Književnik, profesor i akademik Dževad Karahasan (70) preminuo je nakon što je izgubio bitku sa opakom bolešću.
Tim povodom u arhivi Infobiroa kojoj Fokus ima pristup pronašli smo razgovor sa Karahasanom iz 2015. koji je objavljen u Slobodnoj Bosni. Autor teksta je Maja Radević.
„Zašto Bosanci postanu tako strasni rodoljubi kad odu, a nikako ne vole svoj kraj kad su osuđeni na njega, to jest dok borave u njemu“ citat je iz knjige Šahrijarov prsten. Jeste li i Vi po tome „pravi“ Bosanac?
Potpuno, i upravo to iskustvo je odredilo poetiku, tehniku kojom sam radio knjigu Izvještaji iz tamnog vilajeta u kojoj se opsesivno bavim Sarajevom i čiji su junaci ljudi koji su otišli iz Sarajeva i danas žive negdje u inostranstvu, sretno, udobno i nikako da se oslobode Sarajeva. Što su dalje od njega, to duhovno dublje tonu u njega…
Tako je i sa mnom dok sam u Bosni, vidim samo tegobe i probleme sa kojima se ovdje suočavamo, a čim se maknem iz Bosne, shvatim da su mi te tegobe dragocjene i da život, vala, i nije neki život bez njih… Ja zaista ne znam zašto je to tako, ali pretpostavljam da je razlog taj što je biti Bosanac povezano sa nizom „hendikepa“. Živeći u Bosni, stičete znanja koja vam drugdje uopće ne trebaju. Ako hoćete proći Sarajevom kao pristojan čovjek, morate biti sposobni da pravoslavcu čestitate njegov praznik onako kako pravoslavci to čine, katoliku njegov onako kako katolici to čine, itd. Naučite svašta o raznim religijama, kulturama, tradicijama, i sve vam to vrijedi samo dok ste ovdje, a ponekad vam ne vrijedi ni tada, jer se svako malo zbog nečega neki od vaših komšija pomami i odluči vas iskorijeniti.
Cijeli intervju pogledajte na:
“Biti Bosanac povezano je sa nizom nevolja, ali bez njih život, vala, i nije neki život…”