Vaskoliko srpstvo širom Srbije, entiteta Republika Srpska, ali i u Brčko distriktu, sinoć je upriličilo paljenje svijeća i čitanje molitvi umrlom presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Danas, politički vrh Srbije obavijestio je javnost da će Mladić biti ukopan s najvećim vojnim počastima, te da će mu se sahrana održati najvjerovatnije u Beogradu, kako i dolikuje “srpskom heroju”, koji je srpstvo i pravoslavlje za života doživljao na jedan jako neobičan način.
Bez obzira na to što je devedesetih godina vodio vojsku pod srpskim nacionalnim obilježjima, general bivše Vojske Republike Srpske u suštini nikada se nije odrekao onoga čemu ga je naučila njegova prva ljubav koja zaborava nema, njegova JNA. Povijesne činjenice ukazuju na to da je ideološku utjehu i najglasniju političku podršku do samog kraja tražio u Komunističkoj partiji Ruske Federacije (KPRF) Genadija Zjuganova.
Korijeni njegovog radikalnog komunističkog svjetopogleda sežu duboko u porodičnu tradiciju, rane sukobe sa političkim vrhom na Palama, ali i kroz brutalan obračun na terenu sa četničkim pokretom i njegovom ikonografijom.
Mladićevo čvrsto komunističko ubjeđenje nije bilo plod slučajnosti, već dubokog porodičnog naslijeđa i traume, koja će oblikovati kompletnu njegovu ličnost. Rođen u selu Božanovići kod Kalinovika, odrastao je u strogoj partizanskoj i komunističkoj porodici. Njegov otac, Neđo Mladić, bio je istaknuti partizanski borac i član Komunističke partije, koji je poginuo 1945. godine kao pripadnik 49. hercegovačke divizije NOV i PO Jugoslavije, u napadu na rodno mjesto Ante Pavelića, Bradinu kod Konjica, u borbi protiv ustaša. Odrastajući bez oca, pod snažnim uticajem majke Stane, koju su četnici htjeli zapaliti, i ujaka koji su njegovali partizanski kult, Ratko je od malih nogu odgajan na idealima bratstva i jedinstva, antifašizma i zaklete vjernosti Partiji. Odlazak u Vojnoindustrijsku školu u Zemunu, a potom i na Vojnu akademiju JNA, bio je prirodan nastavak tog puta. Izjašnjavao se Jugoslavenom i bio je član KPJ od 1964. pa sve do njenog raspada 1990., međutim petokraku je idalje nosio bombardirajući i napadajući Šibenik, Zadar i Kijevo kod Knina.
Preuzevši 1992. godine komandu nad tek osnovanom Vojskom Republike Srpske, Mladić se iznenada našao u dubokoj diskrepanciji između svog habitusa i nove političke realnosti, ili “novog društvenog polja”, bourdieovski rečeno. Dok je političko rukovodstvo na Palama, predvođeno Karadžićem, gradilo jasan antikomunistički, nacionalni i klerikalno-religijski mythos, Mladić je u taj rat ušao kao oficir koji je crvenu petokraku sa kape skinuo nevoljko, pragmatično, ali i kao dio svoje vojne dužnosti i discipline.
Ovaj ideološki jaz brzo je prerastao u otvoreni sukob između Karadžića i Mladića. Dok su Karadžić i njegovi suradnici pokušavali da potpuno raskrste sa socijalističkom prošlošću, uvodeći krsnu slavu kao službeni praznik vojske i blisko sarađujući sa Crkvom, Mladić je to posmatrao sa podozrenjem. U privatnim razgovorima i na sastancima Glavnog štaba, on je zadržavao rječnik starog komunističkog oficira. Sukob je eskalirao kada je Mladić jedne prilike odbio Karadžićeve zahtjeve da se brigade vojske preimenuju po uzoru na tradicionalne srpske formacije, te otvoreno prkosio političkim odlukama civilnih vlasti, smatrajući da „političari šverceri“ nemaju pravo da naređuju oficirima školovanim u JNA.
Međutim, Mladićev sukob sa tradicionalnim desničarima (monarhistima) nije ostao samo na nivou političkih debata i kabinetskih rasprava sa Radovanom Karadžićem. Na samom terenu, “đeneral” je sprovodio surovu i direktnu čistku monarhističkih četničkih obilježja, gajeći duboki, organski animozitet prema kokardama i paravojnim strukturama.
Među vojnicima na ratištu brzo se pročula priča da Mladić ne tolerira “retrogradnu ikonografiju Drugog svjetskog rata”, čemu su u prilog zabilježena brojna svjedočenja vojnika prema kojima bi Mladić, kada bi na liniji fronta sreo vojnika sa četničkim obilježjima, bijesno prilazio, vadio bajonet, te njime čupao i kidao kokarde sa kapa, prijeteći prijekim sudom i vojnim zatvorom svakome ko bi ih ponovo stavio.
Dobrovoljce i pripadnike paravojske koji su inzistirali na četničkom naslijeđu otvoreno je nazivao „bandom“, „vikend-četnicima“ i „švercerima“, poručujući da u njegovoj vojsci postoji mjesto samo za službenu uniformu VRS i strogu disciplinu škole JNA.
