo sjećaju dobro ostarjele generacije.
Mladi na žalost odlaze u tuđinu da tamo pokušaju naći sreću kad im ju mi ovdje ne dozvoljavamo i uporno uvjeravamo da se strpe da će i njihovo vrijeme doći.
Kada?
Više se pitanje i ne postavlja. Vremenski sat ne čeka nikoga i neumoljivo otkucava i posljednji su trenuci pred nama da se duboko zamislimo, osvijestimo, analiziramo i iz temelja promijenimo.
Prije sveg ljudi, intelektualci, stručnjaci, inženjeri, radnici, otišli, pridošli – (BRČACI).
Pogledajmo Brčko, pogledajmo dom svoj, skinimo paučinu s očiju. Kakve prizore vidimo, gdje onaj duh, gdje je onaj sjaj, gdje je zadovoljstvo i sreća nestala?
Poklonimo mu samo trenutak pažnje i skromnog doprinosa. Neće nam se ništa dogoditi, poslovne pozicije, bankovni računi i kruna s glave neće nam spasti.
Naprotiv, doživjet ćemo pročišćenje i katarzu.
Krupnu stvar najbitniju i najsvetiju za čovječanstvo – opstanak jednog društva, jedne civilizacijske vrijednosti i produžetak života u ovom trenutku za budućnost u našim je rukama.
Mirza Šadić