Vampirskim upokojenjem pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, “glogovim kolcem” zaslužene pravde, “povampirili” su se i njegovi vaskoliki štovatelji, koji su javno i to nekrijući, diljem Srbije i entiteta Republika Srpska odlučili održati “poštu” i “vječnu pamjat” zakletom marksisti i podržavatelju Komunističke Partije Ruske Federacije (KPRF), “Đeneralu” koji je i na suđenja za svoja zlodjela izlazio modno i ideološki osviješćen, sa crvenom kravatom na kojima su zlatnom bojom izvezeni srp, čekić i ćirilićno ugravirana već spomenuta kratica – KPFR.
Čudno je kako je taj “detalj” promakao Nebojši Vukanoviću, historičaru po vokaciji, koji u svojim svjetopogledima zastupa sve što je u suprotnosti sa neprežaljenom Mladićevom ideologijom, uključujući i “ekstremni staljinizam”. Ono što mu, pak, nije promaklo, kao i brojnim podržavaocima Ratka Mladića, jeste relativiziranje zločina i dovođenje u isti kontekst rahmetli generala Rasima Delića sa Ratkom Mladićem, nazivajući generala Delića “ratnim zločincem” i pravdajući svoju latentnu i retorički prikrivenu podršku Mladiću i njegovim pravom da bude sahranjen uz najveće vojne počasti, time kako su i Bošnjaci organizirali isto u Sarajevu kada je preminuo general Delić, te da je time, po njegovom logičko-interpretativnom vazdizaniju, kosmička pravda u “balansu”.
Međutim, ne samo da rahmetli general Rasim Delić i Ratko Mladić ne mogu stati u istu rečenicu, već ne mogu stati ni u isti paragraf, ni na istu stranicu papira, ni na istu kovanicu novčića. Rahmetli general Rasim Delić i s druge strane Ratko Mladić, dvije su strane dviju različitih kovanica, i to ne samo u krivično-odogovornoj, već i u intelektualnoj, karakternoj, psihološkoj i habitusnoj ravni, ili što bi rekli Srbi: “kao Bog i šeširdžija”.
Ratko Mladić, osim što je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, njegova odgovornost obuhvaća organiziranje i provođenje sistematskog etničkog čišćenja, teroriziranje civilnog stanovništva tijekom opsade Sarajeva, masovne egzekucije te uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Njegovi zločini su bili dio šireg udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s velikih područja BiH.
S druge pak strane, general Rasim Delić osuđen je na 3 godine zatvora po osnovu komandne odgovornosti (član 7.3 Statuta MKSJ) jer “nije spriječio ili kaznio okrutno postupanje pripadnika odreda El Mudžahid nad zarobljenim srpskim vojnicima na području Vozuće i Livada 1995. godine”.
Podsjetimo se, optužen je po tri točke optužnice: Poljanice nad vojnicima HVO iz 1993. i dva slučaja nad vojnicima VRS u logoru Kamenica kod Zavidovića iz septembra 1995. godine.
Sudsko vijeće je na suđenju 15. septembra 2008., oslobodilo Delića optužbi za zločine počinjene nad hrvatskim vojnicima u Malinama, budući da je bio imenovan za komandanta na isti dan kada su se zločini dogodili, te prema tome nije ni mogao biti kriv ni odgovoran za iste.
Također je oslobođen optužbi za okrutnost i ubojstva u selu Kesten i logoru Kamenica, gdje su pripadnici odreda El Mudžahid ubile jednog starijeg muškarca i 52 srpska vojnika, a mučili još 10 drugih. (“Rasim Delić Sentenced to Three Years for Cruel Treatment”. ICTY.org. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 15. 9. 2008)
Proglašen je krivim samo po jednoj točki optužnice: propust da spriječi ili kazni okrutno postupanje prema 12 zarobljenih srpskih vojnika u selu Livade i logoru Kamenica. Oslobođen je svih optužbi koje su se odnosile na ubojstva i namjerno okrutno postupanje u drugim točkama optužnice, a sud je utvrdio da nije postojao plan ili sistemska politika izvršenja zločina.
