– Čovjek bez domovine je kao drvo bez korijena, dijete bez majke, ptica bez krila. Nesiguran je na svom tlu, zagrlio bi, ali nema koga, letio bi u visine, ali ne može. Domovina i zavičaj se ljube, država gradi i uspravlja. Država su ljudi, institucije, poredak, pravo i tako željena pravda; domovina i zavičaj su ljubav, snovi, djetinjstvo, majčina bešika i šamija, očev brižni pogled, bratov i sestrinski osmijeh i zagrljaj. Državi uvijek nešto duguješ, i od nje uvijek nešto tražiš i očekuješ, domovini se samo daje, od nje se ne uzima. Ona je dio tebe, kroz tvoje vene teku njene rijeke i potoci, i pokušati uzeti nešto od nje, znači uzeti dio sebe. Na državu možeš biti ljut, može ti ne dati nešto na što polažeš pravo, domovinu možeš samo voljeti ili ne voljeti, nositi je u srcu ili ne, vratiti joj se ili je napustiti – kazao je efendija Gobeljić.

On je podsjetio da je ovaj događaj od izuzetnog historijskog značaja – povratak Muhammeda, a. s., i ashaba u Mekku, sukusira u sebi gotovo sve ključne dimenzije islama koje on sadrži.

– Historijski je poznato, koliko je ovaj vojni pohod bio logistički, obavještajno i organizacijski zahtjevan poduhvat. Muhammed, a. s., je u ovom vojnom pohodu imao oko deset hiljada boraca. To je respektabilna vojna sila i za mnogo veće i snažnije države tog doba. To se nije moglo dogoditi bez izgradnje države i poretka, bez prava i pravičnosti, bez masovne podrške mnogobožačkih Arapa jednoj novoj i čistoj ideji. S druge strane, organiziranje jednog ovako zahtjevnog poduhvata, svjedok je i odlučnosti i snage, te ljubavi za rodnom grudom, ne samo poslanika Muhammeda, a. s., nego i njegovih pomagača i sljedbenika – naveo je efendija Gobeljić.