Tri takve presude su izrečene i rješenja o zamjeni za novčanu kaznu donesena pred Sudom Bosne i Hercegovine (BiH), po dvije pred kantonalnim sudovima u Zenici i Bihaću i jedna pred Osnovnim sudom u Brčko Distriktu. Tako je osam osuđenika za ratne zločine kupilo slobodu za 292.000 konvertibilnih maraka ili 36.500 po osobi, što im je omogućeno postojećim krivičnim zakonima.
U tri presude pred Sudom BiH na jednogodišnju kaznu zatvora osuđeni su – Sead Velagić – kao saizvršilac nečovječnog postupanja prema dvojici zatvorenika u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Livnu, Miroslav Perić, zbog nečovječnog postupanja prema maloljetnom zatvoreniku logora “Vojno” kod Mostara i Goran Pavković za zločin protiv ratnih zarobljenika u Prozoru, koji je kao saučesnik učestvovao u mučenju oštećenih tako što im je golo tijelo dodirivao električnom palicom, tukao ih nogama i rukama, kao i palicom po svim dijelovima tijela. Sva trojica su otkupila zatvorsku kaznu.
I kantonalni sudovi u Bihaću i Zenici smatrali su da je za krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika primjerena jednogodišnja kazna koja se može zamijeniti novcem. Sud u Zenici na godinu zatvora osudio je Atifa Krkalića zbog zlostavljanja civila u Policijskoj stanici u Tešnju i Seada Dizdarevića jer jemučio u cilju iznuđivanja priznanja i informacija civile nanoseći im teške fizičke i psihičke boli. Bihaćki Kantonalni sud na godinu zatvora osudio je Sefera Dervišević zbog zlostavljanja, mučenja i ponižavanja civila uglavnom žena i staraca u opštini Cazin i Zlatka Hušidića zbog zločina nad ratnim zarobljenicima. Svi oni otkupili su zatvorske kazne.
Osnovni sud Brčko Distrikta na godinu zatvora osudio je Niku Brnjića, za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a ta je kazna rješenjem zamijenjena za novčanu. Kako kažu iz Suda u Brčkom on je osuđen jer je “propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši”, odnosno nije prijavio potčinjenog za koga je znao da je izvršio krivično djelo. Brnjić je bio komandant 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za Bosansku Posavinu tokom napada na selo Bukvik, na teritoriji predratne opštine Brčko u septembru 1992. godine, a bio je optužen da je posmatrao potčinjenog pripadnika satnije Prijedor kako izvršava ubistvo ranjenog srpskog civila.
Opštinski sud u Banjluci, u dva predmeta kao neosnovan je odbio zahtjeve osuđenih za zamjenu izrečene kazne zatvora, ali ih je zamijenio alternativnom mjerom rada u javnom interesu, dok takve, ili zamjene zatvorske, novčanom kaznom nije bilo u ostalih 14 kantonalnih, odnosno okružnih sudova.
Kazne zatvora u trajanju od 12 mjeseci prema četiri krivična zakona u Bosni i Hercegovini mogu se otplatiti. Prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, dan zatvora se može zamijeniti za 100 konvertibilnih maraka, isto toliko za otkup zatvorske kazne po danu predviđaju i Krivični zakon Federacije BiH i Brčko Distrikta, dok Krivični zakon Republike Srpske propisuje da je dan zatvora vrijedan 50 konvertibilnih maraka.
Prema ranijim podacima Misije OSCE u BiH od 2006. do 2016 godine, u četiri slučaja zatvorske kazne zamijenjene su novčanom – tri pred Kantonalnim sudom u Bihaću, a jedna pred Kantonalnim sudom u Zenici.
Misija OSCE-a u BiH je kao posebno problematična izdvojila je dva predmeta koja su se vodila pred Kantonalnim sudom u Bihaću protiv dvojice osuđenih za silovanje i pokušaj silovanja maloljetnih djevojčica tokom rata. U oba slučaja, sklopljen je sporazum o priznanju krivice zbog čega im je određena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kao i plaćanje 50.000 konvertibilnih maraka na ime naknade nematerijalne štete oštećenim. Obojica su podnijeli zahtjev za zamjenu kazne zatvora od jedne godine novčanom kaznom, zbog čega nisu proveli niti jedan dan u zatvoru.
O pravdi nema govora u ovim slučajevima, kaže Aleksandra Petrić iz pravnica u organizaciji Udružene žene Banjaluka, već o rigidnim pravnim propisima koji se mogu i moraju mijenjati.