“Mens rea” ili komandna struktura i dokazana namjera
Kod Ratka Mladića dokazana je direktna namjera (dolus specialis za genocid) i osobna uloga u planiranju, naređivanju i sprovođenju zločina, a njegove naredbe i djelovanje bile su dio zvanične ratne i političke strategije organa Republike Srpske. Vojni ciljevi VRS-a, definirani kroz “Strateške ciljeve srpskog naroda u BiH” iz maja 1992. godine, uključivali su razdvajanje naroda i eliminaciju granice na Drini, što je u praksi provodila vojska pod Mladićevim zapovjedništvom kroz masovne progone i destruktivne operacije, prevashodno usmjerene prema nesrpskom civilnom stanovništvu. Jedinice pod komandom Ratka Mladića djelovale su unutar dobro organiziranog i hijerarhijski ustrojenog sistema koji je od vrha do dna sprovodio odluke političkog i vojnog rukovodstva.
S druge strane, kod Rasima Delića nije utvrđena nikakva direktna naredba za izvršenje zločina, niti učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. Njegova krivica zasnivala se na tome što, nakon što je saznao ili imao razloga da sazna za zločine efektivno dislociranih/autonomnih jedinica (poput spomenutog odreda), nije poduzeo dovoljne mjere da počinioce kazni, što je samo po sebi apsurdno, obzirom da se radi o optužbi “van razumne sumnje”, odnosno drugim riječima, da je general Delić trebao pretpostaviti da će se dogoditi zločin, te da je u tom trenutku bio obaviješten o zločinu, što Tužiteljstvo tribunala na kraju i nije moglo dokazati.
Tome u prilog ide i izdvojeno mišljenje pretresnog suca Bakonea Justice Molotoa, koji je smatrao da se general Delić treba osloboditi svih točaka optužnice. Sudac Moloto je zaključio da optužba nije dokazala da je Rasim Delić imao efektivnu kontrolu nad odredom El Mudžahid (bataljon sastavljen od stranih dobrovoljaca), da je odred djelovao autonomno, odbijao vojnu disciplinu i standardni lanac komandovanja ARBiH, te Delić nije imao realnu moć niti instrumente da utiče na njihovo ponašanje ili ih primora na poštovanje naređenja.
Tome u prilog ide i opservacija Žalbenog vijeća MKSJ-a (ICTY) u slučaju Kubura i Hadžihasanović, gdje je primjećeno da odnos između 3. korpusa ARBiH, na čelu s Hadžihasanovićem, i odreda El-Mudžahid nije bio odnos podređenosti, već blizak otvorenom neprijateljstvu, budući da je jedini način kontrole odreda bio napad na njih kao da su zasebna neprijateljska snaga. (“Hadžihasanović & Kubura Appeals Only Partially Granted”. ICTY.org. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Arhivirano s originala, 5. 8. 2009.)
Također, sudac Moloto je u svojoj analizi naglasio da nije postojala nikakva vojna naredba, plan ili zla namjera (mens rea) Rasima Delića usmjerena prema činjenju zločina, te da je pripisivanje krivične odgovornosti vrhovnom komandantu u situaciji kada formalna potčinjenost jedinice ne odgovara stvarnom stanju na terenu (zbog samovolje i ideološke autonomije odreda El Mudžahid) predstavlja pogrešnu primjenu standarda komandne odgovornosti.
Zanimljivost je i da je sudac Bakone Moloto bio i u Pretresnom vijeću u slučaju Mladića, te da je Vojislav Šešelj u svom predmetu tražio izričito izuzeće Molotoa, obzirom da je kao Južnoafrikanac preživio apartheid i da kao žrtva apartheida nije imao ni jedno zrno tolerancije spram Šešeljevih nipodištavanja suda i “sočnih” psovki, a osobito onih defektološko deformiranih koje u sebi sadrže slovo “R”.