Najpoznatiji takav incident dogodio se prilikom obilaska bojišnica na sarajevskom ratištu, na Grbavici, gdje je položaje držao “Novosarajevski četnički odred” pod zapovjedništvom Slavka Aleksića, prepoznatljivog po tradicionalnom četničkom izgledu – dugoj bradi, šubari i kokardi. Zatekavši opuštenu atmosferu i nedostatak vojne discipline koji je često pratio paravojne formacije, Mladić je ušao u oštru verbalnu raspravu sa Aleksićem. Svjedoci tog događaja potvrđuju da je “Đeneral” pred cijelom jedinicom lupio šamar Aleksiću, zahtjevajući da se smjesta obrije, ukloni sve četničke oznake i jedinicu istog momenta podredi vojnim pravilima i Glavnom štabu.
Kada je 22. novembra 2017. godine general Ratko Mladić ušao u sudnicu Haškog tribunala na izricanje prvostepene presude, pažnju svjetske javnosti privukao je jedan detalj na njegovoj odjeći, a radi se o tamnocrvenoj kravati sa izvezenim komunističkim simbolom srpa i čekića i ćiriličnom skraćenicom KPRF. Ovim jasnim i nedvosmislenim performansom, u trenutku kada se suočavao sa doživotnom robijom, Mladić je poslao jasnu poruku o svojoj ideološkoj pripadnosti i solidarnosti sa ruskim komunistima, potvrđujući teoriju da je do kraja života ostao ubijeđeni komunist.
Međutim, ljubav je bila i obostrana. Mladićeva bezuslovna privrženost vojničkoj i ideološkoj tradiciji staljinizma nasleđu socijalizma po automatizmu ga je, nakon rata i tijekom dugogodišnjeg skrivanja, povezala sa Rusijom, ali ne sa Kremljom, već sa ruskom oporbenom ljevicom. Komunistička partija Ruske Federacije (KPRF), na čelu sa Genadijem Zjuganovim, godinama je bila Mladićev najverniji i najglasniji zaštitnik i zagovaratelj na međunarodnoj sceni. Iz ugla ruske staljinističke ideologije, podrška Ratku Mladiću i Republici Srpskoj nije bila zasnovana na slovenskom pravoslavnom nacionalizmu, već na rigidnoj antiimperijalističkoj doktrini.
Devedesetih godina, dok je Rusija pod Borisom Jeljcinom prolazila kroz bolnu tranziciju i kapitalističke reforme koje su komunisti smatrali izdajom, KPRF je u ratu u Bosni vidjela prvu liniju fronta globalnog sukoba. Za njih je Republika Srpska bila lakmus papir otpora „Novom svjetskom poretku“, dok je NATO pakt smatran agresivnom mašinerijom zapadnog kapitala koja uništava samoupravna društva i države. U Mladiću, kao školovanom oficiru JNA, KPRF je prepoznala ideološkog “druzya” i oficira koji se borio protiv istih onih zapadnih sila koje su, prema njihovom mišljenju, razbile Sovjetski Savez i boljševičku revoluciju. Iz ruske marksističko-lenjinističke perspektive, Mladić nije vodio etnički rat, već opravdanu, odbrambenu borbu protiv imperijalne ekspanzije Washingtona i Brisela, zbof čega za KPRF on nikada nije bio desničarski komandant, već partizanski sin i heroj koji je svojim bićem stao ispred NATO agresije.
Kada je 2011. godine Mladića konačno “uhapsilo” u Srbiji, upravo je Zjuganov bio taj koji je najoštrije reagirao, nazvavši čin izručenja „predajom srpskog heroja novom Gestapou u Haagu“. Mladićev prkos u sudnici i odbijanje da prihvati narativ zapadnih sudova bili su zasnovani upravo na retorici koju je baštinio iz očeve partizanske kuće što je i potvrdio na samom ratištu. Do kraja svog života u pritvoru, Mladić je ostao dosljedan uvjerenju da je branio svoju “otadžbinu” od vanjske agresije, te da su srp, čekić i crvena petokraka jedini simboli borbe za pravedniji svet. Iza mita o nacionalističkom komandantu, što Ratko Mladić tehnički jeste bio, povijest je zabilježila također i čovjeka koji je u ideološkom smislu, umro kao poslednji general države i partije koje su odavno prestale postojati. Raspad Jugoslavije i KPJ Ratko Mladić nikada nije mogao prežaliti.
Da je “Đeneral” bio marksist u totalnom ideološkom smislu, svjedoči jedan morbidan i bizaran događaj sa šibenskog ratišta. Dok je Mladić napadao Šibenik, odvijali su se pregovori u kojima je izaslanik šibenske Elektre zamolio da se omogući protok vode preko brane kako bi se održao biološki minimum jer je rijeka Cetina presušila. Mladić je to zapisao, a onda po uzoru na Marxa koji je također iscrpno pisao o ekološkim pitanjima “metaboličkog rascjepa”, održao slovo upravo o ekologiji.. “Biološki će minimum biti održan. Ekologija je važna, ne samo za nas nego i za one koji dolaze poslije nas” – ustvrdio je važno Mladić pred kamerama. I onda počinio genocid.