Zadnjih nekoliko mjeseci medijski prostor popunjavali su članci o vršnjačkom nasilju, o neprimjerenom ponašanju maloljetnika, zatečenim nastavnicima i roditeljima koji zatvaraju oči.
Medijska dostupnost pruža nam uvid da čujemo da je u nekoj školi u Njemačkoj učenik pretukao drugog učenika, što nam svakako stvara tenziju i budi strah da se takve pojave ne prošire i na našu zemlju, a onda i kada se i dese, obzirom da smose već jednom upoznali sa strahom i procesuirali strah od ovakvih i sličnih pojava, počinjemo da normalizujemo ovakve pojave, jer nas ne uznemiravaju onolikokolko prilikom prvom susreta, osim činjenice da nam je samo ta pojava sad bliže.
Ukoliko razmislimo o nastanku nasilnika, možemo da utvrdimo da se takvi oblici ponašanja usvajaju u primarnim porodicama, preslikavanjem roditeljskih stilova komunikacije i odgoja, rastom u nekom odnosu, i usvajanjem obrazaca ponašanja od autoriteta / roditelja. Vrlo često nismo svjesni da obrasci ponašanja koje smo mi normalizovali ponekad znaju da se preoblikuju u nasilne kao rastom uz konstantnu kritiku poput :,, nemaš ti pojma, šta ti znaš, vidi te na šta ličiš, nikad ti nećeš uspjeti, glup si i nesposoban“ što se u kasnijem dobu kod nekolicine djece akumulirana kritika i nezadovoljstvo prerastu u tenziju i neprihvatljiv oblik ponašanja, pa dijete kasnije obzirom da ne može prirodnim putem ostvariti se i postići uspjeh, zadovoljtvo,jer je rastao uz kritiku, bude prepoznat kao neko ko bira neprihvatljive i vrlo često nasilne oblike ponašanja dokazivanja ,,uspjeha“, pokušajem izazivanjem straha kod drugih, divljenja (kupovina skupocjenih odijevnih predmeta, tehnike, automobila), zbog postizanja zadovoljstva i vlastite vrijednosti. Ono što je također važno za naglasiti jeste da svi problemi koji se javljaju javljaju se kod učenika koji dolaze iz nesređenih porodica, ali i djece razvedenih roditelja, gdje osobe prilikom rastave prekidaju vlastiti odnos s partnerom, ali nažalost vrlo čestonastane i prekid u odgoju i prekid brige za vlastito dijete. Takva djeca vrlo često su osuđena na lošu komunikaciju i prepucavanja roditelja, usvajajući loše obrasce ponašanja, nemajući kada uživati u procesu odrastanja i svim bezbrižnostima koje pruža djetinstvo.
Kada se posljedice lošeg postupanja prema djeci pretoče u ponašajne obrasce, te djeca ispolje neko neprihvatljivo ponašanje poput konzumiranja nedozvoljenih supstanci, roditelji najčešće zatvaraju oči, ne želeći se susretsti sa vlastitim propustom, pristaju prećutno na takve stvari, ne talasajući, a kada se neprihvatljiv oblik ponašanja desi u instituciji ( školi ili nekoj drugoj instituciji) onda to zavisi od toga da li je prestupnik ,,nečiji“ pa se onda Pravilnik i kazna vrlo često izreknu u skladu s tom činjenicom. Za posljedicu dobijamo dijete čiji prestup nije označen kao nepoželjan, nije kažnjen adekvatno, i vrlo često izostane osuda socijalnog okruženja, što nadalje za posljedicu ima da kada izrečena kazna ne bude adekvatna to dalje potakve nasilnike na ponovno počinjenje.
Djeca ne znaju da li je učinjeno djelo dobro ili loše, jer ako i budu kažnjeni od strane institucije, od strane roditelja te institucije bivaju označene kao zlonamjerne, pripisujući vlastiti neuspjeh nekom drugom, ne želeći ga prihvatiti, djetetu šaljući sliku da ima podršku za takvo nešto ubuduće. Takvi roditelji najglasniji su u komentarima na društvenim mrežama, vrlo aktivni u građenju života na društvenim mrežava, dokazujući okruženju ,,sreću i uspjeh“ gubeći vlastito dijete kroz vlastite propuste.
Ono što je važno na samom kraju naglasiti jeste da prekomjerno konzumiranje društvenih mreža odraslih (i djece), kompariranje sa drugima, ali i nedostatak komunikacije s vlastitom djecom je jedini problem i preduslov za nastajanje neprihvatjivih oblika ponašanja. Rad sa djecom, vrijeme s djecom, razgovor s djecom, upućivanje djece, selektovanje sadržaja kojim su djeca izložena, praćenje djece u svakom segmetnu, od praćenja telefona, do praćenja gdje, skim i kada se druži jedini je pravi put da ne izgubimo vlastitu djecu među izazovima današnjice.