Strateški ciljevi Rusije na Zapadnom Balkanu istaknuti kroz ozbiljne prijetnje svim zemljama koje su planirale, postale ili su na pragu da postanu članice NATO-a, putokaz su kako Zapad jednostavno može riješiti jednu od prijetnji destabilizacije. Jer, uokviriti Balkan kao NATO prostor znači zaustaviti svaki budući pokušaj teritorijalnih pretenzija Beograda samostalno ili po nalogu Rusije.
I NATO jeste garant mira na Balkanu, stoga bi proces morao biti zaokružen potpunom integracijom Bosne i Hercegovine. No, za stabilizaciju ove regije, geostrateški interesantne suprotstavljenim titanima, potrebno je političko preslagivanje i grupisanje interesa svih kojima problemi i destabilizacija stižu s jednog izvora.
Politika da je Beograd centar regionalne moći i kao takav strateški partner u očuvanju regionalnog mira i stabilnosti, odveć dokazano, je pogrešan pristup Zapada. Jer, Beograd je u pogledu na sve zemlje regije jasno vidljiv destabilizirajući element i ukoliko bi se ukrotile njegove proruske i hegemonističke težnje, Zapadni Balkan bio bi prostor ekonomskog i svakog drugog procvata, jer bi konačno bio mirno, demokratsko područje.
No, činjenica da SAD, ali i EU partneri još nisu spremni da Beogradu oduzmu titulu partnera, trebala bi biti dovoljan motiv i pokretač zemljama regije da se okrenu međusobnom uvezivanju političkih i strateških stavova.
Aleksandar Vučić i Srbija provociraju i izazivaju probleme, od Ljubljane, preko Zagreba, Skoplja, Prištine, do Podgorice uz povremeno uznemiravanje i Tirane. Uzmemo li u obzir da su Ljubljana, Tirana i Zagreb uveliko izmakli destabilizirajućim radarima Srbije, prilično je jasno da se pakt za stabilnost mora kreirati kroz povezanost Skoplja, Prištine, Sarajeva i Podgorice.
Ova četiri grada ponaosob se pokušavaju boriti s širokom lepezom nametnutih političkih ratova, kreiranih u Beogradu, a s ciljem da regija što duže ostane paralizovano bure baruta. I pitanje je zašto do sada nije bilo jasne udruženosti vlasti u pomenuta četiri centra koji bi se onda ujedinjeni suprotstavili hegemoniji s ruskim pečatom.
Jer, Vučić je sve Srbe regije ujedinio u projekat srpskog sveta odanog ruskom tiraninu, a sposobnost da vodi borbu na širokim i raznolikim frontovima daje mu upravo činjenica da nema zajedničkog odgovora.
Sjeverna Makedonija i Crna Gora su članice NATO-a, ali to im nije dovoljno da razviju snažan mehanizam otpora udarima Beograda. Sarajevo je na vjetrometini baš kao i Priština koja neposlušnošću za diktirane ustupke biva na meti i zapadnih centara moći.
I baš zato neophodno je da se prodržavne politike u sva četiri centra uvežu i odupru. To udruživanje neminovno bi promijenilo odnos i ponašanje zapadnih centara moći spram regije, jer, tada bismo mogli jasno uvidjeti kome je do mira, a ko ispunjava Putinove želje.
Niko ne garantuje Sarajevu i Podgorici da kosovske barikade neće koliko sutra postati i njihov problem. Niko im ne garantuje da i to što ih se kao i Albina Kurtija nagovara na trule kompromise neće dovesti do raspada država ponaosob.
A taj Kurti je neka nova snaga, koju bi četiri pomenuta politička centra morali iskoristiti kao epicentar oko kojeg će udružiti svoje interese. Pasivnost im nije donijela ništa dobrog i gledati kako se Priština sama pokušava izboriti s imperijalizmom Srbije i Rusije, uz izostanak jasne odlučnosti Zapada, je putokaz kako će i Sarajevo, Podgorica i Skoplje u skoroj budućnosti proći.
I nije ovo poziv za političko grupisanje kako bi se neko napao, već poziv da se udruživanjem napravi balkanski pokret otpora srpsko-ruskoj hegemoniji.
“Mislim da puno naših nedaća i puno naših izazova i problema koje imamo imaju isti uzrok. I zato ja mislim da Sarajevo, Podgorica, Priština, Skoplje, Tirana treba da surađuju i u smislu ovog zajedničkog uzroka naših problema kojih imamo, pogotovo u smislu mira i sigurnosti”, kaže Kurti.
Jer, Kurti možda bolje od ostalih vidi taj izvor problema. Kosovo svoje ratove, bili oni politički ili oružani, još ni izbliza nije riješilo, pa su Kurtiju oči otvorenije. Ostali su djelimično zabavljeni vještačkim krizama, a dijelom uljuljkani u vezivanje koalicionih čvorova za vlast.
Ali, ako ne žele da budu potlačeni pod srpski svijet iz kojeg su krvavim putevima bježali devedesetih, moraju pronaći zajednički put ka rješavanju izvora problema za sve njih.. Jer, bez mnogo analiziranja evidentno je da je Srbija najveći destabilizator na Balkanu. Nekada to rade oslanjajući se na Rusiju, nekada na povoljne politike unutar EU, a nekada na Escobara i pogrešne procjene SAD.
‘Otvoreni Balkan’ polako odlazi na zasluženo mjesto, smetljište historije. Neka nova priča bude interesno povezani Balkan, koji može skontrolisati Srbija, jer takav će biti primamljiv investitorima, NATO-u, EU, a daleko od šape sibirske mečke, koja predugo i preopasno vreba!
Piše: Rasim Belko
Izvor: nap.ba