Zašto je izdvojeno mišljenje suca Molotoa veoma bitno? Za razliku od Mladića, “hijene i psa rata” koji ni po čemu drugom nije upamćen u povijesti, general Delić je osim briljantne vojne karijere, i predratne i ratne, bio i intelektualac, doktor političkih znanosti, te je autor nekoliko knjiga i stotine članaka, koji su bili ključni svjedoci istinitosti tog vremena, te ključni dokazi za Molotovo izdvojeno mišljenje.
U jednoj od svojih knjiga, “Lice i naličje rata”, general Rasim Delić je zapisao sljedeće: “Međutim, kada sam saznao da su pripadnici Armije počinili zločin u Grabovici, mada me o tome Sefer Halilović nije izvjestio, a trebalo je to da učini, naredio sam mu odmah da preduzme mjere, istraži slučaj, izoluje počinioce, spriječi takve i slične slučajeve i izvjesti me o poduzetim aktivnostima. Sefer nije izvršio ovo moje naređenje. Rasplet o tome događaju uslijedit će mjesec dana kasnije prilikom obračuna s djelovanjima 9. i 10. brigade u Sarajevu (tom 1, str. 201.)
Sa sastanka sa komandantima korpusa u Sarajevu od 26. septembra 1993., na drugom mjestu Delić navodi:
“U uvodnom izlaganju sam naglasio svoja dotadašnja zapažanja o stanju u Armiji, posebno u Sarajevu. Pritom sam potencirao:( …), tačka 4 – nevojničko ponašanje i neizvršavanje naređenja od strane nekih jedinica kao što su “Zulfikar”, 9. i 10. brigada, odnosno njihovih komandanata Zulfikara Ališpage, Ramiza Delalića Ćele i Mušana Topalovića Cace, koje je podržavao Sefer Halilović, te potrebu da se što prije rasčisti s takvim ponašanjem u navedenim i drugim jedinicama. (tom 1, str.207)
Dakle, general Delić je eksplicitno dokazao svojim ukazima da je i prethodne pojedinačne zločine, odmetništva i razbojništva, sankcionirao i naređivao da se takve pojave uklone. Obzirom na tu povijest, sankcionirao bi i počinjene zločine odreda El- Mudžahid da je za njih saznao i da nije imao opstrukcije pojedinog oficirskog i vojničkog kadra.
Odnos prema Haškom tribunalu
Za razliku od Ratka Mladića koji se skoro 15 godina kukavički krio i bježao od hapšenja, general Rasim Delić se dobrovoljno predao Tribunalu, ali je i o Haškom tribunalu, godinama prije svog hapšenja pisao sljedeće:
“Da ne bi bilo zabune, pozdravljam sve napore Haškog tribunala da sudi optuženim za ratne zločine. Pozdravljam i opredjeljenje državnih i federalnih organa da sarađuju sa Haškim tribunalom, jer se time pokazuje naše opredjeljenje za poštovanje svih međunarodnih obaveza, kao što smo ih i mi, pripadnici Armije, poštovali u najtežim uslovima agresije i genocida, kada je bilo teško suzbiti osjećaje i potrebu za revanšizmom i pravdom. “ (Jutarnje novine, 11.8.2001.)
I za kraj, Vukanoviću i sličnim rehabilitatorima zlodjela Ratka Mladića ne bih poručio ništa, osim riječi rahmetli generala Rasima Delića:
“Ako su pojedinci u ARBiH i učinili pojedinačne zločine, i trebaju za to odgovarati, Armija ih, braneći Bosnu i Hercegovinu nije činila. Naprotiv, drugi su ih činili sistematski zarad rušenja Bosne i Hercegovine. Zato ni danas, ni ikada u budućnosti, mi i oni ne možemo biti jednaki, ni u Bosni i Hercegovini, pa ni u Hagu.” ( R. Delić, “Čast je braniti Bosnu”, 428 str., knjiga III.)
Elvin Delić, mag. soc.