“Radi zaštite žrtava i povjerenja koje se od njih traži u smislu vjerovanja u objektivnost, nepristranost i srazmjernost kazni, težini izvršenih krivičnih djela i ponajviše zbog dugotrajnih posljedica koja posebno krivična djela seksualnog nasilja imaju na žrtve, važno je raditi na reformama sistema krivično pravne zaštite u pravcu propisivanja izuzetaka u mogućnosti zamjene kazne zatvora do godinu dana novčanom kaznom kod krivičnih djela seksualnog nasilja”, dodaje ona.
Ni pravično ni moralno
Potrebne su hitne izmjene i dopune krivičnih zakona, kaže Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International, kako bi se onemogućila zamjena kazne zatvora novčanom kaznom u predmetima koji se odnose na krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
“Mi kao društvo također trebamo da preispitamo ovakvu praksu i povodom nekih drugih krivičnih djela koja zaslužuju slične garancije adekvatnog kažnjavanja”, napominje ona.
U međuvremenu, kako kaže, dok ne dođe do zakonskih izmjena, potrebno je nastaviti ukazivati na ovakve propuste u različitim prilikama i izvještajima, i poticati prilikom raznih stručnih savjetovanja pravosudnih aktera razgovor i razmjenu mišljenja o takvoj praksi.
“Moram istaći da su primjeri koji se odnose na silovanje i pokušaj silovanja maloljetnica u ratu naišli na izrazito kritički stav kolega, koji su to okvalifikovali kao ugrožavanje svrhe kažnjavanja u ovim predmetima. Kao rezultat koraka, koje je TRIAL poduzimao, i koje je poduzimala i Misija OSCE-a u BiH, u prethodnim godinama prema našim saznanjima nije dolazilo do daljeg širenja ovakve prakse”, dodaje Hanušić Bećirović.
Ako se govori o primjeni instituta zamjene zatvorske za novčanu kaznu u odnosu na počinitelje krivičnih djela koja su po svojoj prirodi takva da primjena tog instituta nema opravdanja, onda se, prema riječima Božidarke Dugonjić, sutkinje Vrhovnog suda Federacije BiH, takve situacije jedino mogu preduprijediti izmjenama, odnosno dopunama krivičnih zakona koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, tako što će se izričitom zakonskom odredbom isključiti određena krivična djela na koja, bez obzira na zaprijećenu ili izrečenu kaznu, ovaj institut neće biti primjenjiv.
„Dakle, ne radi se o promjeni prakse, nego o izmjeni zakonskog rješenja. Pri tome, ni one situacije u kojima je došlo do zamjene kazne zatvora novčanom, iako se radilo o krivičnim djelima koja su po svojoj prirodi takva da primjena tog instituta nema opravdanja, ne mogu se okarakterizirati kao praksa sudova, budući da predstavljaju rijetke izuzetke, a ne pravilo”, objašnjava ona i napominje da njeni odgovori na postavljena pitanja nemaju funkciju pravnog mišljenja niti predstavljaju demonstraciju pravnih stavova koje bi zauzela u nekom od predmeta.
Mira Smajlović penzinisana sudinica Suda BiH , koja je 16 godina sudila u procesima za ratne zločine pred državnim Sudom, kaže kako zamjena zatvorske za novčanu kaznu u slučajevima ratnih zločina nije ni pravična ni moralna. Vjeruje da je važno da se o ovoj temi govori, da se animira javnost, te da sudije koje sude ovakve predmete moraju biti svjesne da izrečena kazna u zavisnosti od njene visine “sutra može biti novčana kazna”.
“Da se priča o tome koliko je to moralno, koliko je to pravično, evo u skladu je sa zakonom, ali je li pravično i je li moralno – jedno drugo ne isključuje, jedno drugo dopunjuje, pa da se tako razmišlja. Dakle, prvo javnost, a drugo da se utiče da moguće da negdje imamo i hrabrog sudiju koji će poštujući načelo pravičnosti jednu suhoparnu normu tumačiti na način da ta norma ne odgovara nekoj društvenoj stvarnosti koja kod nas jeste takva da su žrtve skrajnute, posebno žrtve ratnog zločina”, kaže ona.
Za razliku od krivičnih zakona Republike Srpske i Federacije BiH, Krivični zakon BiH, kako podsjeća Aleksandra Petrić, predviđa izuzetke kod mogućnosti izrečene kazne zatvora do godinu dana novčanom kaznom ukoliko su u pitanju krivična djela protiv integriteta BiH, i krivična djela koja se vezuju za terorističke aktivnosti.
“Time zakonodavac daje jasnu poruku da postoje djela kod kojih se smatra neprimjerenim da se ova mogućnost dozvoli. Osim toga, izborom djela kod kojih ova zamjena nije moguća, zakonodavac jasno zauzima stav šta je sistemu i društvu prioritetno važno”, navodi ona.
2017. godine u Krivični zakon BiH uvedeni su izuzeci za djela za koja se ne može primjenjivati institute zamjene zatvorske novčanom kaznom. Riječ je o djelima protiv integriteta BiH i terorizma, finansiranja terorističkih aktivnosti, javnog podsticanje na terorističke aktivnosti, obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti, organizovanja terorističke grupe. Ratni zločini, nažalost, nisu bili uvršteni u ove izuzetke.
Izmjene je predložila tadašnja državna zastupnica Srpske demokratske stranke Aleksandra Pandurević i odnosile su se na djela protiv integriteta BiH, koja su kroz Ustavno pravnu komisiju državnog Parlamenta dopunjena i djelima koja se odnose na terorizam. Oba doma Parlamentarne skupštine BiH prihvatila su ove dopune Krivičnog zakona BiH. Iste godine, međutim, nije prihvaćen amandman zastupnika Šefika Džaferovića koji je tražio da potpuno ukidanje mogućnosti zamjene kazne zatvora novčanom kaznom.
Očito je, kaže sutkinja Mira Smajlović, da predlagači, donosioci zakona nisu senzibilni i ne prepoznaju ovaj problem, zato bi javnost trebala da ga stavi na pijedestal i da govori o tome da je sramotno da se za ratne zločine kazna zatvora mijenja novčanom kaznom.
“Pa valjda bi i taj zakonodavac, ili ministar pravde jedan od predlagača ili neko drugi, koliko je visoki predstavnik donio odluka mogao je i u tom pravcu da donese odluku da se izuzimaju iz zakona ove zamjene za krivična djela ratnog zločina”, kaže ona.
Božidarka Dugonjić, sutkinja Vrhovnog suda Federacije BiH napominje da se, gledano sa aspekta krivičnog zakonodavstva u BiH, kako sudovi imaju zakonsku obavezu da kaznu zatvora u trajanju do jedne godine, na zahtjev osuđenog, zamijene novčanom kaznom, ne može „zamjerati“ sudovima što to i čine, jer postupaju u skladu sa zakonom.
„Međutim, gledano sa moralnog aspekta, jasno je da za određene vrste krivičnih djela, zbog same njihove prirode, primjena ovog instituta nema opravdanja, pa je onda na zakonodavcu da o tome povede računa“, dodaje ona.
Organizacija TRIAL International je počela saradnju sa pojedinim senzibiliziranim zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH kako bi se došlo do Prijedloga dopuna člana Krivičnog zakona Federacije BiH u cilju onemogućavanja zamjene kazne zatvora novčanom kaznom za krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Iz TRAIL-a predlažu dopunu člana 43a. Krivičnog zakona Federacije BiH kojim je omogućen ovaj institut.
Dopuna krivičnog zakonodavstva, kako kaže, Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International može doprinijeti provođenju ciljeva zbog kojih kaznene politike jesu i uspostavljene, među kojima je društvena osuda počinjenih djela, preventivna funkcija, jačanje povjerenja građana u pravosudni sistem.
“Onemogućavanje ovakve prakse znači i uklanjanje rizika da će se ponovo nekim žrtvama oduzeti jedinstvena prilika za dostizanje nekog vida satisfakcije i da će biti predmet retraumatizacije koju nisu zaslužili. Na koncu, ona šalje jasnu poruku društvu kako se posmatraju i tretiraju djela iz devedesetih koja su ostavila dubok trag na živote toliko puno građana Bosne i Hercegovine”, dodaje ona.
Čemu treba da služi institut novčane kazne
U praksi bosanskohercegovačkih sudova zatvorske kazne do godinu dana najčešće se izriču, između ostalog, za lakše tjelesne povrede, za krađe u manjem iznosu, saobraćajna krivična djela, ugrožavanje sigurnosti, nesavjestan rad, zaključenje štetnog ugovora, privredne prestupe. Međutim, problem nastaje tokom kažnjavanja najtežih zločine protiv međunarodnog prava.
Institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom nije presuda, već izvršni postupak u kojem je zakonodavac ostavio mogućnost da se kazna zatvora ako je izrečena do godinu dana može zamijeniti novčanom kaznom. Ta je norma, kako objašnjava sutkinja Mira Smajlović, imala opravdanje, naročito kada je riječ o imovinskim djelima.
“Država je vjerovatno našla ekonomski interes kao prvo da se puni budžet, a drugo i da se oslobode zatvorski kapaciteti na način da ne bi država izdržavala ta lica. Ona ima svoj smisao u imovinskim djelima. Međutim, kada se donosio Zakon tada je ostavljena dispozicija sudu da cijeni u kojim situacijama će to uraditi. Pa se cijenila težina djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i to je imalo smisla. Šta se desilo u društvu pa je zakonodavac odlučio da tu dispoziciju sudu ukine i da samo ostavi dispoziciju osuđenog koji kaže jeste ja želim da mi se zamjeni kazna zatvora novčanom kaznom, zašto je to urađeno, ja to ne znam. Vjerovatno je onaj ko je mijenjao zakon vodio računa o tome”, navodi ona.
Dakle, prema postojećem krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, sudovi su u obavezi da kaznu zatvora u trajanju do jedne godine, na zahtjev osuđenog, zamijene novčanom kaznom, odnosno ukoliko je takav zahtjev podnesen sud nema zakonsku mogućnost da ga odbije.
To bi sve imalo smisla u imovinskim djelima, međutim, kako Smajilović dodaje, predlagač tog zakona nije cijenio kakve to može imati implikacije za ostala krivična djela.
Božidarke Dugonjić, sutkinja Vrhovnog suda Federacije BiH, dodaje kako sam institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom ne predstavlja problem, nego efikasno rješenje kojim se postiže da kratkotrajne kazne zatvora (do jedne godine), umjesto da se izdržavaju u kazneno-popravnim ustanovama, budu zamijenjene novčanom kaznom.
„Time se postižu mnogostruki efekti među kojima su rasterećenje kazneno-popravnih ustanova i umanjenje budžetskih troškova za izdržavanje zatvorenika, a s druge strane, priliv novčanih sredstava u budžet. Ovaj institut poznaju pravosuđa svih modernih demokratskih država i primjenjuje se između ostalog i zbog toga što počinitelji „sitnijih“ krivičnih djela (za koja su zaprijećene blaže kazne), za vrijeme izdržavanja kratkotrajne kazne zatvora, ne mogu ni završiti ukupni program resocijalizacije koji se provodi u kazneno-popravnim ustanovama“, objašnjava ona.
Iako je u javnosti, kako kaže, prisutan generalno negativan stav o mogućnosti zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, uglavnom usljed neinformiranosti o tome pod kojim uslovima i zašto se taj institut primjenjuje, treba jasno reći da on ima opravdanje svog postojanja u krivičnom zakonodavstvu, o čemu se u svojim odlukama izjašnjavao i Evropski sud za ljudska prava, pa i Ustavni sud BiH.
„Problem u primjeni ovog instituta može nastati tamo gdje ne postoji zakonski kriteriji u smislu ograničenja njegove primjene na određenu vrstu krivičnih djela, kao što je slučaj i u BiH, pa ukoliko postoji zakonska mogućnost ublažavanja kazne zatvora do jedne godine, slijedi da se institut može primijeniti i na počinitelje težih krivičnih djela ili na počinitelje krivičnih djela za koja su zaprijećene blaže kazne, ali su ona po svojoj prirodi takva da primjena ovog instituta gubi svaki smisao (silovanje, bludne radnje, spolni odnošaj zloupotrebom položaja, spolni odnošaj sa djetetom i dr.“, objašnjava Dugonjić.
Problem se javlja, dodaje sutkinja Smajilović, kada dođe do djela ratnog zločina koja su prema međunarodnom pravu najteža krivična djela, koja zaslužuju najteže krivične sankcije, najjaču društvenu osudu.
“I onda dolazimo na to da se to svede na jednu ekonomsku kategoriju što je zaista nešto što je vrijedno razmišljanja. Zakon je takav, to je norma, ali sa aspekta pravičnosti, moralnosti naprosto ne može izdržati taj test. Nemoguće je ratni zločin svesti na ekonomsku kategoriju da se ta kazna zamijeni nekim novčanim iznosom. Nespojivo je, povreda humanitarnog prava. Ja posebno govorim sa pozicije žrtve, znate naš zakon ni to nije riješio na adekvatan način”, upozorava ona.
Šta se poručuje žrtvama?
Činjenica da je zatvorsku kaznu moguće zamijeniti i u slučajevima ratnih zločina, prema mišljenju Adrijane Hanušić Bećirović, više pravne savjetnice u organizaciji TRIAL International jako lose utiče na žrtve ratnih zločina koje su imale status oštećenog lica u tim predmetima, ali i na širu zajednicu žrtava ratnih zločina. Na ovaj način, se kako kaže, direktno se podriva njihovo povjerenje u pravosuđe, jer se sugerira da čak i oni koji su počinili najteže zločine, i koji su za to pravosnažno osuđeni, mogu, ukoliko imaju sredstva, da kupe svoju slobodu i time izbjegnu sankciju i za najgnusnija djela.
“Time se žrtvama oduzima prilika za satisfakciju, kao jednu od mjera reparacije na koju imaju pravo prema međunarodnim standardima, a koja se, između ostalog, može postići adekvatnim kažnjavanjem počinitelja zločina. Bez takve satisfakcije, i uz dodatno razočarenje zbog omogućavanja zamjene kazne za novčanu kaznu, proces rehabilitacije i pokušaj integrisanja takvog iskustva u njihov život, jeste uveliko otežan”, dodaje ona.
Aleksandra Petrić pravnica u organizaciji Udružene žene Banja Luka, kaže kako, Izricanje niskih kazni u slučajevima ratnih zločina nosi poruku žrtvama da su ova djela manje društvene opasnosti, da ne proizvode ozbiljne posljedice po žrtvu i društvo u cjelini, što je nesrazmjerno prirodi krivičnih djela ratnih zločina.
“Sa niskim kaznama nema društvene osude počinjenog zločina, nema ostvarivanja pravičnosti koje žrtve očekuju, kako bi osjetile da su bitne društvu i da društvo i pravosudni sistem osuđuju ono što su preživjele”, navodi ona.
Žrtve ratnih zločina već decenijama nakon rata u BiH, podsjeća Petrić, žive na društvenim marginama i nisu prioritet javnim institucijama u kontekstu ostvarivanja njihovih osnovnih ljudskih prava.
“Procesuiranje i osude počinilaca ratnih zločina žrtvama primarno donose osjećaj prepoznavanja njihovih patnji i stradanja, potvrdu da su doživjele i preživjele strahote, da im se vjeruje. Da je neko kriv i da će odgovarati za zločin koji su preživjele. Mogućnost “otplaćivanja” ratnih zločina nosi poruku da su stradanje i njegove posljedice zanemarive i nevažne i da su prava počinioca važnija u odnosu na patnju i bol žrtava. To je društveno neprihvatljivo i nemoralno”, jasna je ona.
Zamjenom zatvora novčanom kaznom, kako kaže bivša sutkinja Suda BiH Mira Smajlović, žrtvama poručujemoda je praktično je bagatelizovana njihova patnja, da se naprosto novcem sve može kupiti pa i nečija duševna bol. Bosanskohercegovačko društvo bi, vjeruje ona, trebalo, s obzirom da je izašlo iz rata da ima posebnu senzibilnost prema žrtvama.
“Inače bi svaku žrtvu, a posebno žrtvu ratnog seksualnog nasilja trebalo zaštititi, da ni u primisli ne bi moglo biti da neko ko ima pare otkupi slobodu. Mislim da je to jako loša poruka žrtvama”, kaže Smajlović.
Podsjeća da mnogi optuženi koji se procesuiraju na Sudu BIH imaju novčanu pomoć od više udruženja pod navodima da im oni pružaju tu pomoć za odbranu u krivičnom postupku.
“I ta su novčana sredstva možda od budžetskih obveznika, jer se finansiraju vjerovatno iz budžeta. Ali sada kada svedemo da on i otkupi tu slobodu jer jedno je braniti se na sudu imati pravičnu odbranu, a drugo je kada već Sud donese odluku da se to mijenja u novčanu kaznu. Mislim da se to bagateliše i da to nije dobro da poruka žrtvama. Na kraju ta ekonomska kategorija, materijalna kategorija je prevlađujuća u ovom našem društvu i da nismo senzibilni na nečije patnje i da se ne može sve novcem platiti”, zaključuje Smajlović.
Izvor: buka.com